ANDREJ Nikolaidis: Najveći trik Đavola je da vas ubijedi da ne postoji. Najveći trik vaših gospodara je da vas ubijede da su vam sluge… (foto, video)

Radikalni lijevi francuski mislilac Alain Badiou je na pitanje zašto tako bespoštedno kritikuje parlamentarnu demokratiju odgovorio tezom da upravo ono oko čega postoji najširi konsenzus treba biti predmet brutalne kritike. Ako se svi slažu oko toga da je demokratija dobra, posao mislioca nije da se pridruži horu, nego da pokuša pronaći razloge zašto ona to, možda, nije.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM- a

Političar povlađuje onima čije glasove traži. Kada to čini javni intelektualka/ac, tu je njen/njegov kraj. Ostaje javna/javan, ali nije više intelektualka/ca. (Odustajem od politički korektnog govora, jer ima ritam matematičke jednačine sa razlomcima). Govorenje iz glave cijela naroda je najniži oblik mišljenja i govora: ispod toga je jedino meketanje i kokodakanje.

Nije moguće „misliti pozitivno“. Ili misliš, ili si pozitivan. Isto tako, nije moguće misliti kao mnoštvo, u ime mnoštva, za aplauz mnoštva. Mišljenje koje nešto i nekamo probija, koje se približava istini, nužno je iritantno i kod publike izaziva anksioznost i bijes. Kao što anksioznost izaziva blisko prisustvo Realnog. Kad ste anksiozni i loše vam je – tad ste najbliži istini. A ona, istina, uvijek je incidentna i suprotna ugodnom. Ugodnost je prostor koji je kolonizovalo mediokritetstvo.

Većina termina koji u javnom prostoru cirkulišu i bivaju, bez promišljanja, uzeti za „nesporne vrijednosti“, ili su besmislica, ili su suprotnost klasično pojmljenim humanističkim vrijednostima. Liberalno-demokratski novogovor nije ni pedlja bliži istini od staljinističkog ili titoističkog novogovora, na primjer.

Taj je govor smišljen da se ne saopšti ništa. Na tom se jeziku ne može misliti. Taj se jezik približava ne apsolutnoj nerazumljivosti, nego apsolutnoj praznini, tački u kojoj jezik postaje antijezik. Jer na tom jeziku moguće je danima govoriti a da se ništa ne kaže. I obratno, na tom se jeziku, čak i ako se danima govori, ništa ne može reći.

To nije govor mišljenja, nego vladanja, kontrole i policiranja.

Kako je primijetio Frank Furedi – komplikovana, isprazna  retorika koju su usvojile zapadne političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”.

Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije i inkluzije…

Jezik je to “vladavine prava”, “milenijumskih ciljeva” te “suočavanja sa prošlošću i pomirenja”… jezik koji ne stremi ničem istinitom: naprotiv, jezik koji ideju istinitog isključuje kao nasilnu, kao agenta ekstremizma. Jezik je to koji je “istinito” zamijenio sa “tačno” a etički sud sa algoritmom, nemoćan pred iskazom: to možda nije tačno, ali je istina.

Kažem: jasno je zašto taj jezik koriste političke elite. Taj jezik je sredstvo vladavine, jednako kao što je to dug i represivni aparat. Ali zašto ga, po cijenu apsolutne samodiskreditacije, takoreći samouništenja, koristi takozvana intelektualna elita? Odgovor je jednostavan: tamo gdje detektujete taj govor, nema elite.

Da li zaista vjerujete da su naši vladari „sluge naroda“? Njih voze limuzinama, oni žive u ogromnim stanovima, žderu džabe, na svaki način zlorabe moć i svoje mjesto u hijerarhiji, djecu šalju na „prestižne strane univerzitete“, koje plaćaju sa tajnih računa na kojima gomilaju pare– i oni su vaše sluge? I zaista vjerujete da političari na zapadu služe narodu, pa kad kod nas zaživi prava demokratija, kao tamo, vi ćete biti gospodari, kao što zapadna sirotinja gospodari svojim političkim elitama? Stvarno?

Vi zaista vjerujete da neko odustane od ogromne plate i radi kao ministar za 1500 eura, rizikujući da za koju godinu završi u zatvoru, i da to čini jer želi da pomogne vama, a ne zato da bi nešto stekao – legalno ili ne – zahvaljujući tom položaju? Stvarno?

Ako isključite korupciju kao razlog, zašto bi neko, bilo ko, radio izuzetno odgovoran posao za nevelike pare, pritom se izlažući velikim izgledima da dospije na robiju? Antikorupcijska borba je lajtmotiv razvijenih demokratskih politika. Problem je samo u tome što je korupcija osnovni motiv postojanja političke klase. To je zmija koja jede svoj rep.

I vjerujete, još, da će – u bilo kom sistemu – oni koji nemaju vladati nad onima koji imaju? Vjerujete u nostalgične priče o tome da je tako bilo u komunizmu? Vi ste tada imali isto kao direktori, opštinski, državni i partijski funkcioneri? Nije bilo hijerarhije, svi su bili jednaki? Stvarno?

I zaista vjerujete da sloboda postoji – osim kao obećanje?

U to, vidite, vjerujem i ja. Sloboda doista postoji u mišljenju i govoru. Ali ima cijenu. I ta cijena je visoka. Mržnja je dio te cijene.

Niko ne mrzi slobodu onako kako je mrze dobrovoljni robovi. I niko nije u stanju izmisliti tako uzvišene razloge za svoju niskost.

Zato je javni prostor, koji je praktično etički očišćen od vrline, zaposjednut uzvišenom retorikom i „plemenitim namjerama“.

Pravilo je jednostavno. Gnusoba je proporcionalna vrlini na koju se poziva. Što znači: što gnusnije nedjelo, to uzvišeniji navodni razlozi za njega.

BONUS VIDEO: Willie Nelson & Calexico Señor Tales Of Yankee Power

izvor CdM.me