NEBOJŠA Redžić: A da zatvorimo granice na 15 dana? (foto)

Jedno je nesporno: Crnogorci moraju imati jedinstven stav o popisu. Ili, čak, ako i nemaju isti stav, moraju postupiti jednako. Svaki drugačiji potez od onoga koji bi bio zajednička odluka o tome hoćemo li ili ne u kuću primiti popisivača, vodi nas u nestajanje!

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, petak, 01. 12. 2023… 17: 39… NEBOJŠA Redžić: A da zatvorimo granice na 15 dana? (foto)

Nažalost, crnogorska nacionalna zajednica nema vrhovni autoritet koji bi nam poručio što da učinimo…

Piše: Nebojša Redžić

Ako je Milojku Spajiću i drugoj pregovaračkoj strani u vezi sa popisom stanovništva – kolokvijalno nazvanoj opozicija – bio cilj da slude ionako sluđene Crnogorce, mora se priznati da su u potpunosti uspjeli. Uz činjenicu da niko ne zna sadržaj njihovog Sporazuma o popisu, a izgleda ni oni sami, važnije je što ni nakon objave da će „statistička operacija“ početi 3. decembra, nije iskristalisan stav o tome kako će se prema toj lakrdiji postaviti nacionalni Crnogorci.

Štoviše, nije poznato ni da li je DPS pregovarao u ime svog članstva, ili u ime etničkih Crnogoraca, jer to nije ista kategorija ljudi. To znamo, jer smo već navikli da su DPS-u bitniji glasači iz redova „građanista“ svih nacionalnosti, nego dobrobit onih koji dominantno čine njihovo biračko tijelo – a to su nacionalni Crnogorci.

Ishod je poznat: dan uoči početka popisa definisanog u Izmjenama Zakona o popisu (preciziran je 30. novembar), nije se znalo hoće li popis početi sjutradan, ili će biti odgođen. Desilo se ovo drugo, iako premijer Spajić, reklo bi se, nije pristalica izreke da je jutro pametnije od večeri. Tako je u zoru izjavio da popis počinje 30. novembra, a istoga dana odlučio da ga pomjeri za tri dana. Slično se ponašao i DPS. Bili su izričiti da tu rabotu u režiji crkve Srbije i Vučićevih agentura treba bojkotovati, da bi u nekoliko sati došli do zaključka da su ipak ispunjeni svi uslovi koje su tražili.

Što se u međuvremenu dešavalo, kakvi su tajni dogovori bili u igri i kakvi su truli kompromisi načinjeni, ostalo je samo da nagađamo. Mada ponešto već znamo. Recimo to da je riješena nedoumica u vezi sa utvrđivanjem vlasništva stanova. Ne sjećam se ko je iz novouspostavljene vlasti nedavno galamio kako će „popis konačno pokazati koliko su nekretnina sebi za 30 godina pribavili čelnici bivšeg režima“, ali sam siguran da će taj neko ostati razočaran. Jer, popisom se ne utvrđuje koliko su za bivše vlasti pojedinci stekli stanova, kuća i vikendica…

No, sigurno je da postoje dogovori koji su prelomili da DPS ipak pristane na popis, iako su čak štampali prospekte, postavljali bilborde i objavljivali banere gdje su pozivali na bojkot! Zli jezici kažu da su neki ljudi postigli svoj cilj i prije nego što je popis počeo.

To što sada tvrde da se za mjesec, od kada se desilo prvo odgađanje popisa, „odradio veliki posao“, kao i da je dorada softvera „nešto što se može završiti za jedan dan“, dovodi nas do logičnog pitanja: a zašto to nijeste odradili prije 30. oktobra?! I što nam je to pripremao Dritan, a čega Milojko sada hoće da nas poštedi?

Vučić je u panici

Ono što je u novijoj političkoj istoriji Crne Gore najveća snaga asimilatorskih nastraja na ovu nesrećnu i ni od koga podržanu balkansku državicu, jeste politička i stručna logistika zvaničnog Beograda. Sad, ako bi neko rezonovao da u DPS-u ima onih koji umiju da kalkulišu u korist nacionalne zajednice u kojoj imaju gro glasača, došao bi do zaključka da je u pregovorima o popisu ta stranka ipak imala jasan cilj da uticaj iz matice ovdašnjih političkih Srba– svede na minimum.

