MIHAJILO Radojičić Šok: TU SMO… Zašto Đekna još nije umrla? (foto, video)

Ta ga ne umire, zbog ranije preuzetih obaveza da ne treba umrijeti za ovakvu Crnu Goru… Nije preminula ni u toliko repriza no je čekamo kao tzv. ,,novo čitanje“, tu najgluplju kovanicu nesposobnih reditelja.

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, subota, 16. IX. 2023… 21: 18… MIHAJILO Radojičić Šok: TU SMO… Zašto Đekna još nije umrla? (foto, video)

Uostalom, graditi dramu na glavnim junacima kojih nema je svojevrstan apsurd… kao i graditi vladu na nemanjićima

Đekna se, ničim izazvana, ovih dana reprizno, po stoti put, našla na programu državnog Javnog TV servisa. Vjerovatno je bilo usamljenih reakcija…,, pa dokle više Đekne!“ ali nije ispitivano javno mnjenje… a imalo bi smisla.

Snimljena je prije ravno 35 godina (1988) u produkciji TV Titograd. Ovaj TV studio se pod pritiskom naglo ,,antibirokratizovane“ politizovane javnosti morao preimenovati, jer Tita trebalo ukloniti iz svake upotrebe, iako su mu dezorjentisani mitingaši još sekali slike po žestoko nacionalističkim protestima.

Tito ni mrtav to nije dozvolio, ali na 10. godišnjicu upokojenja, sve se stropoštalo do nacizma. Tako je besmrtni umro, a Đekna još nije. Ali šta je to besmrtno u toj seriji?

Jedna porodica izgubljena u prostoru, a naročito u vremenu, ne zna ni za koga osim za svoje malo mjesto, Šavnik. Jedva znaju za Nikšić, a za Minken, daleko se kazalo… ne bi ni čuli da nijesu sina i unuka Miša ,,opravili“ da tamo izuči za doktora.

Jugoslavija je imala ,,šavnika“ napretek pa je ,,Đekna“ gledana u svakom ćošku te zemlje i centru njenih republika i pokrajina.

BONUS VIDEO: ŠOK U CD-u: Mihailo Radojičić: Ovo je bratoubilački mir

Argumentovati ću na svoju štetu. Bio sam u to vrijeme i ja toliko popularan sa monosatirom ,,Šok“ da sam dvije sezone igrao u nama ,,dalekom“ Zagrebu u najglasovitijim satiričnim kazalištima, ,,Jazavac“ (danas ,,Kerempuh“) i ,,Vidri“; oba u srcu ZG. Glavni intendant(ica) kazališta bila je porijeklom iz Boke.

Uoči svog nastupa pitao sam je da li će doći da me gleda? Odgovorila je odrešito ,,ne“! Iznenađen, pitao sam ,,zašto“? „Idem doma da gledam Đeknu!“ U BG pozorištu ,,Radović“, đe sam igrao pet godina, Đekna je bila na sceni, ali je serija, što bi rekli Beograđani, ,,otkidala“!

Šta u stvari iz nje, toliko reprizirane, govori tako dugo, uporno i izdašno? Prije svega narav usamljenih i izgubljenih u svojoj vlastitosti. Na svu tu igru pečat udara jezik kojim govore, tako davnji a tako svjež. Oni ne znaju ni za bolji ni za pravilniji, a taj kakav jeste, je fenomenalan.

U stvari, Đekna je igra jezika, nestandardnog, a svakome dostupnog i razumljivog. U nekim momentima on je toliko moćan da nadigrava i same protagoniste… njihovom zaslugom.

Autor ,,Đekne“ Mijo Karadžić je rođen na Cetinju, a živio u Vojvodini. Očigledno je i tamo slušao taj imigrantski govor koji je moćno uticao na njega pa se, vraćajući se korijenima Karadžića u Šavnik, toliko uživio u njega da ga je taj jezik učinio piscem.

Za razliku od Vuka Karadžića koji je svoj maternji silom pripisao onima koji ga nijesu zborili, Miodrag Karadžić ga je putem savremenog medija prepisao na vlasnika, vratio ga izvoru. ,,Đekna“ ga je ponovo rodila. Renesansno ga je rasula po cijeloj zemlji, a ona ga primila kao svoj, a on je nenasilno pokorio sve poput meke okupacije.

Taj jezik, bez obzira na reprize, danas nije dobar u Crnoj Gori i jedva je odobren, uz priključenije na one jezike koji su iz njega standardizovani. Crnogorci nemaju ni po karaktera od svoga jezika koji ih je suštinski okarakterisao.

Šta se to danas, iz ,,Đekne“, tako uporno odražava na našu dugotrajnu stvarnost. ,,Đeknići“ uvijek moraju imati krivca, ako ne, moraju ga naći… Ako ne među sobom (a to je često) onda ga nalaze izvan sebe, a ni to nije rijetko. Neko mora biti kriv, iako ni oni što ga ruže nijesu pravi.

Svaki član porodice je stran(k)a za sebe, nepodnošljiva, zajedljiva, nepopustljiva, iako nemaju s kim bitisati osim sa sobom. Takvi neće ni sa kim niti iko s njima. A ni do Šavnika ne umiju sem zajedno. Sebe nikako da urede, a druge bi po svaku cijenu, makar se u sebe uneredili.

Kad čuju drugačije mišljenje, čude se do iznemoglosti, ali priči i samo priči, nikad kraja. Kad bi tu bujicu riječi kanalizovali, centralu bi na nju pokrenuli. A toga, ko pokrene priču kad ‘uvate ne puštaju, a pokretač smatra da je… i prav i zdrav. I tako u krug, u dom, i van doma.

Najveće ,,kapitalne investicije“ riječi, bez ikakvog djela i učinka, ulažu u naglabanje. Ćosanje! I tijesne cipele mogu da ogovaraju cijelu epizodu, a da nikome nije na pamet da se prezuje u razgažene. Tako, od bilo čega novoga naprave krivca.

Kome je dodijala ,,Đekna“ neka uključi sadašnjost, ona je besmrtnija od ,,Đekne“. ,,Đekna“ je autentični crnogorski apsurd ,,Čekajući Godoa“ koja je prevazišla u konkretnim primjerima Semjuela Beketa! 

Mnogi su epizodama iščekivali da vide, makar na slici, glavnog junaka Miša, ili za utjehu Đeknu, makar pijenulu… Ali ta ga ne umire, zbog ranije preuzetih obaveza da ne treba umrijeti za ovakvu Crnu Goru…

Nije preminula ni u toliko repriza no je čekamo kao tzv. ,,novo čitanje“, tu najgluplju kovanicu nesposobnih reditelja. Uostalom, graditi dramu na glavnim junacima kojih nema je svojevrstan apsurd… kao i graditi vladu na nemanjićima.

BONUS VIDEO: Đekna jos nije umrla, Epizoda 9 Gosti

izvor Pobjeda.me