ANDREJ NIKOLAIDIS”: “Vučić postaje sve sličniji ženi. I to ne bilo kojoj ženi. Nego…”

Jes’ grozna ova korupcija, jel’ da? Al’ opet… Korupcija je kao rat: nekom mater, nekom maćeha. Neko zbog korupcije padne s vlasti, a nekoga korupcija na vlast podigne. Negdje korupcija cvjeta: na primjer u Sarajevu i Podgorici. A koliko sutra, ako Kurti nastavi da ne sluša, može procvjetati i u Prištini. Negdje, pak, korupcije ni za lijeka.

Na primjer u Beogradu. Tamo je Aca Vučić uspostavio bezgrešnu diktaturu i patentirao bezgrješnu oplodnju kriminalom stečenog kapitala. Ko se tamo obogatio, a naročito njegov brat i saradnici, učinio je to na savršeno čist način. Što rekao Sveti Pavle: „Za čistoga sve je čisto“.

Ta bezgrješnost Vučića i njegovog Srpskog sveta postaje čak i fizički vidljiva. Vučić, naime, postaje likom sve sličniji ženi. I to ne bilo kojoj ženi. Nego Mariji. Kad se iz Vučićevoga truda rodi Srpski svet, biće on rezultat bezgrješnog začeća, marijanizacije velikosrpskog nacionalizma.

Jasno vam je na šta aludiram… Na činjenicu da velike sile korupciju ovdašnjih elita, koje hvala Bogu ima i vazda će je biti, koriste kao sredstvo političkog pritiska i kontrole. Korupcija se uočava vidljivo selektivno, a protiv nje se bori još selektivnije.

Ja, recimo, mislim da ne postoji niti jedan viši razlog zašto bi čovjek trpio lopovluk. Mislim, takođe, da je korupcija mehanizam pomoću kojega nedostojni, često i sramni ljudi postaju naši gospodari. A kao što znamo: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece. Nama borba za zajedničku ideju, a njima pare? Hvala, neću. A znate šta još neću?

Eto, baš neću da budem korisni idiot u „antikorupcijskoj borbi“ koju će da finansiraju i vode ambasade; borbi kojom će oni uklanjati sa vlasti i postavljati na vlast; borbi čiji cilj očito nije društvo bez korupcije (koje je, uostalom, nemoguće), nego prekompozicija odnosa na Balkanu; borbi koja, u biti, betonira naš kolonijalni status.

Za današnje imperijalne sile korupcija kolonizovanih ono je što je nekada bio njihov „primitivizam“: uzvišeno opravdanje za vlast nad njima. Jer, znate: nekada su velike sile imale kolonije ne zato što su iz njih crpile bogatstvo, nego zato što je te teritorije i to stanovništvo trebalo civilizovati i, gdje se moglo, hristijanizovati.

Spasiti te ljude od njihovoga divljaštva. Danas – korupcija je osnovni znak primitivizma.

Kad uđeš u Sotheby’s bez centa u džepu, šta te košta da za Moneta ponudiš 300 miliona, samo da napakostiš bogatašu koji će zbog tvoje zajebancije za sliku morati iskeširati makar milion više?

Kad sa ukradenom kreditnom karticom odeš na večeru u restoran sa 3 Michelinove zvjezdice i pojedeš sve mrvice koje su ti donijeli na svih dvanaest tanjira (od svega ti se najviše dopao hljeb kojega je, međutim, bilo nedovoljno), naravno da ćeš konobaru reći da, prije nego što provuče tuđu karticu, sebi ukuca 1000 eura bakšiša.

Odnosno, što bi rekli braća Srbi: lako je tuđim kurcem gloginje mlatiti.

Iako će vam dobri ljudi reći kako su korupcija i fašizam znak da kapitalističko-demokratski sistem ne funkcioniše, tvrdim suprotno. Korupcija nije devijacija sistema. Korupcija je sistem. Ne postoji nekorumpirani kapitalizam, do kojega trebamo stići kroz „antikorupcijske inicijative“ i uspostavu „pravne države“.

