Što četnički vojvoda zna o demokratiji… (foto)

Gebels je nacistički režim nazivao „najplemenitijim oblikom moderne evropske demokratije“. Musolini je fašizam doživljavao kao „organizovanu, centralizovanu i autoritativnu demokratiju“. Staljin je pak tvrdio da SSSR ima „najdemokratskiji ustav na svijetu“. A Kim Il Sung je pridjev demokratski unio i u naziv vlastite države…

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, ponedeljak, 15. 07. 2024… 07: 33… Što četnički vojvoda zna o demokratiji… (foto)

Podśećajući na zloupotrebu pojma demokratije u diktatorskim režimima, Sergej Gurijev i Danijel Trajsman upozoravaju da diktatori pod demokratijom nijesu podrazumijevali pluralističku demokratiju u kojoj različite stranke predstavljaju različite grupe i ideje i učestvuju u izbornoj trci, već su, prezirući „dekadenciju“ zapadne demokratije, u vidu imali nešto drugo– demokratiju jednoglasja. 

Kako vele Gurijev i Trajsman: „Za njih je to značilo jednostavnu identičnost cilja vođe i njegovih sljedbenika. Demokratija je nalagala da diktator spozna ‘istinsku’ volju naroda – i nametne mu je.“

Na vijest o atentatu na Donalda Trampa četnički vojvoda na privremenoj opstrukciji mjesta predśednika Skupštine Crne Gore Andrija Mandić poručio je da „svi moramo stati u odbranu demokratije i osnovnog ljudskog prava na slobodu misli“. Vojvoda koji je prije svega četiri godine iz poslaničkih klupa pozivao ratne drugove da otkopaju oružje tako je „obrnuo igricu“, prometnuvši se u borca za demokratiju te prava na slobodu misli i dijalog. 

Kad sa Mandićevih riječi sastružete skramu političkog marketinga, njegovi pozivi na odbranu demokratije ili pomirenje koje će nastupiti realizacijom „plemenite“ ideje skrnavljenja Mauzoleja ili pak prizivi dijaloga koji mora dovesti do promjene Ustava i uspostavljanja identitetskoga monopola zapravo prilično jasno pokazuju da je njegova retorika invertovana verzija njegove političke platforme, a da pojam demokratije razumije baš onako kako su to činili njegovi ideološki oci Gebels ili Musolini.

Kad Andrija Mandić priziva demokratiju, on je vidi kao spoznaju „istinske“ volje naroda, da bi potom tu volju nametao kao jedinu prihvatljivu doktrinu. Zato su od 2020. godine– u interpretaciji Mandića i družine– u Crnoj Gori svi izbori nebitni. Kako god da se građani opredijele na izborima, „narodna volja“ tumači se onako kako to hoće Mandić i družina.

Zato je i moguće da danas, uprkos tek 15% podrške priskrbljene u koaliciji s DNP-om, Andrija Mandić usmjerava sve političke tokove u zemlji, a da mu se premijer u ulozi ikebane savija do zemljice crne.

Mandićeva inverzija stvarnosti – ojačana apsolutnom kontrolom medija i institucija – zahvaljujući nesnalaženju u prvome redu opozicije ali i dominantnog dijela civilnog društva, proizvodi novu stvarnost u kojoj se radikalno desničarska politika normalizuje i retorički pakuje kao centar, mic po mic odvodeći društvo sve više udesno. Razumije se da ni znanje, ni harizma ni pamet nosioca ove politike nijesu zaslužni za ove procese. 

Mandić, kao i većina političara aktuelne većine, ali i dio opozicije, funkcioniše kao Vučićeva marioneta, a veliki meštar sviju hulja vještim manipulativnim manevrima uspijeva u potpunosti kontrolisati političke procese u Crnoj Gori, koji vode ravno do gubitka suvereniteta i transformacije Crne Gore u provinciju Srpskoga sveta okovanu mržnjom i bijedom. 

Najgori mogući odgovor na Vučićeve, odnosno Mandićeve manipulativne strategije, može biti popuštanje i povlađivanje. A upravo toga na crnogorskoj političkoj sceni ne fali već četiri godine. Primjera radi, kad je usred kampanje za predśedničke izbore Đukanović izjavio da s DF- om treba razgovarati, ta je izjava vješto izmanipulisana u pravcu o kojem Đukanović vjerovatno nije ni sanjao. 

Bila je to prilično naivna i duboko pogrešna poruka koja je protumačena kao spremnost na koaliranje s ekstremnom desnicom čiji je krajnji cilj desubjektivizacija Crne Gore, koju bi pratile asimilacija i nestanak Crnogoraca, uspostavljanje nove srpske države u kojoj će manjinski narodi biti građani drugoga reda i sl.

Kad se nakon izbora četničkoga vojvode Mandića za predśednika Skupštine opozicija vratila u Parlament, ponovo je demonstrirala nemoć i normalizovala Mandićeve političke naume. 

Izjavom da ne treba komentarisati skandaloznu odluku sudije Zorana Radovića u slučaju tzv. državnog udara, i bivši premijer Duško Marković demonstrirao je ne samo političko licemjerje, već i najgori mogući pristup povlađivanja radikalnoj desničarskoj politici i odlukama koje institucije donose po njezinome diktatu.

Premda je bivši ministar pravde, direktor ANB-a i premijer, očigledno posegao za sitnokalkulantskim motivima, umjesto da ojača pozicije stranke koju osniva, ovim je gafom samo ojačao Mandića i družinu, čiji birači sasvim sigurno neće pohrliti u Markovićevu partiju. 

O skandaloznoj odluci Radovića, već sam pisao, no vrijedi i ovom prilikom prokomentarisati jedan pravno-logički paradoks njegove presude na koji je ovih dana skrenuo pažnju Vlado Jovanović. 

Čovjek kojeg je na čelo Višega suda doveo direktno advokat u čiju je korist presudio manje od dva mjeseca kasnije – a tome je advokatu a ne Državi očigledno i položio zakletvu – u svojoj skarednoj presudi utvrdio je da pokušaja državnoga udara nije ni bilo, iako je pred sobom imao do danas ničim pravno osporene sporazume o priznanju krivice velikog dijela okrivljenih. 

Nakon Radovićevog masakra nad pravom, sad imamo nekoliko pravosnažnih presuda iz 2017. godine koje potvrđuju pokušaj državnoga udara i njegovu nepravosnažnu presudu koja negira one pravosnažne i od okrivljenih priznate presude!? Kad imamo pred sobom ovakvo ogrešenje o pravni poredak i političku zloupotrebu institucija, ne da bivši ministar pravde ne bi trebalo to da komentariše, već bi morao biti prvi koji će reagovati kad bi javni interes bio iznad ličnih ambicija.

Previše je prostora poklonjeno Andriji Mandiću, a taj servilni sluga Aleksandra Vučića i svih njegovih prethodnika na poslu realizacije genocidnoga projekta Velike Srbije to ne bi ni zaslužio da mu moć koju danas ima nijesu dali Vijesti, Dritan, Aleksa, Jakov i Milojko. No, tu smo đe smo, a pravo pitanje nije kako će nas četnički vojvoda varakati da svrši sve poslove svojega gazde, već što ćemo mi učiniti da ga u tim zlokobnim poslovima spriječimo.

izvor Portal analitika.me