Naime, pouzdane informacije iz Beograda govore da se uoči izbora koji se u Srbiji održavaju 17. decembra Vučić „o jadu zabavio“, a to je pouzdan znak da je sve kapacitete namijenjene popisu u Crnoj Gori, povukao u Srbiju! Ispada da je ovdašnja opozicija izborila dobar tajming za popis i da će, pogotovo ako Vučić izgubi Beograd ili eventualno bude pobijeđen i na nivou Srbije, zaboraviti da Crna Gora (i Srbi u njoj!) uopšte i postoji.

Evidentno je: popis stanovništva biće relaksiran uticaja srpskih emisara, naravno ne u potpunosti, ali u onoj mjeri koja će omogućiti da se stvari odvijaju drugačije od onoga što je „srpski svet“ zamislio.

To, naravno, ne znači da oni mehanizmi koji su odavno pripremljeni neće biti stavljen i u funkciju, ali će ovdašnji manipulatori spremni da lažno predstave ishod popisa, biti lišeni pomoći svojih mentora. Makar onoliko da im se onemogući da svoje obmane predstave kao nepobitne činjenice. Za to vrijeme, iz DPS-a od juče tvrde da „nikada nijesu postojali bolji pravni i tehnički uslovi kontrole popisa“.

Evo što to znači: svako od nas imaće mogućnost da putem za to pripremljenog softvera provjeri jesu li podaci koje smo dali popisivaču (ako bojkota ne bude) uredno unešeni. I tu nema spora. Sporno je što zbir po tabelama, odnosno ukupne rezultate po mjesnim zajednicama, reonima, opštinama– nećemo moći da kontrolišemo! Tako popisivači u ukupan zbir mogu unijeti željeni ili projektovani rezultat, a da niko nema mogućnost da provjeri tačnost tog podatka! Ili možda ima, ako je DPS imao kad da misli i o tome?! Sinoć čuh da jesu.

Simptomatično je što niko u pregovorima koji su rezultirali Sporazumom, nije problematizovao tzv. referentni momenat, tj. popisivanje svih onih koji se u određenom trenutku zateknu na nekoj od lokacija u Crnoj Gori. Analitičar Predrag Boljević precizno je dokazao da je popis iz 2011. godine, obuhvatio čak 48.000 ljudi iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji su predstavljeni kao stanovnici Crne Gore! 

O tome kako su se takvi izjasnili po pitanju nacionalnosti i jezika, suvišno je razmišljati. E, pa, po logici stvari, ali i brojnim preduzetim akcijama crkve Srbije i njoj srodnih i bliskih organizacija, ta brojka će se ovoga puta utrostručiti! Tako neće biti popisani, recimo, crnogorski studenti koji se nalaze u regionu i šire, neće se popisati naši iseljenici kojih je nekoliko desetina hiljada, ali hoće vikend pridošlice, konobari, sobarice i „vernici“ iz regiona koji se tih dana nađu na našoj teritoriji! Dovoljno je samo da izjave da će u Crnoj Gori ostati godinu.

Indikativno je da za DPS situacije koje mogu da proisteknu iz „referentnog momenta“ nijesu bile problematične, još manje zabrinjavajuće. Uostalom, to im nije smetalo ni na prethodnom popisu iz 2011. godine. Predrag Boljević je takođe dokazao da su brojke o onima koji govore crnogorskim jezikom tada značajno umanjene, a da bi broj nacionalnih Crnogoraca bio preko 50% procenata! No, možemo samo da nagađamo zašto je ta brojka relativizovana uz pomoć onih koji su iskoristili „referentni momenat“!

Da li se to nama neko uplašio situacije da Crnogorci postanu većina u sopstvenoj državi, koju su im preci formirali i sami je sačuvali kroz vjekove? Je li to nekoga uhvatila panika da bi nakon toga, morao biti izmijenjen Ustav i konstatovana činjenica da je Crna Gora država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive?

Uostalom, mogli bismo – da bi spriječili sve neželjene situacije koje proističu iz „referentnog momenta“, zatvoriti državne granice na petnaestak dana i tako spriječiti priliv litijaša iz okruženja. Volio bih da se neko iz DPS-a oglasi i kaže jesu li u pregovorima postavljali i takav zahtjev. I zašto nijesu?

Što nam je činiti?

Crnogorci su opet na ledini. Čak i u ovom, možda prelomnom trenutku u novijoj istoriji, važnom za njihov opstanak i trajanje. Kako se odrediti prema popisu, budući da se situacija mijenjala iz sata u sat? Kako tumačiti to da isti oni koji pretenduju da predstavljaju etničke Crnogorce, a koji su juče bili za bojkot, danas tvrde da nema razloga za brigu jer su nam svi zahtjevi ispunjeni? Što nam je činiti?