Korupcija i fašizam su inherentni kapitalizmu. Koji nije drugo nego visokofunkcionalna korupcija, čiji je fašizam jedan od modela funkcionisanja u vremenima krize. Fašizam je kapitalistička, naglavačke okrenuta verzija sistema socijalne pravde. Koji, da bi izbjegao jednakost i redistribuciju, poziva na identitetske razlike i masovnu egzekuciju.

No sve to nastranu. Evo gdje leži razlog zašto odbijam servisirati ideologiju antikorupcionaštva.

René Girard je napisao divnu knjigu koja se zove “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”.

Po Girardu, čovjek je ispunjen mimetičkom žudnjom. Čovjek je biće koje oponaša druge ljude. Čovjek želi ono što drugi čovjek ima. Dok ne vidimo što drugi ima, mi i ne znamo što želimo. Na sličan način za naš je užitak konstitutivna Očeva zabrana.

Užitak je užitak u kršenju zabrane – takva smo govna, šta ćeš. Mi hoćemo ono što je zabranjeno. Zabrana, paradoksalno, nije tu da bi nas spriječila da uživamo, nego da nam užitak omogući. Bez zabrane, nema užitka. To genijalno primjećuje Žižek kada konstatuje kako Dostojevski grandiozno promašuje. Ne, nije tačno ono što tvrdi: da je, ako nema Boga, sve dopušteno. A-a. Ako nema Boga, ništa nije dopušteno.

Elem: svako bi ono što drugi ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac.

Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je Božiji sin. Čin nasilja imaće katarzičan efekat i ponovo će učvrstiti zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra kao niz mimetičkih ciklusa.

Evo jednog od primjera na koje se poziva Girard: Filostratov Život Apolonija iz Tijane. Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitinika grada. Na ulazu u teatar mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

For the record, kuga se nakon toga povukla iz Efesa.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Priča podsjeća na onu biblijsku, u kojoj Isus, čineći upravo suprotno od Apolonija, od kamenovanja spašava prostitutku. Za Girarda, poenta biblijske priče je jasna: budući da će ljudi oponašati, je im je to u prirodi, Bog im šalje svog sina, da oponašaju njega. Ljudi će biti upozoreni da ne slijede lažne idole. Jer: budu li oponašali druge ljude, time će zapravo oponašati Đavola. Stoga Bog kroz Isusa interveniše u mimetičku žudnju, u samu ljudsku želju.

Problem sa antikorupcijskom ideologijom je u tome što je vrsta javnog, sekularizovanog egzorcizma – što je vrsta paganskog rituala prinošenja žrtve. Javnost je tu od najvećeg značaja: zato se snimaju hapšenja a detalji egzorcizma ispunjavaju novinske stupce.

Da bi sistem, koji je beznadno korumpiran, dokazao da je funkcionalan, jedna grupa korumpiranih vrši egzorcizam nad drugom grupom korumpiranih. Onda se vlast promijeni, pa se promijene i uloge. Girard to imenuje ovako: “Sotona Sotonu istjeruje”.

Ako prihvatimo Girardovu teoriju mimetičkih ciklusa, to nas vodi i do vrlo provokativnog i svakako anti-mainstream tumačenja ritualnih egzekucija Bad Guysa: Bin Ladena i Gadafija, recimo.

Od Lacana znamo da je, bez obzira da li je njegova žena doista nevjerna ili ne, ljubomora koju osjeća muž svakako patološka. Isto važi i za čin mimetičkog žrtvovanja. Ponekada je žrtvovani hulja, ponekad nije. Da, ljudi koji su uhapšeni najčešće jesu lopovi, kao što su to i oni koji su ih su ih uhapsili; no to ne mijenja patološku prirodu tog čina.

Piše: ANDREJ NIKOALIDIS za “Slobodnu Bosnu”

izvor: SB