STANKO Radulović: Oskar je probudio onu drugu, ljudsku Srbiju

Studenti su proteklih dana stavili tačku na 35 godina nacionalističkih dnevnika RTS-a, propagandne ispostave koja je decenijama raspirivala mržnju u regionu. Čini se da je to najava novog vremena u kojem neće biti mjesta za ratnohuškačke govore srpskih političara i pismene radove uredništva kakvo je od kraja 80-tih bilo zaštitni znak ove televizije.

Aleksandar Vučić Oskar, predsjednik svega i svačega u Srbiji, a ponajviše mafije, organizovanog kriminala i korupcije, nije svjestan da je potpuno ispustio konce “igre” iz svojih ruku i da su mu dani na vlasti odbrojani. Ali ne samo to, već ne shvata da prolaze vozovi za njegovu mirnu smjenu sa vlasti i da mu ističu posljednji dani u kojima još uvijek ima mogućnost da se mirno i bezbolno povuče.

Umjesto da čuje glas naroda koji već mjesecima na ulicama Srbije šalje jasne poruke da je njegovo vrijeme isteklo, on istim tim građanima prijeti hapšenjima i zatvorima, vojskom i policijom, lojalistima kojih je sve manje.

U predvečerje Uskrsa građani Srbije su ispred RTS-a poručili Oskaru da je njegova tiranija stvorila jak otpor prema nedvosmisleno nacionalističkom režimu i da je vrijeme SNS i radikala isteklo.

Blokada RTS-a proteklih dana i na Veliki petak definitivno je profilisala jednu drugu Srbiju, onu mladih intelektualaca lišenih imperijalističkih i nacionalističkih motiva koje proklamuje Oskarova politika. Jasno je da je sazrelo vrijeme za nove ljude i ideje. A Oskarov svijet se urušava pred tim mladim ljudima koji su impresionirali milione građana Srbije, ali i okruženja.

Vučiću neće pomoći ni njegovi Ćaciji

Govor veterana iz rata u BiH na stepenicama RTS-a u petak pod zastavom nove Srbije, koju nose studenti, bio je jednako impresivan, a poruke koje su se čule odjekivaće dugo ovim prostorima:

“Pomaže bog, braćo i sestre! (publika: “Bog ti pomogao!”) Želim da svi pozdravimo naše drage goste iz Novog Pazara sa “Selam alejkum!”. (publika: Selam alejkum!)

Moje ime je Goran Samardžić. Zajedno sa svojim borcima, ratnim veteranima, stali smo u zaštitu naših studenata. Svi smo se zarekli pred Bogom da ćemo, ako treba, položiti naše živote da se ovoj deci ništa ne desi. Naravno, sa našom braćom i sestrama bajkerima. (Aplauz.)

Sem što sam veteran, ja sam i ratni vojni invalid. Ranjen sam u maju 92.-e u Sarajevu, sa nepunih 21 godinom, što je uzrast većine ove naše dece. Moja generacija je krenula, ili se zadesila u ratu u Bosni. Neki su krenuli da se sutprostavimo i borimo se, pod navodnicima, sa ‘balijama’ sa ‘Turcima’ koji su ‘hteli da naprave islamsku državu na tlu Evrope’, a mi da ‘spašavamo svete srpske zemlje’ i da ‘štitimo srpski narod’. U aprilu te ‘92-e, zapaljen je krvavi bosanski lonac. Sve strane su se utrkivale ko će više da ga potpali. Naša kuhinja za širenje mržnje i laži se nalazila u ovoj zgradi iza nas. (publika: Uaa!). Da, u ovom istom RTS-u koji i danas širi laži i mržnju. (Uaaa!)

Moja generacija se primila na te laži. Verovala je da radimo pravu stvar, i da smo mi u pravu, a oni drugi da su zli. I oni drugi su to isto mislili za sebe. I onda je krenuo točak zla koji nikako da se zaustavi, a za mnoge traje i dan danas.

Mi smo se primili na te laži, ali ova naša današnja generacija nije, i ustala je da se to zaustavi. (Aplauz).

Oni su ti koji šire ljubav i obasjavaju budućnost.

Ta budućnost jeste ono što svi želimo, i dužnost nas iz naših promašenih generacija jeste da ustanemo i samo treba da ih pratimo.

Želim da poručim roditeljima ove dece iz Novog Pazara da se ne brinu, da više nema ‘naše’ i ‘vaše’ dece. Sve su to naša deca!

(Aplauz… traje, traje i traje…)

Ova deca su unazad, ovih meseci kada su se probudila, podigla mnoge od nas, pa i nas veterane.

Posle dugo godina osećamo čast i divljenje i ponosno nosimo ime veterana.

Ja bih želeo da iskažem divljenje i zahvalnost pravim herojima današnjice, našim studentima, našoj deci!”, kazao je u petak ispred zgrade RTS-a Goran Samardžić.

Desilo se čudo, da odrasli uče od djece, da odrasli nakon buđenja napokon shvate da je vrijeme nacionalizmu isteklo i da se od “istorijskih” bitaka ne vidi svjetlost na kraju tunela, a kamoli budućnost koja gori i čeka tamo negdje u daljini.

Djeca su pokazala put, djeca su upalila fenjer i preplavila region jednim novim talasom ljubavi među narodima koji su se, ne toliko davno, zvali braća.

Kažu da je rat počeo na Maksimiru 13. maja 1990. godine na nikad odigranoj utakmici Dinamo – Crvena zvezda, na kojoj je Oskar bio sluga svog tadašnjeg vođe Arkana, a po svemu sudeći pad tog poltrončića označiće i kraj tenzija u regionu koje traju već 35 godina.

Maj je blizu. I kao što je maj 1990. godine najavio kraj SFRJ, maj 2006. godine stavio tačku na SRJ, odnosno SCG, maj 2025. mogao bi da označi kraj jednog od najmračnijih perioda Srbije.

Studenti su proteklih dana stavili tačku na 35 godina nacionalističkih dnevnika RTS-a, propagandne ispostave koja je decenijama raspirivala mržnju u regionu. Čini se da je to najava novog vremena u kojem neće biti mjesta za ratnohuškačke govore srpskih političara i pismene radove uredništva kakvo je od kraja 80-tih bilo zaštitni znak ove televizije.

piše: Stanko Radulović

http://standard.me