DANILO Marunović: Naši snovi, naš grad- cikotićki, a ne svetosavski… (foto)

U izbornom fajtu neka svako djelić svoj doprinese, neka političari odigraju pošteno – ova utakmica je NAŠA. Možda je njihov centar veći i jači, ali naš je fucmut podgorički. Možda je sudija na njihovoj strani, ali su tribine na našoj!

Danas kada nemoćni gledamo razorne posljedice zabluda građana, koje su preskupo plaćene, dolazi dan kad te zablude moraju biti srušene. Mi više odavno nemamo vremena za egzibicionizam. Gotovo svi saveznici za koje smo mislili da će vječno biti tu poklekli su u kratkoročnim interesnim aranžmanima. Realnost nam jasno sugeriše – spašavajmo Crnu Goru!

Da Crnogorci, prije svega, nisu dali svoje glasove Vučiću u ruhu “oslobođenja”, danas ne bi brojali Vlade bez Crnogoraca u sopstvenoj zemlji. Danas ne bi živjeli “kristalne noći” u kojima se Crnogorci po institucijama love, vezuju i odvode crnomantilašima. Dolazi dan za iskupljenje. Dolaze izbori u Podgorici.

Ovo je ONAJ trenutak u istoriji. Ne postoji drugi, veći, svetiji cilj od ovog! Ne postoji drugo mjesto na kome bi trebao ili trebala biti! Biti sad, biti ovdje, na prvoj liniji odbrane ove prelijepe zemlje jedino je važno. U takvoj tenziji, sa tolikim neprijateljem naspram sebe, naš impuls ključa.

Tada od cinika i kritizera postajemo alhemičari.

Istorija te postavila u jednu sekundu vječnosti kada je “ONO” u tvojim rukama. Ono zbog čega se “vile grabe kroz vjekove”. Kad David sruši Golijata. Kad kao Vikinzi u zidu od štitova, uprkos svim svađama, dišu kao jedno. Odvažni, precizni, znajući tačno KO SU NJIHOVI NEPRIJATELJI. Valjda smo mi do sada konačno razumjeli ko su naši?

Drugi put u dvije decenije jedna generacija spašava državnost. Prvi put formalno, ovog puta suštinski. Ukoliko srednje ime referendumske tekovine – građanski koncept, ovog puta izgubi naspram etnofederalističkog, u kome postajemo samo jedno grlo u toru naše nacionalnosti, mediteranskoj Crnoj Gori će se duh zgaziti i instalirati joj neki, nama nepoznati, strani, balkanski, smrdljivi, u kom nam se kroz životni kadar smjenjuju tipovi poput Dodika, Vulina, Vučića…

Đe god da te stihija dešavanja zatekla u ovom trenutku, na kojoj god se političkoj strani nalazio, ako si pogriješio, sad je šansa da se rodiš opet. Ako se nisi dovoljno dokazao ocu, profesoru, ženi, majci, SEBI prije svega – sad je trenutak.

Ako si previše kalkulisao i u bljutavosti mjerenja đe će zadnjici biti bolje, sad je šansa da budeš IGRAČ, i da sve tvoje greške izgledaju smiješno pri tome što ćeš uraditi, izgovoriti, kako ćeš druge inspirisati, kako ćeš dati doprinos, kako ćeš se u očima ove nekad slobodne zemlje iskupiti.

Nema te propagande koja može danas sakriti istinu o Crnoj Gori. Mi smo plijen. Mi smo dio plana, skovanog uz single malt, kubanski duvan, državnike i milijardere. Mi smo danas samo djelić tuđe misli, one “od Prizrena do Rumije”, samo AKO pristanemo na nju!

Ovo nije vrijeme za cinizam, vrijeme je za odluke. Nije vrijeme za razočaranje, već za akciju. Ispucali smo sve privilegije na greške, animozitete, prezire prema političkim predstavnicima – fokusiraj se na ideje koje nose, umjesto kola koje voze.

Tražite snažnog lidera? Evo vam ga – slobodna, moderna, svjetska Crna Gora! Neka to bude naš gospodar, naša misao sa kojom se budimo, naš guru, naš učitelj, naša svrha, naša misija života.

To nije ona Crna Gora u kojoj našim penzionerima, kao iz letilica bacate 50 eura kao afričkim plemenima. Umjesto te odvratne kupovine glasova, birajmo da budemo kreativni, pa da im damo šansu da u svojim danima mudrosti i obrazovanja, rade ono što vole! Proizvode. Učine sebe mlađim, unesu radost u svoj život!

Pedeset eura za penzionere je mjera sreće njihove vizije? E, pasji sinovi, naišli ste na pogrešne mangupe. One koji poštuju svoje stare, ali sa kojima ćete u fajtu izgubiti. Podgorica je škola koju niste prošli.

U tom izbornom fajtu, neka svako djelić svoj doprinese, neka političari odigraju pošteno – ova utakmica je NAŠA. Možda je njihov centar veći i jači, ali naš je fucmut podgorički. Možda je sudija na njihovoj strani, ali su tribine na našoj!

Neka njima Jovana Jeremić gusla po mozgu, nama će Pero, Sergej, Edo i Igor pjevat onu našu, dok se vrelim asfaltima budemo vraćali svojoj kući, u slobodnoj Crnoj Gori i slobodnoj Podgorici. Širokoj za svakog. Gradu u kom “isto sunce dvije rijeke miluje”. Dvije, ne jednu!

Podgorici u kojoj niko nije pominjao ko je koje vjere ili nacije, dok VI niste okupirali grad. U kojoj su se sa onog stadiona kojeg ste uništili, u nebo lansirali cikotići, kao najveće svjetske zvijezde! U kojoj je sport bio važan dio duha grada, a ne gubljenje vremena i para.

Ne znate, jer ne poznajete ovaj GRAD. Ne znate, jer niste skakali sa Momiške. Vaš je duh neđe drugo, u drugim zemljama, sigurno lijepim i vama dragim. Ova je ipak – NAŠA.

izvor: analitika.me