BOJAN Đuranović: Oprosti nam oče- krivolovče… (foto, video)

Scena je bila toliko nestvarna da smo svi na plaži nekoliko trenutaka ostali bez reakcije, začuđeni i zaprepašćeni brzinom kojom je sveštenik projurio kroz kupalište bez ikakvog pozdrava ili brige da može nekog od plivača povrijediti…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, subota, 10, 01. 2024… 21: 22… BOJANA Đuranović: Oprosti nam oče- krivolovče… (foto, video)

Znate ono, „toplo“ mjesto koje svaki put zamislite kada vam je teško ili vas je od nečega strah…

 Bojan Đuranović (Autor)

Priča prva

Dok sam bio u osnovnoj školi na Biševini kod Žabljaka Crnojevića proveo sam puno ljetnjih raspusta. Tu sam, koliko se sjećam, naučio i da plivam. 

U godinama koje će naići, često ne javljajući nikome, nerijetko sam odlazio na to prelijepo mjesto. Savršeno su se tu mješale vode Morače, podzemnih izvora i Malog Blata stvarajući neki nestvarni sklad koji je znao da u jednom trenu rashladi i utopli. Bio je tu i savršeno uklopljeni restoran koji je pružao veći gušt od bilo kakvih primorskih pandana u koje su uloženi milioni. 

Kažu da je često za savršen ugođaj dovoljno i sjećanje, a ja sam ih tu imao sasvim dovoljno da od njega stvorim svoje sigurno mjesto. Znate ono, „toplo“ mjesto koje svaki put zamislite kada vam je teško ili vas je od nečega strah. 

Ono što ga je činilo savršenim jesu uvijek isti tonovi koji su se tamo čuli, isti umirujući zvuci vode i jezerskih životinja i onaj davno memorisani miris djetinstva.

Iz manastira Kom tvrde: Naš monah nije učestvovao…

Svaki izlet na Biševinu bio je slično lijep, osim jednog koji je bio, recimo, bizaran, da ne iskoristim neki drugi, grublji termin.

Dok smo se odmarali na plaži i uživali u lijepim, uhu naviknutim zvucima, sklad je iznenada zaparao zvuk jamahinog vanbrodskog motora od blizu 100 konjskih snaga koji je bio prikačen na drveni jezerski čun. 

Pente čija je snaga prelazila 15-20 konjskih snaga zvali smo „švercerske“ jer ničemu drugo nisu mogle naći realnu svrhu osim bijegu od jezerske policije.

Naravno, bilo je i onih koji su te motore koristili da bi rastjerivali jata ptica na vodi ili zadivljivali poneku rijetku, oduševljenu „gusaku“ na obali, ali u najvećem broju slučajeva su se koristili za šverc i krivolov. Pogotovo za onaj po noći, ili „strujom“ kako se lokalizovao i odomaćio izraz ubijanja ribe agregatima i trnasformatorima. 

Ukoliko neko od stranaca bude želio da prevede ovaj dio oko električnog ubijanja ribe neka angažuje nekog domicilnog prevodioca jer teško da će sam naći tumačenje za ovu vrstu „ribolova“

Inače, Nacionalni park Skadarsko jezero odavno je zabranio korišćenje tih „jakih“ motora i njihovu snagu ograničio na 10 konjskih snaga. Razloga za ovo ograničenje je više, ali najbitniji su oni koji se odnose na štetu koju propela sa velikim brojem obrataja načinila jezerskoj biosferi.

Nego, da se vratimo na onaj, skoro pa savršeni, dan na Biševini. 

Ogromnom brzinom uz izuzetno jak i iritirajući zvuk pored nas je bukvalno proletjelo nešto što se ne gleda svaki dan. Bio je to drveni, ili metalni teško je bilo odrediti zbog brzine, čun na čijoj sredini je uspravno stajao sveštenik u crnoj mantiji. Od siline vjetra, koja je zbog brzine udarala u njega, mantija mu se naprijed bješe zalijepila uz tijelo dok je u zadnjem dijelu lepršala stvarajući efekat crne komete.

Kasnije kada sam odgledao film „Harry Potter i zatvorenik iz Askabana“ stalno sam tu mentalnu sliku upoređivao sa onim strašnim stražarima iz Askabana – Dementorima. 

Scena je bila toliko nestvarna da smo svi na plaži nekoliko trenutaka ostali bez reakcije, začuđeni i zaprepašćeni brzinom kojom je sveštenik projurio kroz kupalište bez ikakvog pozdrava ili brige da može nekog od plivača povrijediti. 

– Šta bi ovo, ljudi, ko je ovaj ludak?

– Ovo ti je sveštenik iz manastira Kom.

– Šta mu je, đe jurca ovako?

– Nije mu ništa, vidio od ovih „kopnenih popova“ kako voze porshee i mercedese pa veli mogu i ja pentu od 100 konja.

