BOJAN Đuranović: Bečka škola… (foto)

Oni za svoje visoke političke predstavnike biraju normalne, zdrave i pregledane ljude. Njima se ne može desiti da tako visoko stigne osoba politički šizofrenih karakteristika koja je ubijeđena da je neko drugi. Zamislite samo kako bi Austrijanci reagovali da im predsjednik Skupštine sopšti da je on u stvari SS major…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, subota, 27, 01. 2024… 13: 22… BOJAN Đuranović: Bečka škola… (foto)

Zamislite da živite u Austriji. U stvari nemojte, jer nije realno da zamišljate tako nešto, samo pokušajte shvatiti kako bi reagovao prosječan Austrijanac da se kojim slučajem desi sljedeće…

Bojan Đuranović Autor

Imao je Đorđe Balašević često naviku da kaže, tokom svojih prelijepih narativa o djetinjstvu i porodici, kako su situacije koje su se dešavala njegovom ocu mogle desiti svakom, ali se nikom nisu dešavale osim njemu. 

Ova se Đoleva tvrdnja može bez ikakve ispravke pripisati našoj današnjici. Ovo se zaista u teoriji može desiti svakom, ali se osim nas ne dešava nikome.

Zamislite da živite u Austriji. U stvari nemojte, jer nije realno da zamišljate tako nešto, samo pokušajte shvatiti kako bi reagovao prosječan Austrijanac da se kojim slučajem desi sljedeće.

Austrijanci su Germani kao i Njemci, veoma genomski bliski i izuzetno istorijski povezani. U to nema nikakve sumnje, a i vlada 100% saglasnost među građanima ove dvije države da je to tako. 

Kroz istoriju, opet fakat, puno su godina živjeli u raznim zajedničkim državnim tvorevinama. Neki od najvećih njemačkih autoriteta bili su porijeklom Austrijanci i obrnuto. 

Austrijanci su puno naučili iz svojih grešaka i sada su jedna od napoželjnijih zemalja za život

Najpoznati i najgori od svih Njemaca u istoriji je bio autohtoni, pravi, nadimnjeni Austrijanac, i kao takav se predstavljao da je Njemac. Koliko je bio mudar i koliko je bio u pravu pokazao je kratak ali brutalan period od 1938. do 1945.

Dakle, zaključićemo da su Austrijanci i Njemci veoma bliski i to neće nikada sporiti. Nikada nećete čuti ni da jedan građanin Austrije tvrdi da to nije, a još je manja vjerovatnoća da ćete sresti nekog od njih koji tvrdi da Austrija ne postoji. Dok ono, šta nije čak ni u teoriji moguće da se desi, da taj isti građanin Austrije izrazi želju i na kraju bude biran za neku od važnih državnih funkcija. 

U ovoj državi nije moguće da predstavnici naroda izabrani na izborima šire propagandu druge države, javno i bez stida rade protiv svog naroda. Nije moguće ni zamisliti a kamoli sprovesti u djelo da tamošnji predsjednik Skupštine u svom zvaničnom kabinetu istakne zastavu Njemačke. Ništa od ovoga nije moguće i to iz više razloga.

Predsjednik Skupštine dočekao Joanikija s trobojkom;…

Prvi, jer oni za svoje visoke političke predstavnike biraju normalne, zdrave i pregledane ljude. Njima se ne može desiti da tako visoko stigne osoba politički šizofrenih karakteristika koja je ubijeđena da je neko drugi. 

Zamislite samo kako bi Austrijanci reagovali da im predsjednik skupštine saopšti da je on u stvari SS major ili pukovnik (to je valjda pandam četničkom vojvodi)? Siguran sam da bi dobio košulju sa malo podužim rukavima.

Drugo, njima je jedan ludak iz Braunaua bio više nego previše „dovoljan“ i od tada strogo brinu da kroz institucije sistema, instrumente zaštine i razvoj građanske svijesti (prije svega) onemoguće da se to ikada više ponovi. 

Fascinantno koliko ima sličnosti između onoga što se dešavalo u Austriji sredinom 20. vijeka sa onim šta se dešava  danas u Crnoj Gori

Oni znaju, a tome uče i svoju đecu, da je brojanje krvnih zrnaca građana i dokazivanje njihovog porijekla kroz teorije krvi i tla čisti i elementarni nacizam i da je kao takav doveo do smrti više od 20 miliona ljudi od čega je direktno kroz njegov osnovni zadatak sproveden sistematski genocid nad šest miliona Jevreja. 

Da se kojim slučajem pojavi neki poslanik u njihovim predstavničkim domovima koji zastupa neke od ovih stavova taj bi istog trena bio zatvoren. Kod nas o jednom takvom ne možete čuti ni riječi pokude od najviših političkih predstavnika i to iz prostog razloga jer su očigledno saglasni sa idotlukom koji je javno izgovoren. Uostalom, iz iste su političke partije, šta ima više nejasno?

Treće, političari u Austriji, i na Zapadu generalno, vjeruju u svoje političke orijentacije. Ma koliko bile desno ili lijevo oni u njih vjeruju. Naši vjeruju samo u svoje pozicije, a politička orijentacija i partijiski programi samo su mrtva slova. Lagali su Tita da su komunisti, lažu Zapad da su demokrate, sada lažu Boga da su vjernici. Samo je laž konstanta kod njih.

