NEBOJŠA Redžić: Logika IBARske magistrale… (foto)

Imamo mi IBAR već odavno. I Ibar i Ibarsku magistralu. Logika Ibarske magistrale, njena duhovnost i kulturni obrazac, zapravo je logika aktuelne većine u Crnoj Gori čije institucije, a pravni sistem pogotovo, nijesu odmakli ni korak dalje od onoga što se promoviše kraj rijeke Ibar, a što predstavlja oličenje mraka, duhovne bijede, noćobdija, kamiondžija, narkomana i izgubljenih iluzija. Baš zato, prije nego bilo ko drugi, Crna Gora zaslužuje dokaz (ćagu) da ima IBAR. I sve ono što uz njega ide…

Piše: Nebojša Redžić

Još od 2005. godine kada sam učtivo odbio ponudu jednog tadašnjeg ministra da pođem u Prag i da za velike pare i privilegije snimim na ulicama toga grada Slavka Perovića u cilju njegove kompromitacije, bivša vlast me nikada nije zvala u svoje udbaške poduhvate. Taj prvi i jedini neuspio pokušaj da postanem njihov vojnik za prljave zadatke, za sva vremena me je diskvalifikovao za bilo koju poziciju u društvu koja je zavisila od njihove volje ili bila u njihovoj nadležnosti.

Tako je bilo i sa nekakvim portalom “Udar” o kojem danas, skoro četiri godine nakon što je nastao i nestao, bruje političari nove većine i njima bliski mediji na čelu sa Javnim servisom. Za tih par mjeseci koliko je postojao, nijesam pročitao nijedan njegov tekst, niti čuo bilo kakvu reakciju na ono što objavljuju

. Bilo je ljeto gospodnje 2020. godine, posljednje za vrijeme vladavine bivšeg režima, pa oni koji sada histerično galame u namjeri da raskrinkaju autore tekstova u kojima je preko 200 ljudi označeno kao špijuni srpskih tajnih službi, treba valjda da se najprije zapitaju o tome koliko su tekstovi iz “Udara” imali efekta i što su autori postigli u namjeri da kompromituju važne ljude koji će uskoro preuzeti vlast u Crnoj Gori.

Sudeći po onome što se desilo 30. avgusta te godine, prije će biti da je “Udar” ponudio spisak predvodnika ili patriota crnogorskog velikosrpstva kojima je činjenica da su se našli da udaru “Udara”, prije svega poslužila kao važna i poželjna stavka u CV-ju za pozicije koje će uskoro preuzeti.

No, da se ipak u startu, zbog kućnog vaspitanja i profesije kojom se bavim odredim na osnovu onoga što sam čuo, a ne dakle na osnovu onoga što sam na portalu “Udar” pročitao (tekstove je nemoguće pronaći pretragom na Google): osuđujem svaki vid diskriminacije ljudi po osnovu nacionalne, vjerske, ideološke, političke i ne znam kakve sve pripadnosti, pa se tako protivim i onome što je, u predvečerje izbornog poraza svojih političkih miljenika, činio portal “Udar”. Pogotovo ako je to činio u nepotpisanim i na činjenicama nezasnovanim tekstovima.

Da li bi se neko iz ove skupine bunio da ga označe kao srpsko-ruskog špijuna?

Ali, avaj… prijatelj koji pomno prati sve ono što se dešavalo u vezi sa ovom aferom, sugerisao mi je da se prozvani ne trude previše (on tvrdi da se uopšte ne trude) da dokažu kako nije istina da sarađuju sa srpskim tajnim službama, već su se ostrvili na prostu činjenicu da se neko osudio da ih u tom kontekstu pomene!

Tako lagano dođoh do nečega što me je pratilo kroz cijeli novinarski rad i zapravo je mentalitetski problem u suočavanju sa istinom koju je neko u stanju (ima petlju) da saopšti ili napiše, pa se onda licem u lice sretne sa glavnim akterima izjave ili teksta. „Kako si mogao“, „zar mene“ i slično– to je blaži oblik reakcije nekoga o kome ste se usudili da saopštite neprijatnu istinu.

A onda uslijedi moje kontrapitanje, koje sam sročio na iskustvu iz takvih situacija: da li je problem u tome što sam to objavio, ili ono što sam objavio nije istina?! I tako, riječ po riječ, shvatiš da je problem u tome što si se odvažio da objaviš.

