CRNA GORA: GODINA RAZDORA KOJA ZAVRŠAVA U MAGLI…

Burna je i prilično čudna bila ova godina na političkom planu.

U januaru smo imali Vladu koja se izdavala za reformsku, a danas nju više niko iskreno i ne podržava. Bila je to godina sa najdužom blokadom parlamenta, sa nizom iracionalnih odluka, uz brojne proteste i produbljivanje podjela.

Niz je motiva koje ćemo iz nje pamtiti, mnogi će se doduše truditi da ih što prije zaborave, no čini se kako je 2021. najprije obilježio jedan dan. Peti septembar.

Bilo je u minulih 12 mjeseci i mnogo političkih mimoilaženja – neobično, više među samom parlamentarnom većinom nego između pozicije i opozicije.

Pitanja poput onih kakva će ubuduće biti većina (i da li će to uopšte više biti većina), da li su najavljeni ‘programi blagostanja’ puki populizam koji će nas skupo koštati ili dugoročno održivi mehanizmi, prenijećemo i u narednu godinu.

Do tada, predstavljamo osvrt događaja koji su obilježili prethodnih 365 dana.

Od nesaglasja do burnog dana na Cetinju…

Godina je počela onim čime je završena prethodna – Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Predsjednik države Milo Đukanović nije želio da ga potpiše, pa je još jednom morao proći skupštinsku proceduru. Nije to bilo i jedino januarsko mimoilaženje – dogodilo se i povodom pitanja povlačenja ambasadora, a na tom je planu bilo i nesvakidašnjih priča, poput obijanja ambasada i mijenjanja ključeva.

Premijer Zdravko Krivokapić nevješto je pokušao skriti kako je čestitao neustavni Dan entiteta Republike Srpske, a predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović reizabran je na tu funkciju na partijskom kongresu.

Na samom kraju mjeseca, predstavnici Vlade naišli su na ne baš topao prijem na Cetinju, uoči sjednice zakazane u tom gradu. Premijer Krivokapić i vicepremijer Dritan Abazović izviždani su na ulicama prijestonice. U razgovoru sa jednim od građana, Krivokapić je tada potvrdno odgovorio kako Crna Gora ne bi postojala da se on pitao.

Lažne i prave diplomate, šovinizam, lokalna dešavanja…

Februar je počeo inicijativom za imenovanje ulice Ratka Mladića u Beranama, a šovinističke poruke uz slavljenje Srebrenice osvanule su i na Hadži Ismailovoj džamiji u Nikšiću.

Iscurjeli su u javnost i hotelski računi koje je Stevanu Simijanoviću, koji se lažno predstavljao kao ambasador SAD, plaćao Građanski pokret URA. Uz lažne diplomate, nastavljen je i šou sa onim pravim – pojedini ambasadori Crne Gore odbijali su da napuste kancelarije.

Gotovo čitava Vlada postrojila se na aerodromu u Golubovcima kako bi dočekala prvi paket vakcina “Sputnjik V” i premijerku Srbije Anu Brnabić. Prije toga, odbijene su ponuđene donacije, a onu iz Srbije navodno je dogovarao jedan od lidera DF-a Andrija Mandić.

Veoma zanimljivo bilo je na lokalnom nivou. Zahuktavala se kampanja uoči martovskih izbora u Nikšiću, a nju je obilježila snažna propagandistička i logistička podrška iz Srbije. Sa druge strane, već je postala očigledna kriza u Budvi gdje ni pola godine nakon održanih izbora nije formirana vlast.

Iz februara pamtimo i bunt građana Tuzi protiv Vlade povodom mjera, koji je predvodio predsjednik te opštine Nik Đeljošaj.

Sve ostalo u sjenci Nikšića i Leposavića…

Uz katastrofalnu epidemiološke situacije, prva polovina marta protekla je u iščekivanju epiloga izbora u Nikšiću. Tokom kampanje bilo je svega – od masovnog kršenja mjera, brojnih incidenata, gotovo neprestanog uplitanja faktora iz Srbije, sve do pominjanja dugova za prasad. Na kraju, rezultati su bili slični onima na parlamentarnim izborima – DPS je imala najviše glasova, ali je vlast formirala dotadašnja opozicija, birajući Marka Kovačevića (DF) za predsjednika opštine.

“DPS je pao sa vlasti, SDP nestao sa političke scene”, poručivao je tada vicepremijer Abazović.

Ne treba zaboraviti ni kulminaciju bunta na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Nakon što je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta obustavilo redovno finansiranje FCJK, organizovali su protest ispred nekadašnjeg Ministarstva kulture na Cetinju, gdje je umalo došlo do incidenta kada je Dragan Koprivica – u to doba angažovan u državnom resoru – počeo da im šalje poljupce.

Dogodio se tada i početak višemjesečne sage o odavanju podataka jedne obavještajne članice agencije države članice NATO-a. Da je odao podatke, direktora ANB Dejana Vukšića optužio je Raško Konjević (SDP).

Burno je bilo tokom premijerskog sata na Cetinju – gdje je Andrija Popović (LP) gađao poslovnikom predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. Ni taj dolazak premijera nije protekao bez protesta, centar Cetinja bio je potpuno ograđen, a brojni građani sa negodovanjem su dočekali poslanike vlasti, ali i pojedine iz opozicije.

Vrhunac se u prijestonici, ipak, dogodio u samom plenumu, kada je ministar pravde Vladimir Leposavić, na pitanje Andrije Nikolića (DPS) da li priznaje genocid u Srebrenici, odgovorio da ne može da prizna nešto o čemu nema saznanja, dovodeći pritom u pitanje i legitimitet Haškog tribunala. Bio je to početak njegovog kraja u Vladi.

Pritisak, kineski kredit, protesti…

Iako su iz Vlade prvo pokušali da negiraju Leposavićev stav o Srebrenici, nakon velikog pritiska i burnih reakcija opozicije, ambasada, Evropske unije, ali i građanskih peticija, Krivokapić je izašao pred kamere i kazao kako će ministar pravde biti smijenjen. Ubrzo mu je odgovorio Andrija Mandić (DF) koji mu je poručio da će većinu za tu smjenu morati da traži među opozicijom.

Vlada je u aprilu naročito problematizovala kineski kredit za autoput. Od pisama Evropskoj uniji, sve do zakupljenog prostora u inostranim medijima, poručivali su iz izvršne vlasti kako je riječ o omči o vratu Crne Gore, a potom i da će doći do aranžmana sa trećom stranom sa Zapada. Sva je ta priča, međutim, ubrzo potpuno zamrla.

Neuspješan je bio sastanak predstavnika parlamentarne većine sa premijerom Krivokapićem, koji je taj skup – napustio.

Iz aprila pamtimo i detalj o odavanju informacija o službeniku CIA – odgovornost za to, umjesto direktora Vukšića, preuzela je službenica ANB-a.

Pročulo se tih dana i kako je pripremljen Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ne samo daleko od očiju javnosti, već i od gotovo svih u samoj Vladi.

Nastavljeni su i protesti protiv Vladinih odluka. U Podgorici su građani negodovali zbog prijedloga Odluke o izmjeni odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, a znatno duže su potrajale blokade saobraćaja na Bogetićima.

Tamo je službeni automobil Vlade, u kojem je bila Krivokapićeva ćerka, probijajući barijeru srušio dvojicu demonstranata – ali je sve, uz premijerove izlive bijesa, na kraju brzo zaboravljeno. Širom Crne Gore nastavljene su i nedjeljne auto-kolone.

Bilo je i drugačijih okupljanja – grupa građana u Pljevljima je protestovala zbog imenovanja Harisa Đurđevića za načelnika CB, a tom prilikom bilo je nacionalističkih ispada. Na dočeku boksera Petra Liješevića na podgoričkom aerodromu, ‘ekspert’ Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta napadao je verbalno novinara RTCG Nebojšu Šofranca.

MPNKS je već uveliko počelo sa ‘osvježavanjem’ kadra, pa je za direktoricu pljevaljske OŠ “Ristan Pavlović” imenovalo učiteljicu poznatu po šovinističkim ispadima na društvenim mrežama.

Skup na Lovćenu i misteriozni let za Beograd…

Maj je počeo izborima u Herceg Novom, a tamo je bilo mnogo opuštenije nego u Nikšiću. Razlog je ležao u tome što pobjeda dotadašnje vlasti nije dolazila u pitanje, a što su potvrdili i sami rezultati.

Mjesec je, ipak, u potpunosti obilježilo građansko okupljanje na Lovćenu povodom Dana nezavisnosti. Svi putevi ka Cetinju tog su dana bili zakrčeni, na Ivanova korita nijesu ni stigli svi koji su namjeravali, a odatle su poslate poruke kako se građanska Crna Gora ne miri sa vrijednostima koje simbolizuje aktuelna vlast.

