DANILO Marunović: Kalkulišeš ili istrajavaš, boriš se ili se predaješ? (foto)

Sindrom “opšte tolerancije” ili “narativa pomirenja”, koji znači začepiti nos i zažmuriti kad treba, doveo je do političke atmosfere u kojoj svako može i želi sa svakim samo da bi sjeo u fotelje. Da li smo svjesni šta su posljedice te lažne tolerancije koja je zapravo samo ideološko-vrijednosna nehigijena?

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, četvrtak, 28, 03. 2024… 10: 29… DANILO Marunović: Kalkulišeš ili istrajavaš, boriš se ili se predaješ? (foto)

Đe god da krenem, uzduž Crne Gore, u svakom razgovoru otvori se tema lamenta nad sudbinom koju je treća dekada 21. vijeka “spremila” za Crnu Goru.

U tom “lamentu” nad sunovratom svega što znači suverena i građanska Crna Gora iščitavam dva dominantna profila čovjeka. Onog koji će ostati do kraja na “bojnom polju” za spas ideja antifašizma, euroatlantizma i antietnoklerikalizma, i onih koji se “prestrojavaju”, odmjeravaju i kalkulišu kako da prežive crnogorske “kristalne noći”, a da ostanu to što jesu, pa koliko-toliko.

Postoje i “treći”, ali sa folirantima, preletačima i izdajnicima – nemam komunikaciju. U ovom tekstu bavim se ovima koji kalkulišu kako najbezbolnije “sprovesti transfer”, a da ih pjaca sjutra ne prezre i osudi. Šta ta vrijednosna konverzija, političko konvertitstvo podrazumijeva? Koga?

Cijela Crna Gora danas pati od sindroma Kotora. Od sindroma Herceg Novog. Od sindroma Budve…

Uzmimo, na primjer, Bošnjake? Partija koja ih zastupa u crnogorskoj politici bi, po svemu sudeći, sjutra bez problema ušla u rekonstruisanu Vladu, zajedno sa partijom Andrije Mandića. Dakle, imamo jednu striktno nacionalnu političku artikulaciju (Bošnjačku partiju) koja ulazi u savez sa drugom nacionalnom političkom formacijom (Nova srpska demokratija). 

Problem je u tome što je Andrija Mandić sve samo ne predstavnik ideje demokratije. Da jeste iskreno ubijeđeni demokrata prvo bi razumio da je demokratija univerzalna ideja i da ne postoji nešto poput “srpske demokratije”. Možda ipak postoji – kad se primjenjuje selektivno, poput “Kosovo je lažna država”, a “Republici Srpskoj čestitamo dan državnosti”. 

Čak i da takav oksimoron – srpska demokratija – postoji, šta je to “novo” u njoj? Ako ona i dalje ostaje lojalna generalima i odredima koji su silovali, ubijali i u jame bacali civile (među kojima žene i djecu), palili sela i gradove, pljačkali kuće i etnički čistili muslimanske i hrvatske teritorije, onda bi ostala samo “srpska demokratija”? Naprotiv, ta “nova demokratija” počiva na istim stubovima ideologije i dijeli ih sa pomenutim dželatima.

Kako je moguće onda da predstavnici Bošnjaka uđu u političke saveze sa njima? Moraju li sjutra objašnjavati taj postupak majkama Srebrenice? Porodicama žrtava posljednjeg putovanja Štrpci? Šta je narativ kojim će ta partija braniti takav eventualni postupak?

U svakom trenutku beznadežnosti, sjetim se da je spas za Crnu Goru uvijek stizao brže nego što smo mislili

Tako nešto, na primjer, nije moguće kada su u pitanju politički predstavnici hrvatskog naroda. Da li je principijelnost, političko-ideološka i vrijednosna odgovornost politika nacionalnih stranaka proporcionalna civilizacijskom statusu razvijenosti tog naroda?

Je li uopšte ovakva optika u stvari dozvoljena, u ovom našem novokomponovanom diktatu najpovršnije moguće političke korektnosti? “Ne smiješ tako suditi o Bošnjacima”, ali zato Bošnjaci mogu praviti koalicije sa arhitektama njihovih sopstvenih “gasnih komora”?

