Andrej NIKOLAIDIS: Crnogorske vlasti me ne vole, ali to je okej– osjećaji su obostrani… (foto, video)

S piscem, angažiranim intelektualcem i žestokim kritičarem stanja u Crnoj Gori i na Balkanu razgovaramo nastavno na njegove posljednje objavljene knjige: roman ‘Anomalija’ i zbirku kolumni ‘Hronika propasti’

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti. vijesti, utorak, 16. VIII, 09: 35… Andrej NIKOLAIDIS: Crnogorske vlasti me ne vole, ali to je okej– osjećaji su obostrani… (foto, video)

U ulozi angažiranog intelektualca koja mu sjajno pristaje, crnogorski pisac i novinar Andrej Nikolaidis već se gotovo tri desetljeća– ponajprije svojim novinskim kolumnama i polemikama – neumorno bori protiv svega što smatra štetnim za društvo, osobito protiv nacionalizama, klijentelizama i klerikalizama, ali i globalizacije i turbokapitalizma, odnosno kapitalizma općenito.

Istodobno piše romane o uvijek istim temama – vječnom kruženju povijesti u očekivanju apokalipse, izbjeglištvu i nepripadanju, izopačenosti moći i bezdušnosti politike. Ponekad piše i o ljubavi. Njegovi javni istupi osigurali su mu neprijateljstvo vladajućih političkih elita diljem regije, dok mu je njegova literatura već sada zajamčila mjesto u panteonu južnoslavenskih književnosti.

Rođen 1974. u Sarajevu u obitelji crnogorskih i grčkih korijena, Nikolaidis od 1992. živi u Ulcinju, gdje je došao nakon izbijanja rata u BiH. Širu regionalnu prepoznatljivost stekao je 2003. kultnim romanom “Mimesis”, a u međuvremenu je objavio još niz sjajnih romana, među kojima su “Sin”, “Dolazak”, “Mađarska rečenica”, te prije nekoliko mjeseci objavljena “Anomalija”.

Dobitnik je niza nagrada, uključujući Nagradu Europske unije za književnost i Nagradu Meša Selimović. Njegova su djela prevedena na petnaestak svjetskih jezika. U rujnu će Andrej Nikolaidis boraviti u Zagrebu kao gost desetog izdanja Festivala svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture. Tim povodom razgovaramo o temama koje ga okupiraju u književnosti i životu– o politici, položaju Crne Gore na Balkanu i u Europi, nacionalizmima i raznim drugim izmima, te naravno, o apokalipsi i njegovoj poziciji kao građanina i kao pisca u ovim apokaliptičnim vremenima

Nedavno je objavljeno da ste jedan od ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade koju dodjeljuje crnogorsko ministarstvo kulture. Znači li to da ste postali podobni? Zašto vas crnogorske vlasti odjednom vole?

Crnogorske vlasti me ne vole: upravo suprotno. Što je ok, jer su osjećaji obostrani. Trinaestojulska nagrada koju sam dobio rezultat je čari političkih trgovina koje se odvijaju u skupštinskim odborima, među predstavnicima poslaničkih klubova. Zahvaljujući toj trgovini, opozicija je dobila priliku da ima većinu u žiriju za Trinaestojulsku nagradu. Tako je sastavljen žiri koji je imao hrabrosti da nagradi mene za knjigu bespoštedne kritike crnogorske vlasti. Pritisci na žiri bili su ogromni. Srećom po mene, izdržali su.

Nagrada vam je dodijeljena za knjigu “Hronika propasti” u kojoj ste okupili kolumne koje ste pisali za portal CdM. U tim ste kolumnama izrazito kritični prema stanju u Crnoj Gori i na Balkanu, kao što i sam naslov knjige sugerira. Dakle, i crnogorska vlada priznaje da ste u pravu kada govorite o propasti?

Ne. Crnogorske vlasti, prije svega kroz usta premijera Abazovića, tvrde da sam “ekstremist” i da “zagađujem javni prostor”. Taj isti čovjek je za medij za koji radim, CdM, više puta ponovio da treba biti ugašen. Čak je građane pozivao da nas bojkotiraju. Onda su mu iz EU-a objasnili da premijer, čak ni prividno demokratske vlade, ne smije obećavati kako će gasiti nezavisni i kritički medij. Pa se malo primirio.