Peti mjesec pamtimo i po prilično misterioznom, ne prvom takvom događaju kada je riječ o premijeru Krivokapiću. On je u tajnosti odletio u Beograd gdje je trebalo na brzinu da potpiše Temeljni ugovor sa SPC. To se, međutim, te večeri nije dogodilo, a Krivokapić je kazao kako bi on najviše volio da Ugovor bude potpisan na Cetinju, na datum Amfilohijeve smrti. Ni to se nije desilo.

Dogodio se tih dana u Beogradu, međutim, izbor novog mitropolita SPC u Crnoj Gori, Joanikija. Tih dana baš i nije bilo najjasnije kako upravo time počinje priča koja će obilježiti burnu političku godinu u našoj državi.

Nezaobilazne su i sankcije koje su uslijedile prema profesorici cetinjske OŠ “Lovćenski partizanski odred” Sanji Vujović zbog toga što je učenike vodila na antifašistički skup.

Leposavić smijenjen…

Iz godine na izmaku pamtimo i štrajk advokata koji je paralisao crnogorske sudnice, a početak juna obilježio je doček mitropolita SPC Joanikija u Podgorici – bili su tamo premijer Krivokapić, predsjednik Skupštine Aleksa Bečić i brojni drugi zvaničnici, ali ne pod znamenjima Crne Gore.

Presuda Ratku Mladiću da je počinio genocid uzburkala je strasti i u našoj državi, opet su na scenu stupili pojedini ekspertski kadrovi Vlade, a gotovoistovremeno u Nikšiću se dogodio novi incident – kasno uveče, jedan je građanin mokrio po spomeniku Ljubu Čupiću. Naišlo je to na žustre reakcije, ne samo u Crnoj Gori.

Sredinom juna, u Podgorici je grupa agresivnih ‘pristalica’ Srpske pravoslavne crkve ispred hrama napadala učesnice protesta protiv emitovanja propagandističkog filma Borisa Malagurskog o Crnoj Gori, pri čemu iz vladajuće većine baš niko nije osudio izuzetno mučne scene koje su viđene te večeri.

Najzad, u drugoj polovini juna, višemjesečna priča o slučaju Leposavić je završena. Dotadašnji ministar pravde je smijenjen, i to glasovima poslanika opozicije i Građanskog pokreta URA. Istog dana, usvojena je i Rezolucija o genocidu u Srebrenici, što je više pažnje, a očekivano i srdžbe, izazvalo u susjedstvu nego u samoj Crnoj Gori.

Dinamičan je bio i jul…

Početak vrućeg političkog ljeta, uz ostalo, protekao je i uz najave odlaska pojedinih investitora sa obale, koji ove godine prvi put nijesu otvorili svoje kapacitete u susret sezoni. Dok se vlast hvalila brojkama, opozicija je upozoravala da će politika otvorenih granica imati visoku cijenu tokom jeseni, aludirajući na novo razbuktavanje epidemije.

Sve što se dešavalo u junu, unijelo je mnogo razdora unutar parlamentarne većine – uz sve postojeće, otvoren je i front između DF i Demokrata.

Tokom 11. jula, povodom 26. godišnjice genocida u Srebrenici, Đukanović i Abazović bili su u Potočarima, a video porukom obratio se i Bečić. Na domaćem terenu, inicirani su novi dijalozi većine – kasnije su okončani jednako uspješno kao i prethodni.

Mnogima je bilo sasvim čudno to što premijer Krivokapić u susret, pa čak ni samog 13. jula ni na jedan način građanima nije čestitao Dan državnosti. Tek nakon velikog negodovanja javnosti, učinio je to sa – danom zakašnjenja.

Da u julu bude još zanimljivije, pobrinuli su se opet iz MPNKS. Najprije, ministarka Bratić otpustila je stotine direktora obrazovnih ustanova u državi – što je ovih dana polako počelo da dolazi na naplatu. No, građani i opozicija sa nevjericom su dočekali vijest o imenovanju Rade Višnjić za direktoricu barske OŠ “Jugoslavija”. Osim po političkoj i vjerskoj zloupotrebi, ona se u međuvremenu ‘proslavila’ i poezijom o Ratku Mladiću, pa je Bratić na kraju morala – ko zna koji put – da povuče još jedno imenovanje.

Demokratski front je u to doba uveliko bojkotovao sjednice Skupštine Crne Gore.

