NEBOJŠA Redžić: Evo se pomirismo… (foto)

“Srpskom svetu” ostaje da se baci u detaljnu analizu i pokuša, prije svega Aleksandru Vučiću, dati odgovor na pitanje kako to da uprkos nikada većoj logistici i rekordnoj sumi novca uloženoj u čitav proces, te vlasti koju je Beograd ovdje instalirao još 2020. godine, nijesu uspjeli da povećaju brojku Srba za više od tri procenta!?

Ili još zagonetnije: kako to uprkos brojnim poniženjima kojima su Crnogorci izloženi, progonu iz institucija i nadasve Vlade gdje nema nijednog Crnogorca, uništenju svih obilježja crnogorskog identiteta, krađi crnogorske istorije, kulture, crkve… broj te omražene etničke skupine nije pao još više?!

Piše: Nebojša Redžić

Rezultat popisa stanovništva u Crnoj Gori, upalio je crvene lampice u “srpskom svetu”. Baš kao što sam nagovijestio u kolumni prije nepuna dva mjeseca, jasno je zašto su “eksperti” iz Monstata skrivali rezultate i brojali glasove kao da smo Indija. Tada sam napisao da bi oni odavno rezultate objavili – što zvanično, što u kuloarima – da su im išli u prilog. Ali, nijesu. 

Zvanični Beograd, Milojkova i Andrijina Pogdorica, crkva Srbije, popovi i crkvena pravoslavna kriminalna bratstva, BiA, neke zapadne diplomate… ovih dana rone teške suze jer su u očito štimovanim rezultatima popisa, uspjeli da namaknu svega par procenata za Srbe, da smanje broj Crnogoraca za takođe par procenata, a srpski jezik nijesu mogli da pripišu za više od 43% stanovništva!

Otpao je, dakle, glavni argument za izmjenu Ustava: ovdašnji posrbljeni Crnogorci očekivali su da će se makar 50% stanovništva izjasniti da govori srpski, što bi bio osnov da se traži uvođenje u Ustav srpskog kao službenog jezika. Ništa od toga. 

Srpski nacionalizam, uz svu logistiku iz Beograda i zvanične Podgorice, te struktura koje sam već pomenuo, doživio je poraz od koga se dugo neće oporaviti. “Ima ođe neki nedoder”, rekao bi da je živ Veljko Mandić. Na srpskoj strani stajali su svi kojima je Crna Gora kost u grlu.

Na crnogorskoj– kada je logistika u pitanju, nije bilo nikoga! Nijedna veća stranka nije stala u odbranu vjekovnog postojanja države i identiteta naših prađedova. Crna Gora se i ovoga puta branila sama! Imenom, tradicijom, istorijom i nadasve kulturom.

Baš kao ona kuća Veljka Mandića u filmu “13.jul” koja je, dok je gorjela, onako puna bombi, ubijala italijanske fašiste. 

Stranke za koje glasaju Crnogorci, ni ovoga puta nijesu dozvolile sebi luksuz da afirmišu crnogorski identitet, da u pokušaju emancipacije ovdašnjeg življa pokušaju neutralisati dualnost koja nas prati još od kralja Nikole, da pomognu da budemo ono što jesmo. Da stanu u odbranu crkve, jezika…

Sve je prepušteno stihiji, u funkciji izgradnje nekakve imaginarne “građanske” Crne Gore o čijoj pobjedi, dan nakon saopštavanja rezultata popisa, govore i Milojko Spajić i Danijel Živković i onaj Adžić iz Ure, a govorio bi i Dritan da ga je neko nešto pitao.

Da čovjek ne povjeruje! Pa, zar su ti ljudi mislili da će popis izbrisati neku naciju i etnofederalizovati Crnu Goru, zar nijesu znali da u Crnoj Gori žive Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci, Hrvati…?

I što tu, molim vas lijepo, ima novo ako smo konačno saznali njihovu brojnost po Monstatu? Gdje je tu “pobjeda građanske Crne Gore” o kojoj svi bruje? Hoćete li se jednom alavertiti, ljudi moji? 

Nakaradna teza o “građanskoj državi” nije ništa drugo nego priča o multietničkoj Crnoj Gori koja je bila nesporna, nesporna je i danas i biće nesporna dok je imena Crna Gora!

Postoji građansko društvo, ali ne postoji građanska država. Baš kao što postoje Crnogorci, čiji su preci stvorili i održali kroz vijekove ovu državu i Srbi koji su u Crnoj Gori vještački etnički konstrukt, politička kategorija smišljena radi etničkog inžinjeringa i pretvaranja Crne Gore u srpsku guberniju.

Ne postoji nijedna “građanska država” u svijetu, pa to nije ni Crna Gora. 

