NEVENA Kovačević: U četničkom lavirintu

Nije ovo bila borba za Nikšić, već za spas države od učvršćene paf-paf Vučićeve koalicije. Poruku nijesmo shvatili, a priliku smo propustili. Nekad stamena i nesalomiva Crna Gora, vazda spremna za otpor, a danas zaspi kad je taj otpor najpotrebniji

Umjesto državnih zastava, centrom grada heroja marširalo se sa trobojkama – tuđim zastavama, tuđe države. Umjesto državne himne i patriotskih pjesama, orilo se svetosavsko pojanje. Nijesu problem vjera, etnicitet ili nacija. Problem je mnogo dublje prirode. 

Cijenu duboko pogrešnih izbora, u kojima smo tražili spas od sistemskog beznađa plaćamo preskupo. Danas je naš usud to što nam se u lice smiju oni koji patološki preziru naš Nikšić i našu domovinu. Biju tuđe bitke, slave tuđe pobjede, kukavički i bestidno. 

U Nikšiću nije pobijedio Marko Kovačević, Andrija Mandić, niti bilo ko treći. Pobijedila je ideologija krvi i tla. To je ono što kod svih zdravorazumnih građanki i građana mora izazvati jezivu strepnju. To je ono zbog čega se moramo zapitati – imamo li izbora i koliko smo svi mi, pojedinačno, nezainteresovanošću, pasivnošću, rukovođeni čuvenom frazom – manimo se politike, doprinijeli ovakvom vrijednosnom sunovratu. 

Nikšićke izbore ne smijemo posmatrati kroz personalne pobjede i poraze. Bio je to sukob civilizacija, u kojem je, nažalost, dostojanstvenu budućnost lišenu i najmanjeg primitivnog obrisa pobijedila srednjovjekovna tmina.

Umjesto nade da poneđeljak donosi dugo željeni vrijednosni preporod, Vitov i Ljubov Nikšić zaspao je obavijen srpsko-ruskim simbolima i posramljen odjekivanjem nacionalističkih pjesama, sa istim, zastrašujućim prizvukom, od kojeg je manje neprijatna i tišina koja najjače zaglušuje. 

No, nemamo pravo da se žalimo. Znate onu čuvenu rečenicu – da sve države i narodi imaju baš onakvu vlast kakvu zaslužuju. Ni manje ni više i tu smo, čini se, bez premca. 

Dok ovo pišem, od šovinističkog pojanja podiže mi se dijafragma. Ipak, valja sagledati izborne rezultate i iz politikološke vizure. 

Juče smo faktički vidjeli da se izbori u Crnoj Gori, lokalni ili državni, svode na takmičenje dva politička pola – DPS-a i bivšeg DF-a. Ako smo i pomislili da smo se približili nekakvom demokratskom pluralizmu, grdno smo se prevarili.

Upravo zato, demokratska zrelost za ozbiljne izborne reforme, koje bi garantovale ravnopravnu zastupljenost svim partijama vrlo je upitna, jer se borba svodi na nadmetanje dva politička subjekta. Posljedično, imamo poistovjećivanje manjih subjekata sa političkim spektrom kojem sasvim ne pripadaju, ili sa politikom od koje su napravili otklon smatrajući je nedovoljno unaprijeđenom. 

Budimo do kraja realni – rezultat DPS-a vrijedan je poštovanja, jer je nakon pet godina u opoziciji izuzetno teško sačuvati infrastrukturni potencijal i održavati stabilan rejting praćen rastom, u neravnopravnoj borbi vlasti i opozicije.

Međutim, valjalo bi razmisliti o tome da li bi do rasta dolazilo da vladajuće elite nijesu ovoliko neznavene i da nijesu pokazale svu nesposobnost da odgovore izazovima koje nosi upravljanje jednim ozbiljnim sistemom..

piše: Nevena Kovačević

izvor: analitika.me