CILJEVI KOJI OPRAVDAVAJU SREDSTVA: Kako natjerati Đukanovića da “ZAKONITO” prekrši USTAV i zašto Lekić ne može biti mandatar…
Nema toga pravnika i stručnjaka kojeg je iznjedrila bilo koja katedra na svijetu koja bi, pozivajući se na crnogorske zakone i Ustav, mogla precizno da odgovori kako da se Crna Gora pravno iskobelja iz blata u koji je upala.
Otuda i više različitih tumačenja jedne iste pravne situacije u zavisnosti iz kojeg ćoška se gleda. Prije nekoliko dana avgustvoska većina je silu na sramotu donijela zakon kojim je uskratila ustavna ovlašćenja Predsjednika CG i sebi, tj Skupštini, dala u ruke mehanizam da može sama da predloži mandatara, te da sa 41 pesnicom lupi kroše Crnoj Gori od kojeg se možda nekada oporavi, ali sa tendencijom stalnih posljedica.
Vlada Dritana Abazovića, ona manjinska, ne apostolska, radila je 113 dana i na kraju, u noći između 19. i 20. avgusta dobila je crveni karton od 50 poslanika, te tako postala tehnička, sa svim ingerencijama, a nimalo odgovornosti.
Obnovljena je, zatim, stara ljubav krunisana 30. avgusta 2020. godine, te se uz dosta peripetija kao kakva španska niskobudžetna serija, dogovaralo ko će biti novi mandatar. U foto finišu, kada su jedni drugima oprostili grijehe, predložili su da to bude Miodrag Lekić, ali su se u redu poteza, preračunali i zakasnili jedan dan.
I šta sad?
Kada je predjednik Crne Gore Milo Đukanović konstatovao da prijedlog nije stigao u zakonskom roku i inicirao skraćenje Skupštine, kako bi izbori dali odgovor na to ko će biti premijer, tridesetoavgustovci su sasuli drvlje i kamenje i tražili da predsjednik malo pogazi Ustav, malo skloni zakone sa strane i da zbog viših ciljeva, Lekiću ipak tutne mandatarsku palicu u ruke. Kad to nije uradio, dosjetili su se da prosto promijene zakon i natjeraju Đukanovića da zakonito prekrši Ustav.
I tu smo sada. Ova mala rekapitulacija je potrebna kako bi sagledali stvari u cjelini, jer je očigledno da smo u Crnoj Gori svi bolesni od kratke pameti i kolektivne amnezije.
I pitanje je sada, od kada teku rokovi i da li uopšte teku rokovi za situaciju u kojoj imate vladu kojoj je izglasano nepovjerenje i nemate mandatara. Naši sagovornici naglašavaju da Ustav Crne Gore nije propisao šta raditi u slučaju kada ni jedna politička partija ne predloži predsjedniku mandatara. Kako nam je objašnjeno, niko prilikom pisanja Ustava nije očekivao da se takva situacija može dogoditi.
Ako rokovi teku od 20. avgusta kada je pala vlada Dritana Abazovića, onda bi Đukanović mogao da raspiše izbore 20. novembra, 90 dana poslije toga.
U drugom slučaju, ako računamo privih 30 dana od 20. avgusta kao period u kojem se tražio mandatar, pa onda dodamo 90 dana, onda 20. decembar bude dan kada se mogu raspisati izbori. Vjerujemo da je ovo računanje rokova naivno, ali s obzirom na to da su pravnici nemoćni u tumačenju ove zavrzlame, dajemo sebi za pravo da logiciramo.
U stvarnosti se to vjerovatno neće desiti, jer će se tridesetoavgustovci pozvati na novoizglasani Zakon o predjedniku čim bude operativan, predložiti već viđenog mandatara Lekića i krenuti u formiranje 44. vlade nacionalnog sunovrata. Odvoziće mandat do 2024. kada će ovom “ludilu” doći kraj. Naravno, ako u međuvremenu ne donesu zakon o vladanju do 2030. Logično.
E sad o Lekiću, kao mogućem mandataru.
Bivši diplomata, jedno vrijeme lider DF-a, dok ga nijesu poćerali, rođen je u Baru 1947. godine i 21. novembra puni 75 godina. Ako se pozovemo na Zakon o radu, koji kaže da se u penziju mora ići sa 67 ili po nekim tumačenjima sa 66 godina, to znači da penzioner iz Bara ne može biti mandatar, jer, zamislite, i premijer podliježe tom zakonu.
Na isti način su prestale funkcije bivšem predsjedniku Opštine Nikšić Veselinu Grboviću, bišoj predsjednici Opštine Danilovgrad Zorici Kovačević i još mnogima, a među njima i jednoj od glavnih meta novog Zakona o radu i tridesetoavgustovaca – bivšem Glavnom specijalnom tužiocu Milivoju Katiniću.
To je valjda jasno, a kao ilustraciju možemo citirati Mišljenje Ustavnog suda u slučaju Veselina Grbovića.
“Jedan od razloga na koji upućuju osporene odredbe je prestanak radnog odnosa po sili zakona
saglasno sa članom 164 stav 1 tačka 1 Zakona o radu (“Službeni list CG”, broj 74/19), kojim je
propisano da zaposlenom radni odnos prestaje po sili zakona kad navrši 67 godina života i
najmanje 15 godina staža osiguranja, čime se obezbjeđuje ravnopravan tretman svih zaposlenih,
onemogućava diskriminacija i obezbjeđuje izvjesnost u pogledu krajnjeg efekta.
S tim u vezi treba imati u vidu odredbu člana 45 i člana 55 Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je
propisano da je funkcija predsjednika skupštine i predsjednika opštine profesionalna, zbog čega
se na njih primjenjuju propisi o radu kao I na sva druga lica koja profesionalno vrše svoju funkciju.
To znači da lica izabrana za predsjednika skupštine i predsjednika opštine prava iz radnog odnosa
ostvaruju kod opštine kao njihovog poslodavca”, piše u Mišljenju Ustavnog suda.
Dakle, jasno je da Lekić ne može biti mandatar, osim ako to ne odluči većina od 41. koja je u ovoj državi i Ustavni sud, i svi sudovi zajedno.
Biće interesantno slušati obrazloženja od Slavena Radunovića, Andrije Mandića, Alekse Bečića, ali i od Ure u likovima Božene Jelušić i Jovane Marović, kako sve to možda nije ok, ali, eto, mora se…
izvor: standard.me
Hrvatska je s dvije pobjede već nakon 2. kola osigurala Read more
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more
Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more
„Srbija je u pregovorima oko Kosova spremna na kompromis, ali Read more