Četvrto, čujte apsurda, Austrijanci više vole sebe nego bilo koga drugog i cijeloga se života trude da rade za svoj i interes svoje države. Ne tuđe – svoje.

I, zaista je fascinantno koliko ima sličnosti između onoga što se dešavalo u Austriji sredinom 20. vijeka sa onim šta se dešava nama, danas, u Crnoj Gori.

Crna Gora je kao i Austrija bila jedna o manjih članica velike državne zajednice. Oni su izašli iz velikog carstva, a mi iz federativne države.

Iako puno manji od svog susjeda, Srbije, nije nam smetalo da im, kao Austrija Njemačkoj, „pozajmimo“ nekoliko ličnosti koje će istorija dugo pamtiti. Dali smo im Miloševića, koji je poput Hitlera, u sklopu i ograničen svojim mogućnostima, napravio ne manje zločina, progona i genocida od velikog vođe, uzimajući u obzir veličine država.

Kao što je Austrija dala Njemačkoj nekoliko propagatora i idejnih tvoraca naci-pokreta tako smo i mi Srbiji „pomogli“ sa našim trovačima istine i satrapima zla.

Mi nismo naučili ništa. Čak se čini da smo sve pogrešno shvatili jer smo uspjeli da oživimo aveti prošlosti i poperimo ih na izvršne funkcije

Joachim von Ribbentrop i Joseph Goebbels svoje su porijeklo vukli van Njemačke ali im to nije smetalo da maksimalno kontaminiraju tu zemlju rasističkim i naci teorijama. Porijeklo nije prepreka ni Matiji Bećkoviću da decenijam truje, laže i podmeće. Zanimljivo je da mu nije čak prepreka ni to što sve to čini jezikom potpuno nerazumljivim domicilnom srpskom stanovištvu, ali izgleda da se zlo poput vlage samo probije.

Slični smo, nažalost, po još jednoj situaciji. U Austriji se desio prvi slučaj suđenja novinarskoj slobodi koji će kasnije postati uzor svim budućim novinarima i temelj novinarske slobode u traganju za istinom. 

Naime, čuveni slučaj Lingensa protiv države Austrije je za sva vremena trasirao i učvrstio prava novinara da može javno kritikovati koristeći slobodu jezika. 

Godine 1986, novinar državljanin Austrije, Heinz Fischer- Lingens objavio je članak u austrijskom časopisu u kojem je kritikovao rad austrijskog saveznog kancelara. Autor je izrazio snažne riječi protiv kancelara, koristeći izraze koji su bili uvredljivi i kontroverzni.

Austrijski sudovi presudili su u korist saveznog kancelara, a Fischer-Lingens bio je osuđen na novčanu kaznu zbog klevete. Nakon toga, Fischer-Lingens podnio je tužbu Evropskom sudu za ljudska prava, tvrdeći da su austrijski sudovi kršili njegovo pravo na slobodu izražavanja, garantovano članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Godine 1986, Evropski sud za ljudska prava presudio je u korist Fischer-Lingensa, ističući da austrijski sudovi nisu osigurali dovoljno širok okvir za slobodu izražavanja u slučaju novinara. Sud je utvrdio da je član 10 Konvencije bio povrijeđen i da su mjere protiv Fischer-Lingensa bile neopravdane u demokratskom društvu.

Očigledno je da će se slična situacija desiti i Bobanu Batrićeviću, jer nije za očekivati bilo šta drugačije od zarobljenih institucija u državi kojom vladaju šizoidni ljudi pod mantijama.

Puno je sličnosti između onogo šta se dešavalo u Austriji četrdesetih godina 20. vijeka i onoga šta se dešava nama, danas. I, samo je jedna bitna razlika. Austrijanci su puno naučili iz svojih grešaka i sada su jedna od napoželjnijih zemalja za život.

Mi nismo naučili ništa. Čak se čini da smo sve pogrešno shvatili jer smo uspjeli da oživimo sve aveti prošlosti i da ih poperimo na izvršne funkcije. 

Austrija je među najpoželjnijim državama za život, a u Crnoj Gori ni sirijski azilanti neće da se zadržavaju duže nego li im to zakon propisuje. Ni minuta duže. 

Sirijci bježe od nas, a da i ne saznaju koliko smo dobri domaćini. Oni nikada to neće saznati, kao ni priču o tome.

U jednom selu kod nas, odmah nakon rata, doveo vozač po prvi put fapov kamion. Dovezao ga i ostavio upaljenog. Okupili se seljani oko njega ali mu ne prilaze previše blizu, plaše se. Slušaju kako brekće dizel motor i čude se. 

Najviše ih čude veliki okrugli farovi koji sijaju. Inače, farovi kod fapa su bili baš veliki i nekako neprirodno izbačeni iz karoserije pa su nedoljivo podsjećali na oči nekog buljavca. Gledaju seljani i dogovaraju se šta da rade. Nakon kraćeg dogovore slože se svi šta da se urade. Seljani su bili ubijeđeni da one buljave oči (farovi) znače da je mučenik izbečio od gladi, pa mu donesoše plast sijena da jede. 

izvor Portal Aktuelno.me