NEBOJŠA Redžić: Ne pada snijeg da pokrije brijeg… (foto)

Mogao je Alija, ne daj Bože, bježeći od pravde učiniti još neko teško krivično djelo, ali ni to ne bi izmijenilo iskazanu glad junoša iz urušenog bezbjednosnog sektora Crne Gore za ustupanjem susjedu grandioznog čina hapšenja izlapjelog starca izgubljenog pogleda.

Piše: Nebojša Redžić

Ako ste pomislili da nastavak poslovice iz naslova („…no da svaka zvjerka pokaže svoj trag“) sugeriše da sam pomislio da je Alija Balijagić konačno dolijao baš zbog tragova u snijegu, samo ste djelimično u pravu. Ili ste pomalo bukvalisti. 

Akcija hapšenja 65-godišnjeg čovjeka pokazala je najmanje dvije stvari: ne baš veliku sposobnost i umješnost elitnih jedinica policije Crne Gore i Srbije, te neutoljivu žudnju maskiranih pećinskih nacionalista iz Demokratske stranke za zajedništvom i zajednicom sa Srbijom. Mogao je Alija, ne daj Bože, bježeći od pravde učiniti još neko teško krivično djelo, ali ni to ne bi izmijenilo iskazanu glad junoša iz urušenog bezbjednosnog sektora Crne Gore za ustupanjem susjedu grandioznog čina hapšenja izlapjelog starca izgubljenog pogleda. 

Tačno me sva ova lakrdija sa progonom dvostrukog ubice i višestrukog povratnika u činjenju teških krivičnih djela podsjetila na naslov knjige počivšeg, sveznajućeg vojnog analitičara Miroslava Lazanskog zvanoj Komandos. Knjigu, naravno, nijesam pročitao jer mi je sve bilo jasno iz njenog kratkog opisa u medijima: „Oni golim rukama ubijaju protivnika na 144 načina“! Pa još vele da je to knjiga „o specijalcima, padobrancima, roniocima i snajperistima iz 44. svjetski poznate komando-jedinice“.

Kada je konačno uhapšen, umjesto komandosa nagaravljenog lica, kamere policije Srbije iz dva pokušaja, snimile su starca izbezumljenog pogleda i lica sa mnogo ožiljaka

Hajde sad ti nekome objasni da Alija Balijagić za 25 dana potrage svim sredstvima koje posjeduju policije dvije države i vojska NATO članice, nije ronio, nišanio snajperom, skakao iz padobrana i ko zna što još, kada je tako vješto izmicao svim termovizijskim kamerama i ko zna još kakvim čudesima koje su elitni iz Crne Gore i Srbije posjedovali uz donacije sa obje strane bipolarnog svijeta. 

Kada je konačno uhapšen, umjesto komandosa nagaravljenog lica, kamere policije Srbije iz dva pokušaja, snimile su starca izbezumljenog pogleda i lica sa mnogo ožiljaka, koji se ponašao baš kao da mu je i te noći jedini protivnik gusta šuma i nepregledna prostranstva na potezu između Kukulja i Pribojske Goleše. Čovjek, naprosto, nije ni imao percepciju da njega neko juri, već se sav predat borbi protiv prirode, gladi i umora, začudio kada je u tuđoj spavaćoj sobi ugledao ljude, policajce i upitao ih: „Ko ste vi? Šta hoćete od mene?“

Priča o Aliji, zapravo je ono što se još na Pravnom fakultetu uči kao jedna od važnijih lekcija.

Resocijalizacija osuđenika, naučiće vas, počinje čim on uđe u zatvor i traje sve vrijeme izdržavanja kazne. U ZIKS-u se osuđenici razvrstavaju u klasifikacione grupe, podstiču se na učešće u kulturnim i sportskim aktivnostima, imaju stručne obuke i obrazovanje, nagrađeni su ako napreduju u programu tretmana, mogu da održavaju porodične veze i kontaktiraju sa spoljnim svijetom.

Ovako je u teoriji. U praksi, većina onih koji izađu iz zatvora, doživljavaju isključenje iz društvene zajednice i često završe na marginama društva. 

I gdje takav da bude „ekstremni radikalni islamista“, moj Vučiću? Em pije alkohol, em ubija, jede slaninu – sve suprotno Islamu. 

Neka me neko od penzionera ZIKS-a demantuje ako griješim, ali Aliju Balijagića sam prvi put vidio neke 1985. godine kada sam sa kolegama studentima Pravnog fakulteta posjetio zatvor u Spužu. Rekli su nam, odvodeći nas tamo: „da vidite gdje ćete jednog dana kao tužioci, sudije, advokati da šaljete one koji budu osuđeni“.

Ne vjerujem da takve prostorije postoje i danas, ali tada su nas odveli u tzv. samice, prostorije predviđene za one koji prekrše zatvorsku disciplinu. Otvorili su teška vrata jedne od njih i u prostoru veličine osrednjeg lifta ugledali smo stasitog momka koji je teškim lancem za nogu bio privezan uz zid, a ispod vrata je postojao prorez kuda su mu doturali hranu. Kazali su nam:

„Ovo je Alija. Pokušao je da pobjegne, pa je zato ovdje na 30 dana“. Kao da nas je onim tupim pogledom i tada pitao: Ko ste vi i što hoćete od mene?! Moj drug Rade upitao ga je: „O čemu razmišljaš, Alija?“ „Ja ni o čemu“, odgovorio je. 

Da je Alija Balijagić za 30 i nešto godina koje je u životu proveo u zatvoru prošao bilo što iz pomenutog procesa resocijalizacije, možda bi postao koristan član društva. Ali, pouzdano znam da je – osim što ni sam nije imao mnogo predispozicija za život u društvu– jednostavno bio i ostao neprihvaćen.

Umjesto toga, on je boravak u Spužu posmatrao jedino kroz prizmu traženja načina da pobjegne i nastavi sa svojim načinom života. A za čovjeka njegovog profila, ni boravak u spoljašnjoj sredini nije bio mnogo drugačiji od zatvora. Lutanje kroz naša opustjela sela, svakodnevna borba za opstanak u negostoljubivoj prirodi, te bijeg od ljudi– bilo onih koji ga traže da ga hapse, ili onih koji mu ponude ručak ili rakiju – to je bio smisao u besmislu života Alije Balijagića. 

I gdje takav da bude „ekstremni radikalni islamista“, moj Vučiću? Em pije alkohol, em ubija, jede slaninu – sve suprotno Islamu. I svojim likom i nedjelima pokazuje svu nemoć balkanskog društva da osobu koja je duboko zagazila u bezakonje, vrati na ispravan put. 

Alija je opet u zatvoru, mjestu koje je ipak njegovo prirodno okruženje. A izgleda da nije ni nama koji smo vani, mnogo bolje nego njemu tamo.

izvor aktuelno.me