FILIP Vujanović: Propuštena šansa za.. (foto)

Dvadeset pet godina od Mirovne konferencije u Rambujeu, analiza i podsjećanje na državnu politiku Crne Gore u tom vremenu…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, četvrtak, 08, 01. 2024… 08: 22…  FILIP Vujanović: Propuštena šansa za… (foto)

U dvorcu u Rambujeu 6. februara 1999. godine počela je Mirovna konferencija povodom krize na Kosovu, koja se neuspješno završila 23. februara. Konferenciju je inicirala i vodila Kontakt grupa, a njen neuspjeh doveo je do NATO bombardovanja SR Jugoslavije koje je za posljedicu imalo hiljade nevino stradalih ljudi, više hiljada povrijeđenih, stotine hiljada izbjeglica sa Kosova i ogromna materijalna razaranja.

Početak, tok i kraj pregovora u Rambujeu, kao i bezuspješan pokušaj nastavka Konferencije, prethodili su NATO bombardovanju, koje će se u svim njegovim aspektima, biti osnovom brojnih analiza sa jasnim porukama za budućnost. Porukama, prije svega, velike opasnosti i osjetljivosti ovakve vojne intervencije i potrebe maksimalno uporne i istrajne diplomatske, i ukupno političke, aktivnosti da se vojne intervencije izbjegnu.

Protekle dvije i po decenije od početka pregovora svakako su važan povod za podsjećanje, analize i poruke u kojima državna politika Crne Gore i zavređuje i obavezuje na poseban osvrt.

Za ocjenu državne politike Crne Gore u tom, izuzetno osjetljivom, vremenu neophodno je analizirati sve aspekte te politike koja je, nakon koncepcijskog sukoba i podjele u DPS-u, u martu 1997. godine, omogućila Crnoj Gori samostalno vođenje državne politike koja će dovesti do obnavljanja nezavisnosti Crne Gore na majaskom referendumu 2006. godine.

Mirovne aktivnosti

Za ocjenu kompletnog mirovnog procesa, čiji je najvažniji i suštinski dio bila Konferencija u Rambujeu, neophodno je sagledati ukupne mirovne aktivnosti koje su joj prethodile.

Mirovne aktivnosti koje su bile globalne – uključivši SAD, Rusiju i Evropsku uniju bile su izvjesno usmjerene na postizanje mira, ali sa polazištima i vizijama koja su bila različita.

Takođe, bila su suštinski različita polazišta i vizije državne politike Crne Gore i Srbije, a kroz uticaj Srbije na vladu SR Jugoslavije i Crne Gore i savezne administracije.

Odluke kontakt grupe, maj 1998.

U analizi mirovnog procesa čini se nužnim krenuti od sastanka članica Kontakt grupe 8. maja 1998. godine u Londonu: na tom sastanku donijeta je odluka o zabrani letova aviona JAT-a države članice ove grupe, ali i zabrani novih investicija u Srbiji i zamrzavanju jugoslovenskih i srpskih sredstava u SAD, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Velikoj Britaniji.

Japan je odmah podržao ove mjere, a Rusija se od njih distancirala. Istovremeno je upućen oštar zahtjev obustave svih akcija snaga bezbjednosti na Kosovu koje pogađaju civilno stanovništvo i traženo je da se naredi povlačenje jedinica bezbjednosti koje se koriste za represiju nad civilima.

Istovremeno, zahtijevano je od kosovskih Albanaca da se uzdrže od terorističkih akcija i da se olakša već izraženi problem izbjeglica kroz zajedničke aktivnisti sa UNHCR-om i Međunarodnim komitetom Crvenog krsta. Nadalje, da se omoguċi efikasno i neprekidno međunarodno posmatranje na Kosovu i dozvoli nesmetan pristup posmatračima. Insistirano je na brzom napretku dijaloga sa kosovskim Albancima.

Ova odluka je značila krajnje jasnu poruku i to na više nivoa. Prije svega, insistiranje na međunarodnim posmatračima – i to odmah, uz punu garanciju bezbjednosti i podrške i pomoći misiji – pokazivalo je da međunarodna zajednica želi da se na najneposredniji način uključi u rješavanje pitanja Kosova. Takođe, da obje strane tretira odgovornim, a unutrašnji dijalog smatra nužnim.

Tretman Crne Gore

Ni u ovom, a ni u drugim međunarodnim dokumentima, nije korišćen naziv Kosovo i Metohija već samo Kosovo što je upućivalo jasnu poruku Srbiji. Bilo je jasno da je problem raseljenih lica na Kosovu enorman i da zahtijeva uključenje međunarodnih humanitatnih organizacija.

