ANDREJ Nikolaidis: Ovdje ni dobar guslar ne bi pomogao, kako je Huan otkrio da je sam sebi ujak… (foto)

”Ne samo da je istorija fikcija, nego je i naše sjećanje struktuirano kao fikcija. Naše uspomene su književna forma. Kada se stvari dešavaju, mi ih vidimo kao zakovitlani haos, kao niz zbivanja koja kao da su arbitrarna, kao da među njima ne postoji jasna veza.

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, srijeda, 09. 03. 2025… 19: 26… ANDREJ Nikolaidis: Ovdje ni dobar guslar ne bi pomogao, kako je Huan otkrio da je sam sebi ujak… (foto)

U sjećanju je, međutim, sve uvijek suvislo, skladno i sa jasnom uzročno-posljedičnom vezom. Sjećati se znači složiti sve na svoje mjesto. Znači maštom nadopuniti praznine u memoriji, praznine u smislu. Zato ljudi često govore o “boljoj prošlosti”. Ne: nije prošlost bila bolja. Ona je bolja tek sada, nakon što smo je izložili dejstvu fikcije. Nema te sadašnjosti koju dobar guslar ne bi pretvorio u svijetlu prošlost”

Piše: Andrej Nikolaidis

Zamislite da čitate knjigu ili gledate seriju sa sljedećim zapletom.

Milo vlada 30 godina. Obale ga tako što se protiv njega udruže svi: i Rusi i Amerikanci i Evropljani i Risto i Vučić, kojima je Milo itekako valjao. Pa Mila naslijedi Zdravko avetni, koji narodu priča da snagom vjere može da pomjera planine. Pa Zdravka obali Dritan, koji je sa Zdravkom obalio Mila. A Milo, da bi obalio Zdravka, podrži Dritana, koji je obalio njega, pa onda on obali Dritana…

Dođe Miki, kojega prije toga obalio Vučić, tako što mu ga je zavalio oko državljanstva, pa predsjednik postane Jakov. Onda Miki Jakova obali u partiji. Jakov ode u savez sa Dritanom, dobije šansu da Mikija obali u Podgorici, ali ne smije, jer mu Vučić zaprijeti da će mu sve obalit. Pa Jakov, bez Dritana, ode sa Mikijem. Ali o Mikiju zbori sve najgrđe. Miki na vlast u NATO zemlji dovede Front koji mrzi NATO a voli Putina. Onda Front iznutra buši Mikija, ne bi li ga obalio.

Milov DPS bi u koaliciju sa Mikijem, a moga bi i sa Frontom, sa kojim su sad u ljubavi manjine, koje su ranije bile u ljubavi sa Milom. Pored manjina, koje su ljubavne i merhametne, pa mogu sa svakim, u Mikijevoj vladi su još i Demokrate, koje su nekad bili u koaliciji sa Dritanom, ali su bili i protiv Dritana. Mikiju slabo ide, vraća se Milo. Koji je dovodio investitore koje su pljuvali i Miki i Jakov i Front i Demokrate i Dritan, koji je pak odio u Dubai i oduševljavao se, ali sad uzvikuje „Ulcinj nikad neće biti Dubai“. Sad je nekakve investitore navatao Miki, ali ih pljuju Dritan i Jakov i dio Fronta i dio manjina, mada ih ne pljuje Milo.

Da je ovo zaplet knjige koju čitate ili filma koji gledate, zar ne biste rekli: e prećera ga?

Zar ovo nije nalik na one južnoameričke sapunice u kojima Huan, u 478. epizodi, sazna da je sam sebi ujak, nakon što ga prevari Esmeralda, koju je prije toga prevario Oktavio, jer je saznao za Huana, kojega Esmeralda nije krila toliko zbog Oktavia, koliko zbog veze sa Aurelianom, koji je Huanu brat od strica, a Oktaviu bratanić od pašenoga, čiji su zaovičići pucali na Oktavia kad je ćera onu drogu preko granice, zbog čega ih je sve, čitavu famelju, na mjere nadzora stavio inspektor Klaudio, koji se tako i zaljubio u Esmeraldu, ali ona nije šćela š njim, jer je voljela i Huana i Oktavia i Aureliana, kao i Dijega, što je Klaudia u srce ranilo, pa je utjehu potražio u naručju Sofije, čiji su kumare sa Dijegovima, ali sve to nema veze, jer serija i nije o tome, nego o borbi malih farmera protiv „Monsanta“ i njihovog genetski modifikovanog sjemena krtole?

Naša stvarnost bi, dakle, bila smeće od romana. Ona je, uzgred budi rečeno, i smeće od stvarnosti. Pitanje je: zašto ono što bi bilo traljava mašta funkcioniše kao tvrda stvarnost?

Zato što, za razliku od stvarnosti, književnost mora imati smisla. Fikcija je struktura koja prožima sve: u tom smislu, književnost je ultimativna umjetnost. Iz tog razloga, fikcija je uvijek politična – čak i onda, ili bi trebalo reći “naročito onda” kada tvrdi da je apolitična. Fikcija uvijek diseminira ideologiju.

Radi se o ovome. Ne samo da je istorija fikcija, nego je i naše sjećanje struktuirano kao fikcija. Naše uspomene su književna forma. Kada se stvari dešavaju, mi ih vidimo kao zakovitlani haos, kao niz zbivanja koja kao da su arbitrarna, kao da među njima ne postoji jasna veza. U sjećanju je, međutim, sve uvijek suvislo, skladno i sa jasnom uzročno-posljedičnom vezom. Sjećati se znači složiti sve na svoje mjesto. Znači maštom nadopuniti praznine u memoriji, praznine u smislu. Zato ljudi često govore o “boljoj prošlosti”. Ne: nije prošlost bila bolja. Ona je bolja tek sada, nakon što smo je izložili dejstvu fikcije. Nema te sadašnjosti koju dobar guslar ne bi pretvorio u svijetlu prošlost.

Stoga, nema razloga za brigu. Jeste, sve je odvratno – ovo što nama vlada se gledati ne može. Ali, za utjehu… Ako dobro pamtim u „Dva i po muškarca“ ima scena u kojoj onaj tunjavi brat lika kojega igra Čarli Šin smuva neku nesretnu ženu i odvede je u krevet. Ovo je bio najgori seks u mom životu, kaže mu ona. On, zadovoljan svojim ljubavničkim učinkom, mirno odgovori: ne brini, biće bolje kad se za deset godina budeš sjećala ovoga.

izvor aportal aktuelno.me