SLAVKO Mandić: Boca pravde i njegovi nasljednici… (foto)

Čepovni brdopomjerivač, najistaknutiji popoljubac i prvi među ekspertima oslobodilačke političke borbe, povremeno vaskrsne kratkim i nejasnim porukama, ka i vazda…

Piše: Slavko Mandić

Onaj prethodnik ovome danas, imao je nečesovu Ruku pravde. Pravdu za sebe nepravednog, a za druge po koja rešetka i tvrda postelja u tamnicama, kako zatvor u drugim državama, poput Kosova, nazivaju njegovi velikosrpski saveznici.

Jer utamničenje u strašne kazamate, đe se, figurativno rečeno, ali za neuke dosta, muči i prebija svetosavska provokatorska momčad, ničim izazvana, treba da izazove unutrašnji nemir kod svakog klerikalca pojedinačno, što bi u krajnjem imalo ishodište sveopšte pobune.

Da ne bude zabune, ne na Kosavu, jer im tamo Kurti ne da privirit, već ispred crnogorskog parlamenta, sa spremnim ražnjem za novopristiglu prasad, svakako. I u svako doba. 

Šatori i popovi da ih poškrope i pretvore ih u svete relikvije borbe za očuvanje vaskolikog srpstva na NATO silom im otetom parčetu zemlje, crvenom od krvi mitskog junaka Kosovskog boja legendarnog Obilića. Onoga što je toboš Murata nožem rasporio, žrtvujući vlastiti život za ciljeve budućeg vučićevskog svesrpskog sveta.

E pa taj sa Rukom pravde, čiji je spisak nepočinstava toliko dugačak da ne može ni na duži foj karte stati, dobio je našljednika. I to u liku i (ne)djelu prethodnikovog nepomenika, nadaleko čuvenog kripto Singapurca, čija je ruka Vlade pružena svima da se uključe u nečesovu platformu zvučnog imena Barometar 26.

Tekst srednjoškolski, na čije autorstvo mu ne bi pozavidio čak ni četnički vojvoda, trebao bi da obori s nogu uspavane evropejce.

Vjerovatno zbog mogućeg mjerenja svakodnevnog rusko-srpskog pritiska na staklene noge crnogorskog državnog tkiva. Ruku su munjevito prihvatili svi konstituenti vlasti, jer se na taj način fotelje najbolje čuvaju. A sa njima i ogromne privilegije, koju samo jednom možeš zgrabit, pod uslovom da ti se ukaže ovakva protivprirodna šansa.

Ruka Vlade nije isto što i Ruka pravde. Jeste da se smiješane najlakše piju, ali, da budemo jasni, bez istorijskog čepa ni ovaj prvi, a ni potonji ovakav ne bi zamiritao ni zeru od svega navedenog.

Čepovni brdopomjerivač, najistaknutiji popoljubac i prvi među ekspertima oslobodilačke političke borbe, povremeno vaskrsne kratkim i nejasnim porukama, ka i vazda.

Sa njim kao logistikom, ako Boga bude bilo, đavo im ga je izio. A on se, istina, ugurava povremeno idejom srazmjerne ljubavi bivše PES braće, sada raznopolnih političkih moćnika. I ne ide mu nikako. Nije ih vaspitao kad je trebalo, a prvi mu se oteo s uzice srboljubivi temeljni albanac. Od tada je svaka URA uzaludna.

Da bi popravio sutuaciju i pomogao posrnuloj bratiji u Beranama Ruka Vlade doputovala je u Berane. Kod koga će ako ne kod igumana Crkve Srbije, (ne)izvjesnim Danilom Trpčevskim, sa kojim je srdačno i bratski podijelio ideološko politički Barometar, ali ne ovaj svoj, nego onaj popov, koji mjeri najače turboklerikalne pritiske.

Ruka Vlade je evocirala frešku uspomenu na igumanove riječi kojima je poručio vlastitoj pastvi da su kriminalci, mafijaši i kockari.

Kako mnogi tvrde, što nije moglo da se provjeri, jer su popovi iznad zakona ove države, zborio je tada pod veljim gasom.

Jer, u normalnoj bezmaliganskoj situaciji, gotovo je sigurno da taj, koliko je god takav, ne bi toliko nagrdio vlastite vjernike. Koji su se u čudu našli i oštro retorički suprostavili tada prilično razuzdanom popu. To je bilo ispred crnogorskog manastira kojim gazduje Crkva Srbije Đurđevi Stupovi.

Ma te ljubavi dva lidera, jednog zemaljskog a drugog nebeskog, nije bilo na ovom svijetu. Ovaj tridesetdvoruki pročelnik Ruke Vlade, stiče se utisak, zapjenio od ljubavi prema arhimandritu koji se u septembru onako uličarski, ali sopstveno ideologiji modernog (ne)vjerskog izraza, obrušio na građane koji su došli da ga pozdrave. Imali su i koga, ustanoviće se kasnije, ali to je već njihov problem.

Da li je iguman, nadaleko čuvena lajondra, kako bi Bokelji kazali učinio neko bajanje predizbornoj Ruci Vlade, hroničar nije uspio da zabilježeno. Ali da je doputovali sabesjednik dobio potvrdu pomoći u izbornom procesu, jasno je bilo po njegovom selfi izrazu.

Pop mu je uručio neophodnu literaturu, u kojoj je zapisano sve što ovome treba da bi desnicom rukovodio bogobojažljivom sektom, koju od milošte mnogi zovu Vlada. Tu ima svega i svakoga. Malo znanja, malena i snaga. Ali kome još to treba. Śetite se boce zamotane u kartu, pa će vam sve biti jasno.

Nema sumnje da će u Beranama PES proći bolje no što su se nadali. Evo pristalice, simpatizere i ostale s te bande iguman škropi tamjanom i nekim još sastojkom, koji se drži u tajnosti, da se vlasi ne dośete. Treba izdržat do neđelje.

Zna pop što mu je činjet. Na tome mu se Singapurac toplo zahvalio i nastavio put budžeta, da dopuni još po nešto za razvoj izbornog svetosavlja. Jer bez očigledne pomoći drugova popova, đavo bi im vlast pozobao.

A kad smo kod te družine, nije zgorega da pomenemo veličanstveno odlikovanje čuvenoga Milorada Gogića, penzionisanog sudiju Ustavnog suda Crne Gore. Tačnije bi bilo Crkve Srbije, jer je on taj koji je presudno uticao da Ustavni sud naše države odbije inicijativu za ocjenu ustavnosti takozvanog temeljnog ugovora koji je potpisala smijenjena Ruka pravde.

Za tu uslugu crkvi, ali sigurno i brojne druge, koje se znaju i ne znaju, ovaj visokomoralni sudac, kakav bi trebao da bude svaki sudija, a posebno onaj Ustavnog suda, zavrijedio je orden koji mu je uručio helikobakteriološki generator svaštočinstva.

I tu se ne završava priča. Ovaj etici na(klonjen) sudac u penziji biće, ako već nije, savjetnik četničkom vojvodi. Sigurno je da jedan drugoga imaju o čemu da śetiju. Biće mu isplaćeni i neki novci, jer to tako treba kad završiš rabotu po slovu zakona. Crkvenoga, a ne svetovnoga, razumije se.

izvor aktuelno portal.me