Ali džabe. Mali je kopija Aleksandra Vučića, Vučićev Mini- Me: totalitarna drama queen. On ne može prikriti svoje totalitarne tendencije. Kada ih ne bi izrazio na usta– bi na guzicu: pardon my French. Vlada Dritana Abazovića je marionetska, posvećena zaustavljanju europskih integracija Crne Gore i uglavljivanju ove države u Vučić-Rama Frankenštajn-savez pod imenom Otvoreni Balkan.

Ne znam jeste li primijetili, ali taj savez je sol soli balkanstva: sve najgore što Balkan ima da ponudi: a ponuda balkanskih gnusoba je zaista raskošna. Na prezentaciji tog saveza, iza leđa njegovih očeva, Vučića i Rame – Zaev je tu bio u ulozi korisnog idiota– stajao je pogrešno napisan naziv.

Umjesto Open Balkans, kako je ispravno, pisalo je Open Balkan. I to je savršena slika tog ogavnog projekta u koji SAD gura Crnu Goru. Projekt je to, naime, koji treba namiriti diluvijalne nacionalističke, velikodržavne fantazije velikosrpskog i velikoalbanskog nacionalizma. No njegovi tvorci ne mogu protiv vlastitog javašluka i nekompetencije: ni ime svoje velikodržavne fantazije nisu u stanju napisati ispravno.

Da za vaše čitatelje koji, za razliku od mene, nisu prisiljeni baviti se balkanskom kloakom, pojasnim ovo o čemu govorim. Netko u Washingtonu shvatio je, ili bio plaćen da shvati, da osim Kosova, koje i nije pitanje – pitanje je samo kako će neka srpska vlast objaviti građanima da je tu stvar završena– velikosrpski i velikoalbanski nacionalizam nemaju spornih pitanja, dočim imaju zajedničke interese: prije svega u Crnoj Gori. Pa je odlučio napraviti balkansku zajednicu kojom bi dominirali Srbija i Albanija.

Ako vam to zvuči kao recept iz pakla, to je zato što to i jest recept iz pakla. Ta zajednica je zalog novih klanja na Balkanu. Da netko, bilo tko, Washington ili Bruxelles, svejedno, zaista želi mir na Balkanu, prvi potez morao bi biti stavljanje velikosrpske ideologije izvan zakona. Zašto?

Zato što je ta ideologija počinila brojne ratne zločine, među kojima i etnička čišćenja, koncentracijske logore i genocid – a isto će nastaviti činiti i u budućnosti. Kako bilo: glava ove vlade Crne Gore je u Beogradu, a dupe u Tirani. To je marionetska vlada Aleksandra Vučića u kojoj je samo manjinski zastupljena i Crna Gora, folklora radi.

Poslije ćemo se još vratiti na Crnu Goru i regiju. Prije nekoliko mjeseci objavljen je vaš posljednji roman, “Anomalija”. U prvih devet poglavlja/priča u romanu sveznajući pripovjedač je Đavo. Zašto je Bog u “Anomaliji” šutljiv? Uklapa li se i šutljivi Bog u vašu definiciju svijeta kao užasnog mjesta?

Ne vjerujem u Boga koji intervenira. Mislim, naime, da Bog ima preča posla nego da trči po svijetu i na našu molbu ispravlja sve njegove manjkavosti. Čak i ja imam preča posla od toga. Tako stoje stvari s Đavlom i Bogom: od prvoga tražiš– i dobivaš– moć, od drugoga tražiš milost.

Zato čovjek nikada nije tako otvoren za Đavla kao onda kada Boga moli da mu da snagu i moć da ispuni svoju želju. Moliti se Bogu da nam pomogne da ostvarimo svoj cilj, moliti ga da sudjeluje u ostvarenju naših želja, ambicija i osveta, moliti Boga za takvu moć znači dozivati Đavla.

