RAJKO Cerović: Koji jezik, predśedniče? (foto)

Poznato je da je Njegoš, i pored toga što je u rijetkim bečkim susretima sa Vukom Karadžićem odobravao Vukove napore u vezi sa njegovom jezičkom reformatorskom djelatnošću, napisao Gorski vijenac starim pravopisom po kome je i osobne imenice označavao malim slovom.

Vuk, dakle, nije imao nikakvu ulogu u Njegoševom književnojezičkom ostvarivanju iako je kvazisrpska nauka pokušavala da izlazak iz štampe Gorskog vijenca označi kao konačnu pobjedu Vukove reforme.

Danas je crnogorski jezik i pored silnog zalaganja kvazisrpske lingvistike naučno priznat i potvrđen kao jedan iz skupine južnoslovenskih štokavskih jezika, što izaziva neskriveni bijes tradicionalnih protivnika crnogorske književnojezičke i ukupne nacionalno kulturne emancipacije.

Ostavimo jezičko pitanje lingvistima, no pokušajmo gospodinu Jakovu podastrijeti argumente koji su i njemu kao laiku u ovoj oblasti razumljivi.

Dragi Jakove, i kad se jezik u Crnoj Gori zvanično zvao srpskim ili takođe neadekvatno srpskohrvatskim, crnogorski govornici su bili visoko cijenjeni i osluškivani kao idealna retoričko izražajna mjera, gotovo nedostižan ideal za sve izvancrnogorske govornike u Srbiji, Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini.

Crnogorski govornik je uvijek, poslije čak i polovine rečenice u svome javnom nastupu, bio prepoznatljiv i istican kao pozitivni primjer odnjegovanog jezičkog izraza, od nekadašnje akcenatske norme do specifičnog rečeničkog ritma. Bio je to, dragi Jakove, crnogorski jezik, ali Crna Gora dugo nije imala neophodne institucije u kojima se normira i ozakonjuje jezička stvarnost jedne zemlje i naroda. Crna Gora nije imala ni univerziteta, ni akademije nauka, ni svoje matice, ni svoga P.E.N. centra.

Posebna je priča vezana za „srdačnu“ beogradsku pomoć po kojoj nam je uvijek govoreno da Crnogorcima ništa ne treba, jer sve imaju u Beogradu. Napisao sam u jednoj svojoj kolumni da su Crnogorci bili spremni da na srpski nagovor da im ne treba kiseonik, jer ga imaju dovoljno u Beogradu, samo slegnu ramenima i zbog svoje poznate inokoštine pristanu na danajske darove.

Da je jezik Crnogoraca i drugih građana Crne Gore uvijek bio visoko uočljiv i izvan matične republike govore brojni primjeri. Svojevremeno je Crnogorcima, u doba Jugoslavije, tako komplimentirano da je neko od sarajevskih pisaca, koliko se sjećam Abdulah Sidran, rekao grupi crnogorskih književnika među kojima je tada bio čak i Radovan Karadžić:

„Lako je vama Crnogorcima da budete pjesnici, jer donosite taj svoj moćni crnogorski jezik koji je sam po sebi poezija“. Crnogorska jezička stvarnost i u okvirima nekadašnjih naziva srpski ili srpskohrvatski jezik upućivala je na to da su Crnogorci uvijek bili poželjni lektori u pozorištu, posebno u Hrvatskoj.

Što se beogradske situacije tiče, valja konstatovati da nijedan srpski glumac, ma koliko bio slavan, poput Ljube Tadića ili Raše Plaovića, jednostavno nije mogao pravilno pročitati deseteračke stihove u epskoj narodnoj pjesmi, nego je za tu svrhu, posebno u televizijskim programima, obavezno korišćen Crnogorac Mihailo Mišo, a ne Miša, Janketić, ili Nikšićanin Petar Banićević.

Matija Bećković uočava da je ,,deseterac osnovna mera našeg jezika“, samo zaboravlja činjenicu da ekavski deseterac jednostavno nije moguć. Ijekavski deseterac je do te mjere crnogorski specijalitet da je Bećkovićeva poezija zasnovana na tradicionalnom rovačko- moračkom govoru razumljiva i cijenjena jedino u Crnoj Gori, bez obzira na Bećkovićeve svakodnevne cirkuske eskapade usmjerene protiv crnogorskog života i postojanja.

Svojevremeno je, kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, u vrijeme studija generacije potpisnika ovih redova u Beogradu, na našoj katedri zvanično nazvanoj Za opštu književnost i teoriju književnosti, popularnije imenovanoj kao Svjetska književnost, jedan od profesora imenom Dragan Nedeljković pozvao grupu crnogorskih studenata u svoj kabinet da nas, u što nijesmo sumnjali, iskreno posavjetuje:

„Dragi Crnogorci – rekao je tada – vi donosite nesumnjivi talenat, ali i najbolji jezik. Valja vam samo prionuti na izučavanje stranih jezika za što vi očigledno nemate dovoljno strpljenja“. Zanimljivo je da je profesor, koji je devedesetih postao jedna od perjanica srpskog nacionalizma, smatrao da tobože najbolji srpski ili srpskohrvatski jezik stanuje baš i jedino u Crnoj Gori?

Da ne nabrajamo dalje tradicionalne osobenosti crnogorskog jezika, nego recimo samo toliko da mišljenje našeg predśednika da govori srpskim jezikom ne samo da predstavlja falsifikat i grubu neistinu, nego i svjesno kršenje Ustava države kojom hoće da predśedava. To je grijeh koji se na njegovom mjestu jednostavno nikada ne prašta.

autor: RAJKO CEROVIĆ

izvor: pobjeda.me