Pala je u vodu i priča ovdašnje beogradske posluge da su komunisti, pa potom DPS, nekoga prisiljavali da se na ranijim popisima piše drugačije nego što osjeća. Navodno iz pragmatičnih razloga, pričaju na Pinku, Srbi su se pisali kao Crnogorci. Kakva glupost! U 30 godina vladavine DPS- a, zapošljavani su u javnom sektoru skoro isključivo Srbi, a ne Crnogorci.

Ovi drugi su protjerivani, kažnjavani ako su bili liberali, a mnogi od njih nemaju ni godinu radnog staža u životu. Konačno, DPS nikada nikoga nije prisiljavao da se piše drugačije nego što osjeća. Jer da jeste, rezultat ovog popisa ne bi bio gotovo identičan sa popisom od prije 20 godina! 

Istina, naštimovano je da je broj Srba veći za tri procenta (što bi trebalo da znači da “rastu”), broj Crnogoraca je manji za gotovo četiri procenta (“opada”), pa bi sve trebalo da izgleda kako je “oslobođenje” 30. avgusta i politika “srpskog sveta” krenula u željenom smjeru.

Psihološki, ispada da je prednost na strani onih koji su u tajnosti zbrajali popisnice po Vučićevom modelu. I to je vrhunac onoga što su u Monstatu mogli i imali obraza da naštimaju. 

Srpski nacionalizam, uz svu logistiku iz Beograda i zvanične Podgorice, te struktura subverzije i hegemonije, doživio je poraz od koga se dugo neće oporaviti.

A da su pogrešno štimali, evo jednog dokaza: broj stanovnika koji govore srpskim jezikom 2011. godine bio je 42%. Sada ih je 43%. U istom tom periodu, broj osoba koji se izjašnjavaju kao Srbi porastao je za puna tri procenta.

Kojim to jezikom onda govori tih 2% Srba koji su uvećali svoju nacionalnu brojku, kada ih nema među onima koji govore srpski? Da pojednostavim: da je Srba zaista tri odsto više u odnosu na popis 2011. godine, bilo bi i 3% više onih koji govore srpski. Ali, nema ih. Njih je samo 0,8%! 

U nekoliko posljednjih popisa, takođe, razlika između onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, a koji govore srpskim jezikom, uvijek je bila 15%. Ovoga puta, ta razlika je 8%. Kako, ako broj Crnogoraca opada? Ma, dajte molim vas. Što reče moj prijatelj, na brojku Crnogoraca (41,12%) dodajmo 15% i to je realan broj nacionalnih Crnogoraca. 

Da nije stranaca

Druga stvar, a možda i najvažnija jeste “referentni momenat”. Popisani su, dakle, svi oni koji su tih dana zatečeni u Crnoj Gori. Dakle, ogroman broj stranaca. Što Rusa i Ukrajinca, što popisnih turista uglavnom iz BiH. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova saopšteno je da u Crnoj Gori živi 95.000 stranaca sa statusom stalnog boravka, privremenog ili produženog privremenog boravka. Dakle, 15% stranaca! I svi su popisani. 

Bez stranaca, stanje je sljedeće: Crnogoraca je 50,08%, Srba 27,37%, dok crnogorskim jezikom govori 39,60% , a srpskim 39,13% stanovnika! 

Brojke u korist Crnogoraca i crnogorskog jezika bile bi još ubjedljivije da su se “Jugosloveni” nacionalno izjasnili i vratili na fabrička podešavanja (radi se o Crnogorcima), da je popisano 18.000 nepopisanih građana (dobar dio je bojkotovao popis jer nije htio da učestvuje u lakrdiji, a dio nije popisan zbog propusta popisivača).

Takođe, ostalo je nerazjašnjeno kako se 40.000 listića posljednjeg dana popisa našlo u sistemu. Svako iole normalan mora znati čemu su ti novododati listići poslužili. 

Takođe, oko 40.000 ljudi nijesu popisani jer su odsutni iz države. Radi se dominantno o Crnogorcima, koji su minulih godina iz zemlje bježali iz ekonomskih, ali i političkih razloga. 

Popis je statistika, statistika je velika laž, ali niko krupno kao Monstat ne laže, poznato je odavno. 

Brojke u korist Crnogoraca i crnogorskog jezika bile bi još ubjedljivije da su se “Jugosloveni” nacionalno izjasnili i vratili na fabrička podešavanja (radi se o Crnogorcima), da je popisano 18.000 nepopisanih građana (dobar dio je bojkotovao popis jer nije htio da učestvuje u lakrdiji, a dio nije popisan zbog propusta popisivača)

Po jedna krupna činjenica ne ide u prilog ni aktuelnoj, ni bivšoj vlasti: “oslobodiocima” je totalno obesmišljena teza da je ovo “prvi slobodan popis”, jer sa svom logistikom iz Beograda i ljudima na najvišim pozicijama vlasti nijesu uspjeli da namaknu ni procenat više nego što je sa svojom logistikom dobio Amfilohije Radović 2002. godine.

