ANDREJ Nikolaidis: A zašto samo srpski? Zašto službeni ne bi bili svi jezici svih naših naroda? (foto)

Ministar Šaranović je upravo redefinisao šta to znači – „policijska država“. To je, podsjetimo se, pojednostavljeno: država u kojoj o svemu, pa i o lingvističkim pitanjima, odlučuje policija. To što je neko ekspert za pendrek i zatvor čini ga, jasno, i ekspertom za jezička pitanja.

Prvi policajac države se založio za promjene Ustava i srpski kao službeni jezik. Ništa, dakle, lingvisti. Ništa pisci.

Ništa dramaturzi, glumci. Jezikom se u ovoj zemlji bavi ministar policije. Još da čujemo šta o tome misli ministar vojni i šef tajne službe – i javna rasprava o tom pitanju je praktično završena.

Evo pitanja za jezikoborce koji ne mogu istrpjeti nepravdu što je u zemlji Crnoj Gori službeni jezik crnogorski (ah strave, ah užasa).

Crna Gora nije nacionalna država. Nije, dakle, ni nacionalna država Crnogoraca, kao ni Srba. Nego je građanska država. Kada je tako, razložno je da jezik nosi ime po državi, a ne po niti jednom od naroda koji u njoj žive. Zato što bi ostali narodi to mogli osjetiti kao supremaciju jedne etničke zajednice.

Iz tog razloga, crnogorski kao službeni jezik je rješenje primjereno građanskom karakteru države i Ustavu. Ali… Ako već želite i na nivou jezika to podrivati i sprovoditi jezičku etnofederalističku politiku…

Čitaj još: ISTANBUL Amela i Elzan zlatni dvojac na BALKANU...

Dakle, evo pitanja. Zašto oni koji se zalažu za srpski kao službeni „ljudska prava“ traže samo za sebe, a ne za sve? Čemu ekskluzivnost? Nije li komšija bliži od brata, i tako to…

Budući da niti jedan jezik u Crnoj Gori nema, da tako formulišem, „apsolutnu većinu“; budući da službeni jezik u Crnoj Gori ime nosi po državi a ne po etničkoj zajednici; ako bi se išlo na promjene Ustava u dijelu „službeni jezik“ (što je praktično nemoguće, kako ispravno konstatuje i Šaranović), zašto samo srpski?

Zašto službeni ne bi bili i bosanski, albanski i hrvatski jezik? Zar takvo rješenje ne bi bilo u skladu sa građanskim karakterom Ustava i inkluzivnim karakterom državne politike kojim se vlast zori?

Je li baš nužno da se imenovanjem jezika podcrta „većinski pravoslavni“ karakter građanske nam Crne Gore?

Budući da među partijama vlasti sve puca od građanstva i građanista, zašto im je ovo neprihvatljivo rješenje?

Da nije možda zato što se u borbi protiv crnogorskog jezika nikada nije radilo o jeziku, nego o politici, imperijalizmu, asimilaciji i dominaciji kojoj jezik nazvan po imenu države u kojoj se govori stoji na putu?

Čitaj još: CETINJE: ZA OVO TREBA IMATI DOBAR ŽELUDAC...

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnitsa