NEBOJŠA Redžić: Maša i međedi… (foto, video)

Tada će i Maša, baš kao i svi međedi slični njoj, ponovo usniti zimski san u kojem će opet biti Crnogorci po potrebi. Baš kao što su danas hibridni Srbi, jer im to omogućava prosperitet i egzistenciju…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, Zanimljivosti, utorak, 01. VIII. 2023… 21: 18… NEBOJŠA Redžić: Maša i međedi… (foto, video)

Znam da će i ovoga puta, kada u briselske i vašingtonske fotelje zasjednu neki novi ljudi, ponovo biti jasno da samo nezavisna i samosvojna Crna Gora može biti faktor mira na Balkanu. 

Piše: Nebojša Redžić

Nacističko orgijanje srpskog hip hop (BIA) sastava Beogradski sindikat u crnogorskim Beranama ne bi bilo ništa novo u nizu sadržaja koje importujemo iz “susjedne i prijateljske” Srbije da nije činjenice da je taj kupleraj plaćen novcem stanovnika Crne Gore. Za takvu perverziju zaslužno je Ministarstvo kulture i medija kojem je na čelu izvjesna Maša Vlaović, još jedan u nizu produkata UDG-ja u novoj većini.

O Maši i njenom preletačkim umijeću reći ću ponešto kasnije. Za sada mi je zanimljiviji podatak da su dolinom Lima, mnogo crnje, gadnije i kancerogenije nego celuloza 70- tih, tekli zvuci srpskih nacista koji su oduševljenoj masi saopštili da su Srbi i dalje ugroženi, da treba vratiti kapelu na Lovćen i da smo “isti narod”…

Zašto pominjem crni Lim? Rođen sam i proveo školske dane u Bijelom Polju i kao dijete koje je svakoga dana prelazilo Nikoljački most, redovno se grozio boje rijeke koja bi sigurno bila lijepa da nije komunističkog giganta– Fabrike celuloze i papira u Ivangradu koja je ispuštala neko zlo u Lim.

Bukvalno svakog dana mog djetinjstva, iz pravca Ivangrada dolazili su crni talasi koji su podsjećali na onu “rijeku smrdljivicu” iz romana Bjelopoljca Miodraga Bulatovića, iako on, dok je pisao djelo Heroj na magarcu, nije mislio na Lim, nego na jednu manju rijeku na periferiji.

E kad ti ličnost u formiranju obilježi smrad i crnilo zavijačjne rijeke, nekako te uvijek pomisao na izvor tog kancerogenog zla (iako je promijenio ime u Berane) podsjeća na trovanje. Nebitno da li trovanje stomaka, trovanje duha ili generalizovano – trovanje ličnosti. 

Tako su mi izgledali Beranci i Vasojevke đevojke koji su tancovali uz zvuke ovih nacista. A ako podržavaš naciste, nijesi ni sam ništa bolje i ništa drugo do– nacista.

Dodatno se potresoh, pa još naježih kad sam vidio saopštenje lokalnog DPS-a Berana koji, kao da nikad nije imao priliku da profiliše muzički i kulturni ukus svojih sugrađana, kukumavči da je nastup Beograđana  “prst u oko građanskoj orijentaciji našeg grada i generalno Crne Gore”. E, ta orijentacija nam je došla glave. I zato smo tu đe jesmo.

Ministarka iz Donje Gorice

Pomenuh Mašu. Ministarka kulture i medija. Dakle, ministar onoga čime se bavim. I zato imam pravo da znam ko mi je ministar. Pardon, ministrica, ako je to rodno senzitivni ekvivalent.

Maša je najprije završila Ekonomski fakultet u Momišićima, ali se nije zadovoljila time. Bilo je potrebno nešto jače, zvučnije. Zato se odlučila za Donju Goricu. Tamo je završila osnovne studije na Fakultetu umjetnosti, a potom magistrirala i uskoro će doktorirati. Predaje nekoliko predmeta, među kojima se izdvaja Istorija umjestnosti baroka i rokokoa.

Veso Vukotić i Petar Ivanović bili su pravi vizionari kada su, prihvativši Mašu kao kadar sistema koji će vladati narednih 150 godina, anticipirali njenu budućnost kao promotera rokokoa. 

Jer, kao što je barok dobio suprotnost u rokokou, koji je vedrim tonovima zamijenio tamu baroka, tako je Mašin izbor u vidu srpskih nacista, bio logičan kontraudarac vedrini rokokoa.

Zaista, ko bi rekao da će prononsirani kadar UDG- ja, nada sistema, jednoga dana preokrenuti tok svoje biografije, podržati uoči izbora koaliciju Hrabro se broji i dovesti u Berane državnim novcem polusvijet koji bi da vraća kapelu Karađorđevića na Lovćen?!

