LjUBOMIR Filipović: Velikorpski Nacionalizam je Autohtoni Crnogorski Proizvod

Ovo je jako neprijatna istina, ali je istina. Nije isključivo crnogorski proizvod, ali je i naš. Srpski nacionalizam je policentrična ideologija. Uostalom, moderna srpska nacija se početkom devetnaestog vijeka nije kovala u Srbiji, nego u Austrougarskoj. Kulturne i obrazovne institucije bez kojih danas ne bi bilo srpske nacije kakvom je poznajemo, građene su i održavane van Srbije.

Koliko god to bilo neprijatno za nas, i koliko god to bilo zloupotrijebljavano od savremenog srpskog nacionalizma, i Crna Gora je bila izvor jedne od struja srpskog nacionalizma. Potpomognuta pravoslavnim crkvenim prozelitizmom pod Otomanskom imperijom, u kojoj je pravoslavlje bilo jedna od državnih religija, ideja o srpskoj naciji je našla pobornike i promotere među našim vladikama i njihovim potomcima iz dinastije Petrović Njegoš.

Da je u devetnaestom vijeku ideja srpske nacije trijumfovala, i da je Garašaninova agenda sprovedena, danas bi crnogorska nezavisnost bila egzotična taman kao dalmatinska. I ne samo crnogorska. Ne bi bilo intelektualno pošteno da mi danas tvrdimo kako je srpska nacionalna ideja bila jednostrano nametana Crnoj Gori iz Beograda, jer postoje istorijski periodi kada je crnogorski dvor bio agresivniji pobornik ideje srpskog ujedinjenja nego srpski.

Potpuno nacionalno otrježnjenje je stiglo veoma kasno, zajedno sa okupacijom i aneksijom 1918. godine. Potpuna nacionalna emancipacija je zaokružena sa komunistima koji su, za jugoslovenske prilike veoma kasno, dozvolili izgradnju nacionalnih institucija poput univerziteta i akademije nauka. Crkvu nismo dobili jer je nismo htjeli. Jer su nas bili ubijedili, i većinu crnogorskih pravoslavaca i dalje drže u ubjeđenju, da je ta crkva naša. Iako to odavno nije istina.

Čitaj još: PRITVOR ZA NASILNIKA U DOBOJU: Tukao suprugu, pa je ubo NOŽEM U OKO...

Početak devedesetih, nije potpuno nametnut spolja. Pojava Slobodana Miloševića, kao etničkog Crnogorca, dočekana je sa histeričnim entuzijazmom u Crnoj Gori. Da nije tako, AB revolucija nikad ne bi uspjela. Ne zaboravimo ni to da je Radovan Karadžić takođe bio etnički Crnogorac, i to “čistiji” od mene na primjer. Onda Matija Bećković, čiji su radovi dokaz postojanja jezika koji on nikad neće priznati da postoji.

Ovo je vrlo bitno da ponavljamo i zbog toga jer, ako krenemo opet u neka lutanja u najnovijoj geopolitičkoj oluji, neće nam obraz neće sačuvati Liberali i stihovi “to su bili sve četnici…”. Ne smijemo da zaboravimo da je tih “Momirovih plaćenika”, koji su podržavali pohod na Dubrovnik, među crnogorskim pravoslavcima bilo 90% tih godina. Ugrubo.

Dakle, i to smo mi. I to možemo ponovo da budemo mi. Malo represije, malo potkupljivanja i evo vidite što se događa. Sreća, pa je sada onih koji govore crnogorskim jezikom mnogo više. To daje neku vjeru u to da su nacionalne institucije sačuvane. Sve dok je ovaj krhki međunarodni i regionalni poredak takav kakav jeste, dramatičnih scenarija ne smijemo da se bojimo.

Samo, i mi i stranci koji se bave Crnom Gorom treba da shvate da je ulaganje u crnogorski kulturni i nacionalni identitet, i u naše nasljeđe, mnogo efektivnije od artiljerije, helikoptera Oš Koševa i ostale vojne tehnike. Kognitivno ratovanje je dalo najefektivnije rezultate u Crnoj Gori posljednjih deset godina, tako da je ulaganje u kognitivnu odbranu Crne Gore interes kolektivne bezbjednosti svih saveznika u NATO-u. U kome Srbije nije niti će ikad biti.

Čitaj još: NE PRESKAČITE DORUČAK: Jutarnji ritual, koji garantuje ravan stomak...

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a).