Ne znam, nijesam upućen u detalje, niti sam „u sitna crevca“, što bi Srbi rekli, analizirao objave o navodnih 235 osoba koje je “Udar” optužio za špijunažu. No, bojim se da je i ovoga puta, makar kada je dobar dio prozvanih u pitanju, problem što je nešto objavljeno, a ne što objavljeno nije istina.

Uostalom, nikada nijesam sreo špijuna koji je svoj „patriotski zadatak“ nazvao pravim imenom, pa sam siguran da ni bilo ko od tih 235 neće priznati da je špijun, sve i ako je radio za interese susjedne države.

Nikola Zirojević: Malo mi je licemjerno da se toliko pominje Udar, a ne IN4S koji se bavi sličnim stvarima

Medijska kanalizacija

„Malo mi je licemjerno da se toliko pominje Udar, a ne IN4S koji se bavi sličnim stvarima“, kazao je na Javnom servisu Nikola Zirojević iz SD-a, u emisiji koja je decidirano i sa mnogo pretencioznosti, adresirala na “Udar” sva zla koja se dešavaju na medijskom nebu Crne Gore.

Tako je Zirojević samo zagrebao po površini zlo koje se dešava već 15 ili 20 godina, uradak koji svakodnevno lažima i denuciranjem napada ljude, političare, čitave porodice i predstavlja eklatantan primjer ljudskog beščašća, sve pod imenom IN4S. To što čini ova stranica natopljena kanalizacijom ništavila i mržnje prema svemu crnogorskom, nije samo školski primjer govora mržnje i gebelsovske propagande, to je najogavniji ispljuvak bolesnog uma, bijeda ljudskog postojanja i najprljaviji primjer izdaje krša na kome su rođeni i služenja tuđinu u ljudskoj istoriji.

Zamislite da u nekoj državi, recimo iz okruženja, postoji neka novinarska forma koja ama svakoga dana, za doručak, ručak i večeru, ima ono „mrzim te Crna Goro, mrzim sve što je crnogorsko u tebi, mrzim svakoga što se Crnogorcem kazuje, mrzim svaki kamen i svaku travku zemlje koja se Crna Gora zove“! U Hrvatskoj, recimo, postoji portal “index.hr” koji nerijetko napiše po neki afirmativan tekst o Srbima. Oni, malo tvrđi Hrvati, satiru ih u komentarima, a sasvim sam siguran da novinari Indexa nije sigurni ni kada hodaju ulicama Zagreba. Ovdje su, naprotiv, oni iz IN4S – patriote.

I onda potražiš impresum gdje po Zakonu svaki medij (oprostite što se i ovo smeće tretira kao medij) mora da ima elementarne podatke o sebi i nađete da mu je glavni i odgovorni urednik Felix Savon koji je, ako malo pretražite, neki kubanski bokser kojeg je, valjda, još Fidel Kastro zadužio da se nađe u nevolji Srbima iz Crne Gore kada ih jednom, tamošnji Crnogorci ugroze. Ko bi rekao da se Gojko Raičević na kubanskoj varijanti španskog izgovara tako umilno i nježno: Felix Savon?!

Kubanski bokser Felix Savon čijim se predstavljanjem kao svog glavnog urednika, portal IN4S sprda Ministarstvu medija i pravnom poretku Crne Gore

Da katastrofa po Crnu Goru, njen pravni sistem, njena poglavlja 23 i 24, njene zakone, njeno Ministarstvo kulture i medija bude potpuna, lako ćete saznati da je nezvanični vlasnik portala IN4S niko drugi do rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović!

Čak se i DPS u jednom saopštenju osvrnuo na rad portala IN4S i primjetio da rektor Božović „nastavlja da se izruguje institucijama države u kojoj obavlja jednu od najvažnijih funkcija, pri čemu direktno krši postojeće pravne propise“. U tom, a ni bilo kojem drugom saopštenju, DPS jedino nije rekao kako je i na temelju kojih propisa IN4S nastao još za njegove vladavine i zbog čega nikada nijesu preduzeli ništa da se govor mržnje tog portala procesuira.

Što se Ministarstva kulture i medija i njegovog nerada tiče, ne mogu a da se ne sjetim da su mi se popeli na glavu kada sam decembra 2020. godine osnovao portal „Luča“ – sve dok im u rekordnom roku nijesam dostavio sve papire potrebne za registraciju portala (koga sam prodao u januaru 2022. godine). Pitam se, koliko su puta iz Ministarstva pozvali uredništvo portala IN4S i od njih zatražili ono što su tražili od mene?! I zašto nijesu nikad?!