Priča druga

Često sam sa prijateljima, dok smo se vozili donjim tokom Morače koja protiče pored Vranjine, razmišljao kako bi bilo lijepo da tokom ljeta na jednom od poluostrva koje formira delta Morače napravimo neki naš kutak. 

Ideju smo dobili od mnogobrojnih sličnih kutaka, uređenih cjelina gdje se tokom ljeta, pogotovo vikendima, okupljao veliki broj izletnika koji su uz muziku, roštiljanja i kupanja na prelijep način provodili slobodno vrijeme.

Nije nam bilo jasno ko sve ima pravo na korišćenje tih površina pa smo odlučili da se raspitamo.

Krivolovci ,,srpskog sveta“

Koga god da smo pitali tih dana svi su nam kazali isto. To je poluostrvo, koje se samo ljeti pojavljivalo a tokom zime često bilo pod vodom, vlasništvo manastira Vranjina i da bismo dobili dozvolu da jednu od površina uredimo i prilagodimo za izlete moramo dobiti blagoslov od sveštenika iz manastira Vranjina. 

Kako smo tokom studija dijelom izučavali i prava malo smo se prisjetili i došli do zajedničkog zaključka da niko od nas nikada nije čuo za taj oblik svojine koji se može dati na korišćenje verbalnim činom, ovoga puta blagoslovom. 

Takođe smo imali i sasvim dobar signal i kvalitetan internet na telefonu pa smo ubrzo saznali da je to zemljište, što je sasvim i logično, vlasništvo države Crne Gore, a ne manastirsko. 

Kada smo „lokalcima“ kazali kako je zamljište državno a ne crkveno i da su prevareni i da nema nikakve potreba da traže dozvolu od sveštenika iz manastira, dali su nam odgovor koji se činio savršeno lakonski ali je u stvari bio najava nečega što će uslijediti u našoj, mislili smo sekularnoj, državi.

– A šta vam je teško da odete do popa, odnesete mu bocu pića, nekih sitnica i zatražite blagoslov. Daje on to svima, nije nikada odbio do sada.

– Pa ne bih ni ja nikoga odbijao kada bih davao na korišćenje tuđe zemljište. A šta kažeš nosite mu mito da bi vam dao dozvolu.

– Nije to mito, to su darovi, pokloni… tako to treba

– Pa da te darove daruješ policajcu na ulici uhapsili bi te za podmićivanje

– E, pa nije on policajac, drugo je on. On je iznad svega toga.

I, bio je u pravu, stvarno je pop iznad policije i zakona. Da je kojim slučajem onu noć ostima probio Saičića vjerovatno bi postao Đorđe – sveti a ne pop – uhapšeni.

Priča treća

Da je Živko Nikolić, čudesni ozrinićki sineasta, danas živ vjerovatno bi imao želju, a materijala mu ne bi falilo, da snimi nastavak svog remek djela iz 1984. godine, koji bi se zvao Čudo neviđeno II. 

Samo što se ovoga puta ne bi Makarije čudotvorac i Leontije čudili i divili vanvremenskoj ljepoti tijela Savine Geršak¸već bi se čudili onome šta rade današnji sveštenici. 

A, jeste filmično. Zamislite scenu. 

Napadnuti zaštitar: Monah pomogao krivolovcima, telefon…

Ponoć je na jezeru. Hladno je. Duva neki hladni vjetar sa Prokletija. Mrkla je noć i ne vidi se ni prst pred očima. U daljini se čuje zvuk nekog električnog aparata. Konstantno se čuje brujanje mašine. Sada se već čuje sasvim blizu. Čuju se i glasovi, još malo pa će biti razumljivi.

– I, šta kažeš, ovaj akumulator može cijelu noć?

– Može on i duže ali nema potrebe, ionako napunimo čun ribe za par sati.

– A ti, pope, znaju li ti kući da si krivolovac?

– Ćuti bitango, ti pojma nemaš šta je riba i koji je to strašan simbol. Znaš li ti, nesrećo, da je riba bila prvi simbol kod hrišćana i da su je još u prvom vijeku nove ere…

– Jesu li je i tada lovili agregatima pope?

– Haha, haha, hahaha…

– Jesu, jesu električnim ostima, nego što ćete momci ako lovočuvari naiđu. Znate da noćas nije onaj naš u smjenu.

– Ada dako nas odbraniš pope, ne vodimo te što si nam taličan nego da prepadaš lovočuvare po jezeru

– Ja ću lako ako naiđu, za mene ne važe ovi zamaljski zakoni od kako smo se oslobodili.

– Oslobodili, pope! Lijepo ste nas oslobodili, ali svega normalnoga… uh, viđi koliki je ovaj žutalj.

Slušaju to dvojica lovočuvara, pa će šapatom:

– Šta je ovo, kolega Makarije, ostrvljeni anđeo kojeg kažnjava Bog, ili satana u popovskom obliku?

– Ne kolega, Leontije, to je, što bi prost narod rekao, običan krivolovac...

BONUS VIDEO: Napad na čuvare na Skadarskom jezeru

izvor Portal Aktuelno.me