VOJVODINO POKAJANJE: Dok ANDRIJA Mandić ”okajava grijehe”… (foto)

Crnogorska politička zbilja puna je iznenađenja i davno sam rekao da me ništa više ne može iznenaditi. Međutim, iznenađenja vrebaju i onamo đe smo ubijeđeni da ih ne može biti.

Da mi je neko prije tri godine rekao da će se kampanja Andrije Mandića svoditi na to da se kaje zbog svoje prošlosti, ne bih mu vjerovao. A samo prije tri godine u Skupštini je pozivao svoje ratne drugove da otkopavaju oružje. To oružje trebalo je valjda upotrijebiti protiv Crnogoraca, Bošnjaka i Albanaca?

Ako nije, ne vidim svrhu zašto bi se uopšte i potezalo. Sigurno ne zbog lova na golubove ili neku krupniju divljač.

Kaže Mandić da se ne ponosi nekim stvarima koje je rekao, a da zbog nekih čak i žali. Hrišćansko poimanje opraštanja nalaže da se oprosti, međutim zdravi razum i iskustvo govore da mu se ipak ne može vjerovati. Što bi stari Trojanci rekli:

„Ne vjeruj Danajcima ni kad darove donose”. Slično bi se moglo parafrazirati za našu zbilju i reći da ”vojvoda dlaku mijenja, ali ćud nikad”.

I dok u spotu gleda sebe u nacionalističkim zanosima, Mandić odmahuje glavom lijevo desno u znak negodovanja. Prosto da čovjek pomisli kako je dotični doživio prosvjetljenje, pa samo što još ne postane budistički monah i preseli se na Tibet da propovijeda mir u svijetu.

Realnost je, nažalost, drugačija– nije Mandić doživio pacifističku katarzu nego je dobro plaćeni stručnjak za politički marketing procijenio da od ”old school” četničke priče nema ‘ljeba.

U političkoj trci za drugo mjesto nijesu dovoljni najdesniji desni glasovi onih koji vele da im je Srbija matica, pokoji od Kneževićevih spomenica-litijaša i desetak Medovih Crnogoraca. Pogotovo kada je konkurencija velika, pa čak i kad je procenat Danilovićeve partije. Svjesni su svi da će se borba za drugo mjesto lomiti u nekoliko glasova. Zato treba privući svakoga.

Okej, to bi možda i bilo moguće da ne znamo ko je Andrija Mandić. Moj đed često voli da kaže ”najgore je što se znamo”. I zaista, uz svu tu Rajovu vrhunsku kampanju, ogromna sredstva i mrežu agitatora, ipak znamo ko je on. Za kajanje, makar ono pred biračima, kasno je.

Mislim, Rajo se kaje jer je učestvovao u dijeljenju građana Crne Gore. Svakako legitimno. Ali postavlja se pitanje zašto nije uradio ništa da se to spriječi? Primjera ima milion samo u potonjih mjesec dana đe su njegovi partijski vojnici sijali mržnju i strah među nesrpskim stanovništvo. Đe je reakcija ”iskrenog pokajatelja” i pretendenta na mjesto predsjednika Crne Gore? Nema je!

Koliko je vjerovatno da bi sjutra Andrija Mandić otišao da se pokloni žrtvama genocida u Srebrenici koji i počiniše ”njegovi ratni drugovi”? Ili da osudi agresiju Rusije na Ukrajinu, čestita Dan nezavisnosti Kosovu? Nimalo.

Eto najboljeg dokaza da su mahanje glavom, mrštenje na sebe i ostala patetika zapravo samo dio političke kampanje. U onom trenutku kada bi zasjeo na tu poziciju odmah bi se vratile ideje o otkopavanju oružja, ponovnom ”ujedinjenju”, četništvu i svemu ostalom što je karakterisalo njegovu politiku u posljednjih dvadesetak godina.

Na stranu sve pomenuto, ali jedini je on uveliko započeo kampanju. Dok Mandić ”okajava grijehe”, još nema nijednog drugog kandidata. Pa ni onog ”suverenističkog”. Svakim danom vremena za kampanju je sve manje pa ostaje da se vidi kakvi su dalji potezi onih koji bi trebalo da Crnu Goru brane.

Svakako, predstoje nam veoma zanimljivi izbori. Nesumnjivo da će se na njima odlučivati da li će država nastaviti još žešće na putu posrnuća ili će barem malo uspjeti da se izvadi iz svega toga. S druge strane, u politici pokajanja nema, pogotovo kada cio život uložite u neku ideju, koliko god ona pogrešna bila. A kome će na kraju biti ono „trt Milojko“ ostaje da vidimo.

Autor: Alek Barović

izvor: http://analitika.me, https://ibalkan.net