Bog koji ispunjava sve naše želje– ne zvuči li to kao savršena definicija Vraga? I kada dobije moć, i kada ostvari ono što je naumio, čovjek ne zna tko mu je, Bog ili Đavo, zapravo pomogao. “S Božjom pomoći porazit ćemo neprijatelja”– ta je rečenica refren pjesme koju čovječanstvo pjeva Vragu. Hrvatski autor Igor Grbić mudro veli kako tamo gdje čovjek Boga pretvori u “produženu ruku ljudskih potraživanja i odvraćanja, ljudske pravde i krivde, ljudskog dobra i zla” – tu čovjek napušta Boga.

Tako shvaćen Bog “samo je marioneta u ljudskim rukama, tim nakaradnija što se i dalje zamišlja kako je marioneta veća od čovjeka koji joj povlači konce”.

Neki kritičari ocijenili su da je “Anomalija” vaš dosad najduhovitiji i najveseliji tekst. Slažete li se s time? Znači li to da polako popušta vaša poznata mizantropija? Ili se može i na zabavan način ne voljeti ljude?

Naravno da može. Osim toga… da vam ispričam nešto što sam shvatio gledajući Cameronov “Avatar”, jedan od brojnih visokobudžetnih filmova snimljenih u zadnjih 20 godina koji propovijedaju da Čovjek zaslužuje da bude istrijebljen.

Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost; kao što nihilist nije onaj koji odustaje od revolucije jer drži da svijet, kako piše Paić, “treba prepustiti vlastitom pregorijevanju”, onaj koji društvene revolucije odbacuje jer razumije da je kapitalizam već revolucionarizirao svijet– nego je nihilist onaj koji, usprkos tome što je jasno da revolucije ne znače promjenu svijeta nego tek preraspodjelu društvene moći, usprkos tome što su revolucije način da se sve promijeni, samo da bi sve ostalo isto– ipak zahtijeva revoluciju; tako i suprotnost vjeri u Čovjeka nije mizantropija, nego je ta suprotnost svođenje čovjeka na životinju koja govori, na biostroj pupčanom vrpcom vezan za Majku Prirodu.

Mizantropi će, uz svećenike, psihoanalitičare i filozofe biti posljednji koji će napustiti Čovjeka. Zbog toga, i ne samo zbog toga, u trenutku kada su ljudi u “Avataru” nasrnuli na sirote urođenike i njihovu etički čistu šumu, kada su, u replici znamenite scene iz Coppoline “Apokalipse danas” oni uzletjeli noseći vatru, smrt i uništenje, kada su, dakle, ljudi krenuli u boj u kojem će – hoće se reći: pravedno – biti poraženi: u tom trenutku, kada se od nas očekivao stid i sućut sa žrtvama našeg ljudskog, odveć ljudskog, u tami kina, da, ja sam svim srcem bio uz odvratne, pohlepne, korumpirane, u sebi rascijepljene ljude.

Kazali ste da je čitav vaš opus zapravo pisanje jedne jedine knjige. Ipak, jednom ste rekli da u svakom svom romanu želite isprobati neki novi pristup, neku novu formu. Također ste rekli da su svi ljudi koji pišu u potrazi za nekom idealnom formom. Jeste li je vi pronašli u “Anomaliji”?

Nisam je pronašao i nikada je neću pronaći. Ni ja, niti bilo tko drugi. Ali da: mislim da pisati znači tragati za idealnom formom; pisati znači tragati, iako je jasno da ono za čim tragamo nećemo pronaći. Neke je ta potraga vodila ka više – mene ka manje teksta.

U jednom razgovoru rekli ste da vas užasno iritiraju tekstovi trojice književnih klasika: Njegoša, Dostojevskog i Andrića. Postoje li pisci kojima se divite? Postoje li suvremeni hrvatski autori koje volite?

Moj je učitelj– koji bi me, dakako, ismijao– Thomas Bernhard. Volim Sebalda. Volim Tolstoja, Trakla, Kavafija, Audena… mnogo toga, izlišno je nabrajati. Što se tiče hrvatske scene… ne znam šta se dešava u zadnjih deset godina, nemam dobar uvid.

Moguće da danas nije popularno hvaliti Jergovića, ali držim da značaj njegovog opusa za hrvatsku književnost ne može biti uvjerljivo negiran. Karakaš je sjajan. Hrvatska kultura i znanost imaju velikog filozofa, Žarka Paića. No moj omiljeni hrvatski autor je Viktor Ivančić. Ja zapravo nemam adekvatne riječi divljenja kojima bih vam opisao koliko cijenim Ivančićevu umjetnost pisanja.

