Nikolaidis: CRNA GORA DANAS JE REVIJA KUPAĆIH KOSTIMA NA NUDISTIČKOJ PLAŽI

Klasifikacija po kojoj su ljudi u gaćama normalni a oni bez gaća nenormalni spomenik je političkoj nekorektnosti bivše Jugoslavije. Koje je, da se ne lažemo, jer nema potrebe da se bavimo retuširanjem ”bolje prošlosti”, bilo na tone.

Do prije koju godinu na ulcinjskoj plaži „Albatros“ stajao je natpis koji je kupače upućivao na dva visokim zidom odvojena dijela tog kupališta. Iznad strelice lijevo stajalo je „Nudist“. Iznad strelice desno pisalo je: „Normal“.

Klasifikacija po kojoj su ljudi u gaćama normalni a oni bez gaća nenormalni spomenik je političkoj nekorektnosti bivše Jugoslavije. Koje je, da se ne lažemo, jer nema potrebe da se bavimo retuširanjem „bolje prošlosti“, bilo na tone.

No u toj zemlji, sa svim njenim manama, od kojih temeljna mizoginija nipošto nije bila najmanja, žene su se bavile diplomatijom decenijama prije nego su u Švajcarskoj osvojile pravo glasa (danas se može činiti nevjerovatnim, ali žene su na federalnim izborima u toj zemlji mogle glasati tek nakon referenduma iz 1971).

U Jugoslaviji, sa svim njenim manama, od kojih ni temeljna homofobija nije bila najmanja, „Prljavo kazalište“ – koje će kasnije publiku po zagrebačkim trgovima zabavljati nacionalističkim budnicama, a lider te grupe, Jasenko Houra, postati proto – Thompson– pjevalo je „ja sam za slobodnu mušku ljubav“. Govorim o pjesmi „Neki dječaci“, koja je ispisana iz perspektive gay osobe.

Danas smo istrenirani da budemo kudikamo politički korektniji nego matere i očevi nam. To šta je dozvoljeno a šta nije reći i pomisliti mijenja se iz dana u dan, iz sata u sat. Gotovo je nemoguće na vrijeme se apdejtovati. Tako da se čovjeku može desiti da uveče legne kao liberal a osvane kao ocvali fašista.

Dakako, politička korektnost kao propisana, obavezujuća javno izražena tolerancija, nipošto ne garantuje nestanak, a kamoli poraz mržnje i nasilja. Izoštrili smo instrumente za otkrivanje mizoginije u javnom govoru. Istovremeno, pokazalo se, nasilje nad ženama buja.

Tolerancija je suprotnost ljubavi. Jer je tolerancija ravnodušnost, a istinska suprotnost ljubavi nije mržnja, nego upravo ravnodušnost. Ono što tolerišemo unaprijed negativno određujemo. Jeste li ikada čuli da neko toleriše dobitak na lutriji od milion eura ili da toleriše to što je od firme dobio stan? Sreća i dobro se ne tolerišu. Ne: tolerišeš ono što ti smeta i što ne želiš, ali si, eto, dovoljno civilizovan da suzbiješ svoj prvi impuls – da ono što ti smeta ukloniš.

Isto važi i za političku korektnost, kao novogovor ideologije tolerancije.

Na prvi pogled paradoksalno, uspon tolerancije i političke korektnosti u našim se zemljama zbivao paralelno sa rehabilitacijom fašizma, a ovaj, opet, sa izgradnjom kapitalizma.

Naša su društva, bivajući sve tolerantnija, počela pokazivati i sve veći stepen tolerancije prema fašizmu. Danas, pokazati netoleranciju prema fašizmu, usuditi se “politički nekorektno” govoriti o fašizmu, znači rizikovati da budeš proglašen– fašistom.

Antifašizam je, jasno, vrlo netolerantan prema fašizmu. Dakle, ima nešto inherentno fašističko u antifašizmu. Kapirate?

Taj jednostavni, a bizarni retorički manevar je baš ono čemu prisustvujemo. Oni koji su rehabilitovali i normalizovali fašizam ušli su u posljednju, fazu kriminalizacije antifašizma. Slovo “Z”, braćo i sestre, slovo “Z”…

Za to što se zbiva, za to što se zbilo, debelo su krivi i sami “antifašisti”. Koji su se hrabro borili protiv fašizma iz 1945, a ostali nijemi pred fašizmom koji divlja u sadašnjosti.

Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma.

Antifašizam je težak, jer je forma askeze.

Rečeno terminologijom Marka Miljanova… Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih.

Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.

Elem…

Na plaži “Albatros”, rekoh, nema više tabli “Nudist” i “Normal”. Ali na Adi Bojani, koju su kao nudističko naselje osmislili i podigli upravo zloglasni istinski antifašisti, desila se, revija kupaćih kostima.

Ima li bolje ilustracije onoga što nam se desilo? Dijelom nudističke plaže koji je zakupio “privatni investitor” manekenke reklamiraju kupaće kostime, dakle.

To je kao da reklamiraš Topolin kulen u Teheranu; kao da na sastancima Društva anonimnih alkoholičara nudiš besplatnu degustaciju Jamesona; kao da na vegetarijanskom skupu goste poslužiš kanapeima sa pršutom.

Proces privatizacije i fašizacije ovih društva neraskidivo je povezan. To je notorna činjenica. To što mi ne znamo šta bismo sa tom činjenicom, to što nam govor o tome ne odgovara, ne znači da se nije desilo.

Naravno: revija kupaćih kostima na nudističkoj plaži nije sama po sebi i nužno fašistička, olako mi koristimo tu riječ, ali svakako jeste politički nekorektna. Revija kupaćih kostima na nudističkoj plaži je, prije svega, odlilna metafora za današnju Crnu Goru. Osim toga, ilustruje jednu od aporija vladajuće ideologije. Šta je, naime, važnije: privatna svojina ili ljudska prava nudista? Rekao bih da je pitanje retoričko.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM- a

izvor: cdm.me