Ono što je nesporno, jeste da je svaka individualna akcija osuđena na propast. Bojkotuje li makar 10% stanovništva (Crnogoraca) popis, ukupno gledano to bi se ispostavilo kao statistička greška. Uostalom, već su smišljeni perfidni mehanizmi kako da se podaci onih koji ne otvore vrata popisivačima, tretiraju u ukupnom zbiru.

Iz redova stranaka koje su zagovarale bojkot, poručuju nam: „Mi ne smijemo sebi dozvoliti luksuz da bojkotujemo popis jer bi se tako umanjio broj Crnogoraca i postali bismo manjina u sopstvenoj državi“! Sada tvrde da se treba dodati „gas do daske“ u ubjeđivanju Crnogoraca da se ipak popišu.

S druge strane, na društvenim mrežama, građanski aktivisti izričiti su da popis treba bojkotovati! A ta nesaglasnost među Crnogorcima jeste ona situacija koja najviše pogoduje „srpskom svetu“. Oni se iskreno nadaju da su na vješt i volšeban način doprinijeli konfuziji među najbrojnijim narodom u Crnoj Gori i da to samo može pogodovati željenom rezultatu.

No, ako je samo „željen“, onda to ne bi bio problem. Problem nastaje ako je rezultat već projektovan kao što piše na Vikipediji (41% Srba) ili ako će biti preko 50% onih koji, kao i predsjednik nam Milatović, tvrde da govore jezikom susjedne države.

Koliko god DPS bio izričit da će imati mehanizme da iskontroliše popis, malo je osnova da im se u to povjeruje. Jer, ako nijesu iskontrolisali (ili su svjesno „ispustili“) onaj svoj iz 2011. godine, kako im vjerovati da to mogu učiniti sada kada su sve poluge vlasti (i kontrole) olako prepustili popovima i „srpskom svetu“?

Ili su, možda, u proteklih desetak dana uložili natčovječanske napore da se nova vlast – kada već ne može o vlasnicima stanova – ipak pobrine da realno prikaže brojku nacionalnih Crnogoraca?!

Jedno je nesporno: Crnogorci moraju imati jedinstven stav o popisu. Ili, čak, ako i nemaju isti stav, moraju postupiti jednako. Svaki drugačiji potez od onoga koji bi bio zajednička odluka o tome hoćemo li ili ne u kuću primiti popisivača, vodi nas u nestajanje!

Nažalost, crnogorska nacionalna zajednica nema vrhovni autoritet koji bi nam poručio što da učinimo. Nije to ni CANU ni DANU, nije ni Univerzitet, ni nacionalna TV, nije to ni, raskolima okrnjena, Crnogorska pravoslavna crkva, naravno ni DPS, SD, niti bilo koji pojedinac (recimo, ja bih poslušao dr Radovana Radonjića).

Mi smo nacija na poljani, ostavljena od svih, prepuna isključivosti i tvrdoglavosti, skupina rigidnih i egoističnih pojedinaca koji vuku svako na svoju stranu, iako im je deklarativno interes Crne Gore iznad svega.

I kako sada ja, koji sam prije samo par dana potpisao apel MI „za opšti bojkot popisa“ da bilo koga pozovem da otvori vrata popisivačima, među kojima su, vidimo, dominantne supruge, ljubavnice, pripadnici kriminalnih grupa i pojedinci bliski „srpskom svetu“? Kako vjerovati onima koji su nas bezbroj puta lagali, izdali ili nas na pladnju nudili lideru druge države?

Jedno ipak moramo: ponekad iznevjeriti svoje principe, nekad začepiti nos i pobijediti vlastiti ponos, ali – biti jedinstveni i učiniti isti potez. Za razmišljanje je ostalo samo par dana. Premalo za one koji istrajavaju u tvrdoglavosti, a dovoljno za odluku. Što god da učinimo, znam da ćemo se u konačnom kajati.

No, znajući rezultate istraživanja po kojima nas nesporno i uprkos svemu ima više od 50%, možda ipak da se popišemo? Jer, iza individualnog bojkota neće ostati nikakav trag. Iza pobijeđenog ponosa, hoće makar kopija popisnice u kojoj će ponosno i prkosno stajati – da smo Crnogorci! A to ne može biti baš svako.

izvor aktuelno,me