Bivšoj vlasti može se zamjeriti da je baš kao i aktuelna (to je dokazao analitičar Predrag Boljević) revnosno smanjivala brojku nacionalnih Crnogoraca, kako ne bi bio ugrožen njihov utopistički koncept “građanske države”. Naime, 2003. godine, ali i 2011. godine, bilo je jasno da Crnogorca ima preko 50%. Baš kao i na aktuelnom popisu.

Da su priznali da Crnogorci čine većinski narod u Crnoj Gori, pojavila bi se neophodnost izmjene Ustava, gdje bi moralo da stoji: “Crna Gora je država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive”. Ali, hipersenzibilno uho i oko graDŽanista iz DPS-a i njima sličnih partija, to nikako ne bi moglo da podnese. Zato su redovno i revnosno Crnogorci “spuštani” ispod 50%. Tako je bilo i ovoga puta. 

Vučićeve bačene pare

Gdje danas zbog svega najviše stanuje tuga pregolema ovdašnjih posrbica? Bučno su obećavali da će – ukoliko srpski jezik u Crnoj Gori bude dominantan (preko 50%) – tražiti da se u Ustavu dopiše kao službeni.

Budući da se zaustavio na brojci od 43%, sada nemaju ama baš nijedan argument da traže izmjenu Ustava. Jedino im ostaje da nekom pravnom hajdučijom (ne bi im bilo prvi put), pokušaju definisati srpski jezik kao službeni. 

Ali, pogledajte: to bi bilo isto kao kada bi Crnogorci sa 41,12% tražili da se u Ustavu definišu kao većinski narod – samo zato što ih je najviše. U pitanju bi bio i politički i pravni nonsens, tako da od svega neće biti ništa. 

“Srpskom svetu” ostaje da se baci u detaljnu analizu i pokuša, prije svega Aleksandru Vučiću, dati odgovor na pitanje kako to da uprkos nikada većoj logistici i rekordnoj sumi novca uloženoj u čitav proces, te vlasti koju je Beograd ovdje instalirao još 2020. godine, nijesu uspjeli da povećaju brojku Srba za više od tri procenta!? 

Ili još zagonetnije: kako to uprkos brojnim poniženjima kojima su Crnogorci izloženi, progonu iz institucija i nadasve Vlade gdje nema nijednog Crnogorca, uništenju svih obilježja crnogorskog identiteta, krađi crnogorske istorije, kulture, crkve… broj te omražene etničke skupine nije pao još više?!

I koliko još novca i energije treba da se uloži u sve dačiće, rakoviće, pavićeviće, dajkoviće, mariće, sarape, jeremićke i u ostalu pestokupljevinu, da ta Crna Gora konačno položi oružje i postane dio “srpskog sveta”?

Gledano iz aspekta politike, rezultati popisa nekako djeluju pomiriteljski. Ne daju nikome prostor za euforiju, a ni za tugovanje. Kao da su naštimovani da budi dio projekta “pomirenja”. Neko će reći – i da prodube identitetski jaz koji već dugo postoji u Crnoj Gori. Još od Njegoša i kralja Nikole. 

Jer, ovdje živi narod čija je kriza identiteta nesporna. Nešto kao nedovršeni identitet. Zamislite samo: nacionalno Crnogorac, a govori srpski! Kakva konfuzija u glavi. Tzv. dualni identitet kao karakteristika našeg podneblja, ponovo se doima kao preovlađujući.

Ovdje živi narod koji o politici zna sve, a zapravo o njoj nema pojma. Svi su eksperti, analitičari, komentatori, sveznalice i geniji, a ogroma većina ne zna da nabroji ni tri grane vlasti. Ovdje je sve podložno polemici, ne možemo se dogovoriti je li dan ili je noć, a kamoli o tome jesmo li štokavci ili štakavci. 

Politika besprizorne asimilacije, podržana bulumentom bezbožnih popova, agentima BIA-e, ovdašnjim prodanim dušama i vlasti koja ne preza od toga da neskriveno pljuje po obilježjima državnosti – sve je to ipak, ostalo na svega 33% procenta, zakovano u rovovima bjelaštva i četništva, bez nade da će uskoro zagospodariti mrskom im Crnom Gorom. 

A ona, nesretnica, opet se odrbranila sama, bez političke podrške, bez logistike, bez novca, sa tananom snagom institucija koje nam čuvaju identitet. I ponovo smo pretekli. Sa nadom, nikada ugaslom, da će sa odlaskom aktuelne političke garnuiture instalirane od zvaničnog Beograda, za Crnogorce doći neki bolji dani…

izvor aktuelno.me