Meni razum, da oprostite, nalaže drugačiji put razmišljanja. Put kojim ispada da sam veći bošnjački patriota nego njihovi političari. Jer, dok ja nisam opterećen dimenzijom interesa u cijeloj priči, njihovim liderima interes zamagljuje dimenzije njihove moralne (ne)odgovornosti.

Ista matrica kritičkog promišljanja važi i za Albance. Pitam se đe je scena mladih albanskih intelektualaca koji će ustati protiv saveza sa onima koji ih zovu “šiptari”.

Da se razumijemo, po 1.000 put, ovo nije antisprski narativ – ovo je narativ najvećih srpskih intelektualaca, od Radomira Konstatinovića, pa do Basare.

Sindrom “opšte tolerancije” ili “narativa pomirenja”, koji znači začepiti nos i zažmuriti kad treba doveo je do političke atmosfere u kojoj svako može i želi sa svakim samo da bi sjeo u fotelje. Da li smo svjesni šta su posljedice te lažne tolerancije koja je zapravo samo ideološko-vrijednosna nehigijena?

Posljedica je, recimo, milenijumski biser planete – grad Kotor, u kom je autentični duh grada u toj dnevno političkoj trgovini protjeran. Karnevali koji su vjekovima služili autentičnoj svrsi – da budu eksplozija estetske slobode običnog čovjeka i šarmante forme građanske neposlušnosti, postali su malograđanske parade kiča i površnosti. 

Meni razum, da oprostite, nalaže drugačiji put razmišljanja. Put kojim ispada da sam veći bošnjački patriota nego njihovi političari

Mediteranska duhovna fortifikacija ostala je zarobljena između novokomponovanog svetosavlja i emigrantske estetike Orijenta. Kotor je ostao biser upravo na beskompromisnom insistiranju na svakom milimetru njegovog šarma.

Svaki gost tog grada, bio on stanovnik ili neka politička ideja, dao se sam od sebe asimilovati tom veličanstvenom gradu, u kom se kroz vjekove znao red. Škure su, zaboga, zelene i plave, a ne kako se kome u kvazi slobodi (ne)ukusa prohtije.

Ne, nije zabranjeno na ovakav način govoriti o neslobodi da se radi sve i svašta, jer to nema veze sa slobodom, već poštovanjem jedne ljepote, jedne autentičnosti, jednog grada i njegove ogromne tradicije.

Cijela Crna Gora danas pati od sindroma Kotora. Od sindroma Herceg Novog. Od sindroma Budve. Pod plaštom zamjena teza, pseudo tolerancija, pseudo sloboda i pseudo pomirenja, danas elite omogućavaju da je dozvoljeno SVE!

Sve ono zbog čega se Crna Gora u svojoj ljepoti gubi i nestaje. Sve moralne vertikale koje su određivale ko je ko, ko koliko vrijedi, ko je koliko zgriješio, i da li mu društvo uopšte može oprostiti.

Sjećate li se ideološkog preokreta Novaka Kilibarde? Sjećate li se koliko mu je dugo i nemilosrdno strogo crnogorska javnost sudila? Razapela jedan blistav um.

Danas se svakom polusvijetu mnogo veće ideološke “revolucije” preko noći praštaju. Pravi problem nastaje kad takvi sjednu u fotelje, dobiju u ruke institucije, a Kotori prestaju da budu Kotori. Svaka riječ kritike zavedena pod “šovinizam” ide na sud, a ideje kojima je presuđeno u Nirnbergu i Hagu su u ime tolerancije dozvoljene.

No, u svakom trenutku beznadežnosti sjetim se da je spas za Crnu Goru uvijek stizao brže nego što smo mislili. Bjelaši su ipak postali partizani. Drugi svjetski rat je vratio Crnoj Gori ime i dostojanstvo. Od onih 6,3 odsto pa do referenduma prošlo je svega nekoliko godina. A danas će Crna Gora opet biti potrebna u borbi Evrope i svijeta protiv novog Rajha i novog lidera malog stasa i velikog ega.

Ne zaboravite da ukalkulišete i tu okolnost svi vi koji ovih dana vagate. Jer, neke stvari su vječne. Sa sve ostalo – tu je Mastercard.

izvor Portal analitika.me