I da: DPS je u svom saopštenju pozvao institucije da „konačno preduzmu radnje iz svoje nadležnosti i sankcionišu djelovanje neregistrovanog kvaziportala koji radi suprotno Zakonu i kojeg rektor Božović finansira preko offshore destinacija kako bi u Crnoj Gori širio vjersku i nacionalnu mržnju i promovisao ideju velikosrpskog nacionalizma“.

Ruganje pravnom poretku

Što je, osim promocije velikosrpskog nacizma, imanentno Božovićevom portalu? Pa, ruganje pravnom poretku Crne Gore i svima koji bi morali – a neće– da stanu na put radnjama koje promoviše IN4S. Oni svojim činjenjem i svakim novim danom u kome postoje, dokazuju koliko je nesrećna Crna Gora mala, slaba i nemoćna da se suprotstavi nečemu što iz njene utrobe svakodnevno priziva njen nestanak, revidira njenu istoriju, promoviše nacističke ideje i crkvu Srbije kao njihovog nosioca i prostire crveni tepih izdaje eksponentima strane države koju označavaju svojom klečeći pred njenim liderima.

Gojko Raičević i Vladimir Božović: Uredništvo propagandističkog smeća poznatog pod kodnim imenom IN4S

I onda pogledajte licemjerje Javnog servisa koje za sva novinarska bešćašća koja su se ikada desila u Crnoj Gori optužuje nekakav “Udar” čijeg traga postojanja nigdje nema, a za nacističko smeće koje svakoga dana targetira po nekog novog Crnogorca kome žele „dom iskopani“ ne nalaze ni riječ osude!

To nijesu dupli aršini, tu nema različitih kriterijuma– to je bahato, tendenciozno i neskriveno svrstavanje na jednu stranu Javnog servisa koji se finansira novcem svih građana i troši ne mala sredstva za još intenzivnije zaglupljivanje narodnih masa kako bi što više njih postali – ako već nijesu – poslušno stado crkve Srbije pogodno da šuti, trpi i sere se po grobovima vlastitih predaka.

Jer, pogledajte analogiju: ruganje crnogorskim zakonima i vladavini prava u Crnoj Gori istovjetno je Božovićevom portalu i direktoru Javnog servisa.

Dok ovima prvima Ministarstvo kulture i medija i ne pokušava da uđe u trag, a VDT junački ćuti pred svakodnevnim ispadima govora mržnje prema svemu crnogorskom, generalni direktor Javnog servisa sjedi u istoj fotelji mjesecima nakon što je Vrhovni sud potvrdio presudu Višeg suda po kojoj je opskurni Boris Raonić nezakonito izabran za direktora. Jedni druge štite, podržavaju i podstiču na zadržavanje stanja neprava i razaranje svih institucija države Crne Gore. Preciznije: rugaju im se. A može im i biti. Još od vremena kada je Milovan Đilas ovo oko nas označio kao besudnu zemlju, ovdje se ništa nije promijenilo.

Jer, ako je usred akcije „Poštuj život, vrati oružje“ portal IN4S mogao da se šegači sa državom i u lice joj se smije organizujući svoju kontraakciju pod motom: “Poštuj život – zadrži oružje”, o čemu mi ovdje pričamo i čemu mi to stremimo kada govorimo o Evropi? Misli li neko da će dobijanje IBAR-a kao hir aktuelne briselske administracije ovdje naprasno uvesti red i Crnu Goru učiniti državom vladavine prava? Neće, naravno.

Kad već pomenuh IBAR i ako se već sprdamo sa onima koji misle da je ovakva Crna Gora vrijedna konstatacije da je ispunila kriterijume za napredovanje ka Evropskoj uniji, onda za neznavene, moramo reći da mi IBAR imamo odavno.

I Ibar i Ibarsku magistralu. Logika Ibarske magistrale, njena duhovnost i kulturni obrazac, zapravo je logika aktuelne većine u Crnoj Gori čije institucije, a pravni sistem pogotovo, nijesu odmakli ni korak dalje od onoga što se promoviše kraj rijeke Ibar, a što predstavlja oličenje mraka, duhovne bijede, noćobdija, kamiondžija, narkomana i izgubljenih iluzija. Baš zato, prije nego bilo ko drugi, Crna Gora zaslužuje dokaz (ćagu) da ima IBAR. I sve ono što uz njega ide.

Piše: Nebojša Redžić

izvor: analitika.me