Otkad smo zadnji puta razgovarali, puno se toga promijenilo u Crnoj Gori. Već smo spomenuli Abazovićevu manjinsku vladu koju ste nazvali “marionetskom vladom Aleksandra Vučića”. Nedavno joj je DPS predsjednika Mila Đukanovića otkazao podršku nakon što je prihvatila sporazum sa SPC-om. Koliko će trajati Abazovićeva vlada? Hoće li još postojati u trenutku kad bude objavljen ovaj intervju?

Glasanje o povjerenju vladi je 19. kolovoza. Sve je moguće, naročito na političkoj sceni na kojoj je svaka iluzija minimuma etičkog u politici pogažena. No ipak mislim kako vlada neće opstati. Problem Crne Gore je, međutim, mnogo dublji i teži od jedne ili nekoliko loših vlada. Evo šta ja vidim kao bitan dio tog problema.

Obratimo pažnju na sitnicu koju bismo mogli nazvati “povijest takozvanog crnogorskog višestranačkog sistema”– iako je jasno da se radi o kronici propasti. Crna Gora je, već na samom početku svoga navodnog višestranačja i navodne demokracije, izabrala gore. Nema trunke sumnje da je tada jedinstveni DPS zasjeo na mjesto daleko boljih od sebe– starog komunističkog rukovodstva ove zemlje.

Kada se, u kolovozu 2020., napokon desila famozna i dugo čekana “demokratska promjena”, opet je to bila promjena na gore. U ime promjene, Crna Gora je izabrala najgoru vladu u svojoj povijesti. Kada je Krivokapićeva vlada pala, umjesto nje je izabrana, iako se to činilo nemogućim, još gora.

Povijest crnogorskog demokratskog pluralizma može se objasniti vicom. Uzgred, svakako ste primijetili da je riječ godine “inkluzivnost”. Tako smo dobili “inkluzivnu” vladu, odnosno kriminalnu grupu, koja je vodila “inkluzivnu” politiku pljačke i izdaje. Sve je nama danas “inkluzivno”– osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi s muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Dragan.

Njih dvojica, Zoran i Dragan, izgube se u pustinji. Nakon nekoliko dana bez hrane i vode, pod suncem koje prži, oni znaju da je kraj blizu. No Zoran, šaljivdžija, odluči da se još jednom, makar pred smrt, našali s prijateljem.

Ugleda kamilju balegu pa Draganu kaže: pojedeš li ovo, dat ću ti 100 eura. Dragan misli ovako: jest, sramota je; no sami smo u ovom bespuću, te je to sramota za koju nitko nikada neće saznati; s druge strane, desi li se čudo i spasimo li se, taj će mi novac dobro doći. Misli tako i pojede balegu. No već prije večeri gorko se pokaje zbog toga.

Staze ni grada do kojega bi staza vodila nema ni na vidiku. Tijelo je sve slabije. Smrt je tu, iza ćoška. Stoga on odluči osvetiti se prijatelju i kaže mu: gle, evo još jedne kamilje balege; pojedeš li je, vratit ću ti tvojih 100 eura. Zoran, pak, budući da je bio škrtac, nije prežalio novac koji je dao prijatelju.

Misli on ovako: ovo je već druga kamilja balega na koju nailazimo; ovo bi, dakle, mogao biti put kojim prolaze karavane; ako je tako, ni grad ne može biti daleko; a ako je tako, novac će mi u gradu trebati. Misli tako pa i on pojede balegu i uzme novac natrag. Naprave oni, potom, još nekoliko koraka, kada se Dragan udari po čelu i kaže: kakve smo mi budale; ja sam zarad novca pojeo govno, ti si iz istog razloga pojeo govno, a nitko ništa nije zaradio.

Na što mu Zoran kaže: ne, ne, ne razumiješ, ne vidiš širu sliku – važno je da kapital cirkulira, da se para vrti. Tako je i s našom demokracijom: jest, svojevremeno smo izabrali Milovu, vladu goru od svake komunističke vlade; potom smo izabrali Zdravkovu, najgoru vladu u povijesti Crne Gore, onu koja je učinila da se Milov zeman kristalno jasno ukaže kao Periklovo doba crnogorske demokracije.