Mjere sankcija za JAT, blokirana sredstva i zaustavljene investicije prema Srbiji i saveznoj administaciji pokazali su veoma jasno da je Crna Gora tretirana drugačije. Izvjesno i posredno – Crna Gora je imala značajnu štetu, ali politički gledano, bila je u realnom i nesankcionisanom tretmanu. To je Crnoj Gori, kroz ove odluke Kontakt grupe, dalo mogućnost da sopstvenom državnom politikom zaštiti i državne i interese građana.

Kontakt grupa

Treba naglasiti da je Kontakt grupa formirana od UN za riješavanje krize na prostoru SFRJ i, u tom smislu, imala je posebnu važnost za pripremanje odluka UN.

U Kontakt grupi su bili predstavnici SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Italije i Rusije, a u njenom radu su bila vidljiva različita polazišta i vizije što je njene aktivnosti činilo složenim i osjetljivim.

Već 7. jula 1998. godine Generalni sekretar UN Kofi Anan izražava zabrinutost da bi kriza na Kosovu mogla da se proširi i izazove nestabilnost u regionu Balkana i Kosovo tako postaje ključno pitanje za ukupnu stabilnost Balkana. Međunarodna zajednica je užasnuta nastavkom nasilja na Kosovu i obje strane moraju pokazati uzdržanost i obnoviti pregovore kako bi našli mirno rješenje konflikta.

Za Crnu Goru je bilo presudno važno da ubijedi međunarodnu zajednicu da ne podržava djelovanje srpske vlasti na Kosovu, kao i da osuđuje terorističke akcije kosovskih Albanaca. Pošto je Crna Gora bila dio savezne države, a Savezna vlada je u svemu dijelila stavove Srbije, morala je voditi intenzivnu vanjsku politiku kako bi se prepoznala i posebno vrednovala njena državna politika.

Incijativa Kinkela i Vedrina

Tokom jula mjeseca 1998. godine, francuski ministar inostranih poslova Iber Vedrin i njemački ministar inostranih poslova Klaus Kinkel pokreću Inicijativu za održavanje međunarodne konferencije o riješavanju krize na Kosovu.

Ministar Vedrin je ocijenio da je situacija na Kosovu ,,krajnje opasna i da oslobodilačka armija tamo osvaja teritorije čime se izazivaju sve žešće represije srpske armije i policije“. Ideja je bila da se u Evropi organizuje konfrerencija koja bi, slično Dejtonskoj konferenciji, riješila pitanje Kosova i zaustavila rastući konflikt.

Ocijenili su da je ozbiljan problem u pronalaženju predstavnika kosovskih Albanaca koji bi bili u stanju da legitimno pregovaraju i sprovode odluke prema OVK.

Ova inicijativa je bila ohrabrujuća za Crnu Goru dajući joj dodatnu mogućnost da se distancira od problema Kosova i da nađe način da u predstojećim pregovorima nema svog predstavnika.

Inicijativa je predviđala dva kruga pregovora: prvi, sa učesnicima konflikta na Kosovu i drugi, na konferenciji koja bi imala ,,pokrovitelja“, čime se međunarodna zajednica najneposrednije uključuje.

Nejedinstvo

Stav međunarodne zajednice nije bio jedinstven.

Rusija od samog početka problem Kosova tretira kao unutrašnje pitanje SR Jugoslavije. Tako, 4. septembra 1998. godine, presdsjednik SRJ Slobodan Milošević prima prvog zamjenika ministra inostranih poslova Rusije Igora Ivanova koji mu uručuje pismo predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina u kome on navodi da ,,međunarodna zajednica može najbolje da doprinese razvoju odnosa u regionu napuštanjem politike pritiska na SR Jugoslaviju“.

Ovo je svakako bilo ohrabrenje predsjedniku Miloševiću i Saveznoj vladi i istovremeno jačalo negativno mišljenje javnosti o stavu međunarodne zajednice.

Tradiconalno snažan uticaj Rusije u Srbiji i Crnoj Gori značajno je oblikovao javno mnjenje, što je predsjednik Milošević veoma koristio. Unutar Srbije dio političke opozicije, koji je bio okupljen oko Demokratske stranke Zorana Đinđić, doživljavao je situaciju na Kosovu, kako je on jednom prilikom rekao, kao ,,političko ludilo koje treba pobijediti zdravim razumom“.

Đinđić je ocijenio da je kreator takve politike ,,porodična oligarhija“, jasno ukazujuċi na bračni par – Slobodan Milošević-Mira Marković – koji su bili na čelu dvije vladajuċe partije u Srbiji.

U periodu od 23. do 28. septembra 1998. sekretar za odbranu SAD Vilijem Koen posjetio je region boraveċi u Bosni i Hercegovini i Makedoniji nakon čega je u Portugaliji prisustvovao sastanku ministara odbrane NATO-a. Cilj sastanka je bio razmatranje mogućnosti eventualne ,,upotrebe sile na Kosovu kako bi se izbjeglo pogoršanje humanitarne krize“.

