ANDREJ Nikolaidis: Crvene i zelene- ženski rodosl… (foto)
Majka moje majke rođena je na Glasincu, kamo je njena porodica doselila bježeći sa Kosova, daleko od krvne osvete. Glasinac je na Romaniji, blizu Sokoca. A Sokolac je u tri pičke materine, pa dva dana forsiranog hoda odatle.
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM
Njeni su bili komunisti. Pola familije pobile su joj ustaše, pola četnici. To je, uostalom, bila ista vojska. Lažite koliko hoćete, zalud je. Sačuvane su izjave lojalnosti četničkih vojvoda iz Bosne Paveliću, potpisane 1942. Sačuvana je Dražina molba Paveliću iz marta 1945, kojom ovaj traži vojnu opremu. Nema spora da je Draža na prijateljske pregovore slao izaslanike Luburiću, niti može biti skriveno da je Pavelić četnicima slao oružje.
Baba je djetinjstvo provela u hraniteljskim domovima, među nepoznatim ljudima. Do kraja života bila je nepokolebljiva komunistkinja. Jugoslaviju je vidjela kao porodicu, Tita kao oca. Kao dijete koje ne može prihvatiti nepravdu sa kojom je suočeno plakala je nad primjercima „Duge“ u kojoj su objavljivali bljuvotine o Brozu.
Do penzije je radila kao službenica u MUP-u. Moju majku odgajala je bez muža, oficira JNA koji je napustio nju, a ubrzo potom i život. Njih dvije živele su u Visokom. To znači da se moja majka, kao dijete, igrala po piramidama koje su tada, u svome neznanju, zvali brdo Visočica.
Baba je umrla u Risnu. Leži na ulcinjskom groblju, pored zidina Kalaje.
**
Majka moga oca rođena je u Crmnici, u Utrgu.
Sina je odgojila sama, bez penzije, bez bilo kakvih primanja. Djed je poslije rata izgubio sve, najposlije i život, kojega mu je uostalom bilo dosta. Komunisti su mu oduzeli pekaru. Dućan u Skadru, u Paruci, iza Hodžinih bunkera i željezne zavjese, tada je bio dalje no što je ljudima danas Mars.
Baba je prezirala komuniste, naročito svoga rođaka, ideologa revolucije. Bila je inventivna u uvredama. Najbolje je sačuvala za pripadnice AFŽ-a. Tri puta je osuđena za klevetu.
Plakala je za Kraljem Nikolom. Ponavljala je kako ona neće biti živa, ali će se on jednoga dana vratiti u svoju zemlju. Dočekala je da to vidi. Ionako nikada nije sumnjala da je uvijek i u svemu u pravu. Za nju je istorija stala 1918. Nije dočekala da vidi kao se 2020. ta godina ponovila.
Umrla je u porodičnoj kući u Ulcinju. Leži na groblju pod Bijelom Gorom.
**
Ovu kratku storiju valja završiti onako kako je Borges zatvorio svoju „Priču o ratniku i zatočenici“.
Visoke gore, nabujale rijeke i granice velikih carstava razdvajaju sudbinu žene rođene na Romaniji i one rođene u Staroj Crnoj Gori. Nikada nisu voljele jedna drugu; naprotiv. Za života ih je dijelilo sve, od porijekla do ideologije. Sve, osim muževa od kojih je ostala samo odsutnost i njihove djece koja su riješila da žive zajedno.
Obje su, međutim, bile gorde. Obje su fanatično vjerovale u Ideju. Obje su bile vrlo neinkluzivne, kako bi se danas reklo. Obje su znale ko je njihov neprijatelj. Obje njihove sudbine podjednako su nenadoknadive, kao što je nenadoknadivo i istovremeno nebitno sve što mine.
Jedna je bila blaga i nježna. Učila je ljubavi. Druga je bila surova i oštra. Učila je preziru. Prva me je odgojila. Nju sam volio. Druge sam se bojao. Na nju po svemu ličim.
Može biti da su priče o te dvije žene dvije strane jednoga zlatnika. Glava i pismo tog novčića Bogu su iste.
izvor CdM.me
Hrvatska je s dvije pobjede već nakon 2. kola osigurala Read more
„Srbija je u pregovorima oko Kosova spremna na kompromis, ali Read more
Gulijev oborio rekord evropskih prvenstava na 200 metara... Bilo je Read more
Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more