Zatim smo najgoru vladu zamijenili vladom još gorom, razbojničkom družinom koja će učiniti ono što ni dotad najgora nije pristala počiniti. Ali nije bitno– važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokracija funkcionira.

Nedavno je otvorena prva autocesta zbog koje je zemlja, kako se ranije pisalo po medijima, trebala bankrotirati. Kako to da ipak nije bankrotirala? Što općenito mislite o kineskom ekonomskom i političkom angažmanu na području Balkana?

Da je tu istu autocestu gradila američka ili njemačka kompanija, nitko ne bi govorio o bankrotu – čak ni kada bismo zbog te autoceste bankrotirali. Moram priznati da imam problem da do kraja razumijem tezu po kojoj biti američka ili europska kolonija– to je dobro, dočim je biti kineska kolonija– loše.

Znam, znam: navodno je problem u “sistemu vrijednosti” koji dolazi s američkim i europskim s jedne, i s kineskim kapitalom s druge strane. A kojih točno vrijednosti? Možda da žrtve zapadne kolonijalne politike, a mnogo ih je, pitamo što misle o tim “vrijednostima”? Imam, priznajem, problem da razumijem ideju dobrog dužničkog ropstva Zapadu i lošeg dužničkog ropstva Kini.

Crnogorci su oduvijek njegovali bliske odnose s Rusijom, koju su doživljavali kao svog vjekovnog zaštitnika. Crnogoraca i Rusa uvijek je bilo “trista miliona”. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, među europskim zemljama samo je Srbija – srpska javnost kao i srpska politika – iskazala nedvosmislenu potporu režimu Vladimira Putina. Što se dogodilo s Crnogorcima? Jesu li izdali svoje najstarije saveznike?

Priča o crnogorsko- ruskom bratstvu je obično sranje, kao što je sranje i priča o svim ostalim bratstvima među svim ostalim narodima.

Kako onda objašnjavate podršku srpske javnosti Putinu?

U osnovi podrške srbijanske javnosti Putinu leži ista stvar kao i u osnovi antizapadnog sentimenta koji u toj javnosti cvjeta tisućama cvjetova. U osnovi osuda zapadne imperijalne politike koje stižu iz Srbije leži nerealizirana imperijalna ideja. Govorim o ideji Srbije kao balkanske imperije. U Beogradu Zapad vide kao silu koja je spriječila njihov imperijalni projekt. To je posve kriva percepcija. Upravo je Zapad Srbiji svojevremeno omogućio realizaciju tog projekta, kroz Kraljevinu SHS. Kao što to i danas čini, kroz podršku projektu Otvorenog Balkana.

Hrvata i Crnogoraca zajedno je jedva “pet-šest miliona”. Ipak, čini se da su odnosi između dva naroda i dvije države posljednjih godina na uzornoj razini. Do kada će ta idila trajati? Nedavno je premijer Abazović bio u službenom posjetu Zagrebu a dužnosnici s obje strane nadmetali su se u međusobnim pohvalama …

Po mom sudu, u najboljem interesu Crne Gore je da Hrvatsku vidi kao svog strateškog partnera. Prije svega zato što je Hrvatska članica NATO-a, kao što je to i Crna Gora, te zato što je Hrvatska u EU-u, kamo bi i za Crnu Goru bilo najbolje da završi. To podrazumijeva čiste odnose, a čisti odnosi, opet, podrazumijevaju čistu istinu o sudjelovanju Crne Gore u agresiji na Hrvatsku.

Tu dolazimo do problema. Dio crnogorske današnje opozicije, Đukanović i njegov DPS, dakako, aktivno je sudjelovao u toj agresiji. Za današnju crnogorsku vlast, pak, Oluja nije ono što jest – oslobodilačka akcija, dakle, nego zločin. Jeste li vidjeli priopćenje Abazovićeve URA- e od prije neki dan, u kojem stranka crnogorskog premijera, pod naslovom “Da se nikad ne ponovi!” kaže, citiram: “Na današnji dan prije 27 godina započeta je operacija ‘Oluja’ – suosjećamo sa svim nevinim žrtvama stradalim u tom zločinu”.