Jasno je saopšten stav SAD da za, eventualnu, akciju NATO-a na Kosovu nije potreban mandat UN, ali da tu mogućnost treba oprezno najavljivati da ne bi ohrabrila terorističke akcije na Kosovu. Iz ovog stava sve je bilo kristalno jasno.

Jasna poruka Zapada

Saopštena je poruka sa šansom, sa šansom za mir i sa rizikom NATO djelovanja i to – samostalno i bez prethodnog mandata UN. Uz opreznu, ali jasnu najavu, bez javnog saopštenja sa sastanka ministara odbrane NATO-a, ali sa nedvojbenim stavom SAD koji nije bio zajednički, da se ne bi dalo ohrabrenje teroristima na Kosovu. Miloševićeva vlast ovu, i niz drugih poruka, nije tumačila kao ozbiljno upozorenje već kao dokaz da se međunarodna zajednica miješa u unutrašnja pitanja SR Jugoslavije.

U intenzivnim aktivnostima predsjednika Republike Mila Đukanovića, predsjednika Skupštine Svetozara Marovića i same Skupštine i moje, kao predsjednika Vlade, ali i same Vlade – pojačava se pritisak na predsjednika SR Jugoslavije i Saveznu vladu za mirno rješavanje kosovske krize.

Vlada Crne Gore 4. oktobra 1998. godine održava vanrednu sjednicu posvećenu ozbiljnosti krize na Kosovu i upozorenju međunarodne zajednice da se što prije rješava.

Stav Crne Gore

Nakon sjednice crnogorske vlade daje se sljedeće saopštenje u kojem se jasno izražava da je država Crna Gora:

– Ozbiljno zabrinuta upozorenjem Savjeta bezbjednosti UN iz Rezolucije br. 1199 od 23. septembra 1998. godine, predsjedničke izjave od 1. oktobra 1998. godine i najave NATO o mogućnosti vojne intervencije na prostoru SR Jugoslavije, zbog aktuelne krize na Kosovu;

– Podsjećajuċi na kontinuirano upozorenje Vlade Crne Gore da se kriza na Kosovu može rješavati samo političkim sredstvima uz posredovanje međunatodne zajednice koja će garantovati poštovanje i sprovođenje postignutog sporazuma.

– Osuđujući terorizam albanskih separatista i neselektivnu i prekomjernu represiju policijskih snaga koja samo produžava i produbljuje sukob na Kosovu uz ljudske žrtve i materijalnu štetu,

– Ostajuċi privržena stavu da Kosovo mora ostati integralni dio Srbije i Jugoslavije uz obezbjeđenje pune i dosljedne autonomije albanskom stanovništvu koje će uživati međunarodne garancije.

– Ukazujući da bi intervencija NATO snaga neminovno izazvala ljudske žrtve i razaranja i produžila dalju izolaciju Jugoslavije iz međunarodne zajednice, Vlada Crne Gore iskazuje odlučno uvjerenje da se intervencijom NATO snaga kriza na Kosovu ne može riješiti.

– Na osnovu ovakvog stava Vlada Crne Gore zahtijeva od predsjednika SRJ Slobodana Miloševića i drugih legitimnih državnih organa savezne administracije i albanskih predstavnika na Kosovu da odmah preduzmu sve mjere kako bi se izbjegla intervencija NATO snaga.

– Polazeći od dosljedne i konstruktivne državne politike Crne Gore prema krizi na Kosovu, a naročito od stava da se ovaj problem ne može rješiti primjenom bilo čije sile, Vlada Crne Gore posebno ukazuje da bi intervencija NATO snaga prema Crnoj Gori imala dalekosežne negativne posljedice po ukupni demokratski i ekonomski razvoj Republike.

I na kraju, Vlada Crne Gore je osudila neodgovorne izjave pojedinih državnih funkcionera kojima se međunarodnoj zajednici upućuju prijetnje a kod stranaca u Jugoslaviji izaziva strah i nesigurnost.

Sve te poruke Vlade Crne Gore, mirovna zalaganja crnogorskog državnog vrha, bila su uzaludna: nakon tvrdokornog i nepametnog stava Miloševića i vlasti u Srbiji koja je kontrolisala saveznu vlast, poslije kraha pregovora u Rambujeu, bilo je samo pitanje dana kada će uslijediti NATO odgovor.

Istorija pamti: krenulo je 24. marta 1999. godine i završilo se 9. juna, kada je Milošević potpisao Kumanovski sporazum, a već sljedećeg dana vojska je napustila teritoriju Kosova.

izvor Portal Analitika.me