Onda se čovjek zainteresuje, pa shvati da Maša nije imala ni elementarne reference da postane ministrica kulture i medija. Kako? Pa, Zakonom o kulturi Crne Gore definisano je da ministar kulture mora biti ostvareni umjetnik – stvaralac. Maša je, prije nego je postala ministrica, bila teoretičar savremene umjetnosti, kadar Prve banke, te kustoskinja u Muzejima i galeriji Podgorice. Sve, samo ne umjetnica.

Da ni u medijima nije ostavila nikakav trag, znao sam i bez konsultovanja Google-a. Naprosto, teško da ima novinara početnika, a kamoli nekog ostvarenog u ovoj branši, a da nijesam čuo makar za njegovo/njeno ime. Za Mašu nijesam čuo nikad. Ponegdje joj se u biografiji provuče da je nešto objavljivala, ali je to nemoguće pronaći.

Što je to, dakle, preporučilo Mašu da bude ministrica? Sposobnost konvertitstva? Uspješno skrivanje pravog, svetosavskog lica dok je bila zvijezda Donje Gorice? Ili možda baš to što su Veso i Petar znali da je svetosavka, ali su to njegovali kao poželjni pluralizam u okviru Partije kojoj su Srbi uvijek bili važniji od ionako podobnih Crnogoraca.

Izgleda da je sada konačno sve došlo na svoje. Maša se vjerovatno neće naći u novoj Vladi (osim možda kao kadar Demokrata), ali je otvaranjem državnog novčanika za angažman srpskih nacista, htjela dokazati da nije uzalud bila na čelu važnog resora u Dritanovoj Vladi. Tek toliko da zaokruži nedjelo koje su prvi ministar i njegovi (?) izabranici, odradili za ovih godinu i po.

Bilo je i gore 90- tih

Što više razmišljam, sve me više centralno nedjelo odlazeće Vlade, zvano “temeljni ugovor” podsjeća na one sugrađane koji su, na dan kad smo ozvaničili koronu, iz supermarketa nosili stotine rolni toalet papira. Ne znam tačno za što im je sve poslužio taj toalet papir, ali sam siguran da će i “temeljni” imati istu takvu sudbinu.

Taj pravno ništavni dokument, samo je krovni material od kojeg se sastoji javni toalet koji su od februara 2022. napravili Dritan i kompanija, urušivši i pravni i ekonomski poredak države, a posebno put u EU. 

Koncert Beogradskog sindikata, samo je završna jagodica na gomili izmeta koji su nasložili ovi veleizdajnici čiji će potomci bježati sa ulice kada im neko kaže što su im preci početkom 20- tih godina novog milenijuma učinili od Crne Gore.

Čitav problem sadržan je u činjenici da ni u Srbiji, ni u njoj tada poniznoj Crnoj Gori, nije bilo denacifikacije nakon tmurnih 90-tih.

Ostaci poraženih i od svijeta prezrenih snaga, nakon konsolidacije, već punu deceniju ponovo jašu na anticivilizacijskim tekovinama svojih nedjela, pri čemu, za razliku od Srbije, o novom pohodu na “srpske zemlje” u Crnoj Gori nema konsenzusa.

Zato je i pritisak ovdje veći, zato se i vode bitke za Nikšić i Budvu – iz Beograda. A u Beogradu, sve se i dalje svodi na čvrsto obećanje zvano “dogodine”. Tada će se i “vojska na Kosovo vratiti”.

Još kad Joanikije dosoli potrebom za čišćenjem “ustašluka” u “maloj Ukrajini”, pa poželi da vrati kapelu Karađorđevića na Lovćen, onda je poruka surovo jasna, a druga strana mora da zna što joj je činiti.

Ono što je izvjesno, jeste da srpski nacizam ne može vječito trajati. Naravno, neće nestati sam od sebe, ali će se urušiti u smradu svoje ideološke truleži koja nagriza sve segmente društva, koji potom i sami počinju sijati zlo.

Ali, beznadežnija je bila situacija u kojoj se nalazila Crna Gora sredinom 90-tih prošlog vijeka, kada je takođe bila uslužna Beogradu, nego što je ova danas. Pa smo ipak imali strpljenja da sačekamo da se trula građevina sama uruši, ali smo se i uzdigli jer smo imali Liberalni savez Crne Gore. Faktor Zapad, ipak je i tada– kao što će i sjutra – odigrao ključnu ulogu. 

I znam da će i ovoga puta, kada u briselske i vašingtonske fotelje zasjednu neki novi ljudi, ponovo biti jasno da samo nezavisna i samosvojna Crna Gora može biti faktor mira na Balkanu.

A tada će i Maša, baš kao i svi međedi slični njoj, ponovo usniti zimski san u kojem će opet biti Crnogorci po potrebi. Baš kao što su danas hibridni Srbi, jer im to omogućava prosperitet i egzistenciju.

Što ćeš? Jednostavno smo takvi. Možda ne ja, možda ne Ti (poštovani čitaoče), ali većina– jeste.

Bonus video: Beogradski sindikat na Thunder festu u Beranama: “Sistem te laže”

izvor aktuelno.me