Ne, dakle, legitimna oslobodilačka akcija u kojoj su počinjeni ratni zločini, nego “zločin”. Ali ne brinite: u svojoj beskrajnoj milosti, Abazović vam je oprostio što ste oslobodili vlastitu zemlju– koji dan kasnije u veoma dobrom raspoloženju šetao je Stradunom i, kako smo obaviješteni iz medija, ugodno večerao u luksuznom restoranu u Dubrovniku. Jebi ga: čovjek je velik koliko je sposoban oprostiti.

S ruskim ratom u Ukrajini mijenjaju se geopolitički odnosi u kontekstu stranih utjecaja na vašu drugu domovinu BiH. Kakve bi posljedice ruska invazija na Ukrajinu mogla imati na BiH? Može li iz svega toga proizaći i nešto dobro?

Ništa dobro iz brutalne agresije Rusije na Ukrajinu neće proizaći.

Predstavnik Europske unije za vanjsku politiku Josep Borrell nedavno je tijekom posjeta Podgorici Crnoj Gori poručio da joj ništa ne bi trebalo biti važnije od reformi za ulazak u Uniju. Jesu li se Crnogorci već umorili od pristupnog procesa?

Nisu se umorili. Popularnost Unije u Crnoj Gori je ogromna. Sva istraživanja javnog mnijenja kažu da značajna većina građana Crne Gore želi biti dijelom EU- a. Ali Abazovićeva vlada je za kratko vrijeme napravila sve što je mogla da se to ne desi. Ta vlada je, umjesto ka EU-u, zemlju vukla ka savezu sa Srbijom i Albanijom.

Puno puta je već spomenuto da se kroz vaše romane provlači tema apokalipse, čak vas optužuju da ste njome opsjednuti. Posljednjih godina svijet je zadesila pandemija koronavirusa, a već pet mjeseci traje strašan rat na europskom kontinentu koji ima globalne posljedice, da spomenemo samo rast cijena energenata, prijetnju gladi u svijetu, te zaustavljanje borbe protiv klimatskih promjena. Što se još treba dogoditi da metaforička apokalipsa postane i stvarna? Trebamo li se bojati nuklearnog rata? Kršćani su zapravo jedva čekali apokalipsu …

Dozvolite da, kako bi rekao Bojan Tončić, u nedostatku boljih izvora citiram sebe. Moje povjerenje u tugu je beskrajno. Mislim da je tuga ispravan doživljaj svijeta i sebe u njemu. Kad god sam bio sretan – što se, srećom, nije dešavalo često – imao sam osjećaj da sam lažan i neautentičan. Što se apokalipse tiče: ona stoji kao obećani otok duboko u oceanu tuge jada ovoga svijeta…

Ona nije problem, nego rješenje. Ona je eshatološki cilj. Suprotno holivudskim uprizorenjima apokalipse, ona je u tradiciji monoteističkih religija– čije sam ja buntovno, no zbog toga ne manje dijete – happy end. Apokalipsa je najbolji od svih krajeva najgoreg od svih svjetova. Sekularizirana apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća.

Kršćanska apokalipsa je, rekoh, happy end koji se čeka kroz cijelu historiju: ona je, zapravo, sam cilj historije. Ona je, iz kršćanske perspektive, potvrda da je učenje istinito. Ona je ultimativna, jedina istinska revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto.

Bez apokalipse nema kršćanstva. Ona je za kršćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Novi zavjet završava prizivanjem apokalipse, završava riječima:

“Da, dođi”. Tko dođi? Kriste, opet dođi. Što dođi? Apokalipso, dođi. Biti kršćanin znači biti apokaliptičar. Međutim… kao apokaliptičar, ja sam nužno ljevičar. Nije čudo da je Engels učio od srednjevjekovnih milenarističkih pokreta i bio fasciniran Müntzerom. Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na ono što su radili Müntzer i milenaristi njegovog doba…

Ljevica proizlazi direktno iz milenarističkog kršćanstva. Da ponovim: biti kršćanin znači biti apokaliptičar. Biti apokaliptičar znači biti ljevičar. Nema ničeg konzervativnog, još manje desnog u kršćanstvu. Kršćanstvo je, izvorno, revolucionarno i samo revolucionarno.

Izvor: T- portal