Zakuvavanje…

Mnogo se toga dešavalo i tokom avgusta, ali je sve to bilo u drugom planu od dana kada je Vlada saopštila kako će petog septembra na Cetinju biti održano ustoličenje mitropolita SPC Joanikija.

Dolivali su tih dana mnogi ulje na vatru. Premijer je poručivao kako ustoličenje treba da se dogodi u Cetinjskom manastiru jer on pripada Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, a ne Cetinju. Nije to bilo tačno, ali Krivokapić i nije mnogo mario za fakte, umjesto toga, opet pod tuđim znamenjima, poklanjao se nad spomen pločom na kojoj su partizani izjednačeni sa fašistima.

Odgovor druge strane, one koja se protivila ustoličenju na Cetinju, uslijedio je 22. avgusta. Ispred Lovćenske vile okupile su se hiljade građana koji su pozvali vlast da odustane od ideje koja bi mogla dovesti do ozbiljnih posljedica.

No, nije ih vlast poslušala.

Datum koji je obilježio godinu…

Kako se bližio dan ustoličenja, atmosfera je postajala sve uzavrelija, a nijesu se proslavili ni političari, koji su istrajavali u zapaljivoj, često i retorici koja je ukazivala na moguću apokalipsu.

Teško je napraviti sažet osvrt na sve što su donijela dva septembarska dana na Cetinju. Građani, među kojima je bilo i niz političara iz opozicije, a tokom prvog dana i predsjednik države, pružali su dva dana snažan otpor, svi ulazi na Cetinje bili su zabarikadirani, no ni to nije odvratilo vlast od namjere da ustoličenje bude održano.

Uz očigledan raskol unutar Vlade, pokušaje neustavnih naređenja premijera Krivokapića i njegovog kabineta, ali i haos na ulicama prijestonice, tokom kojeg su korišćeni gumeni meci i nezapamćena količina suzavaca, Joanikije je ustoličen. Do manastira i nazad prebačen je helikopterom, a u objektu i oko njega bilo je niz naoružanih lica, pri čemu i dalje niko nije odgovorio ko su oni bili.

Sve što je vlast uradila petog septembra bilo je upitno i problematično. Početak akcije policije Krivokapić je pravdao bacanjem molotovljevog koktela što je, kako se ispostavilo, bila neistina.

Tek je jasno kako je peti septembar obilježio godinu u Crnoj Gori, te da je zasigurno predstavljao i kulminaciju podjela u društvu. Pritom, mnogo odgovora koji se tiču tog dana i dalje niko nije saopštio, pa ni sam Krivokapić – iako ih je uredno ‘obećao’.

Nije se Vlada na tome zaustavila. Desetak dana kasnije obznanjeno je kako je Upravi za katastar iz Krivokapićevog kabineta naloženo da Cetinjski manastir, umjesto Prijestonice Cetinje, upiše kao vlasništvo države. Krivokapić je pritom i nagradio policajce koji su bili angažovani petog septembra na Cetinju.

Docnije će se od Nika Đeljošaja čuti i da je upravo tih dana Krivokapić nudio predstavnicima pojedinih manjinskih partija da uđu u Vladu, kako bi se time riješio Građanskog pokreta URA. Premijer to do danas nije potvrdio ni demantovao.

Od kraja septembra, sve su prisutnije u političkom životu postale poruke izaslanika Stejt departmenta za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, koji je – između ostalog – poručivao i kako je jasno da Rusija destabilizuje Crnu Goru i udaljava je od pomirenja. Njegove su poruke, uključujući i one koje je prilikom posjete našoj državi saopštavao u četiri oka, različito tumačene, a nijesu izostale ni spekulacije.

Izvještaj o tapkanju u mjestu…

Početak oktobra donio je aferu “Pandora papiri”, pominjana je i Crna Gora, a preciznije njen predsjednik Milo Đukanović i njemu bliski ljudi, u kontekstu osnivanja trastova i kompanija na ofšor destinacijama.

Dugo je u blokadi bio i parlament, koji mjesecima nije zasijedao, niti usvajao nagomilane prijedloge akata.

Do novog preslojavanja došlo je unutar parlamentarne većine. Demokrate i DF kao da su tih dana zakopavali ratne sjekire, a sa druge strane, javnost je svjedočila pravom retoričkom ratu između Građanskog pokreta URA i Demokrata. Razdor je svoje korijene očito imao u dešavanjima uoči i tokom petog septembra.

U oktobru je predstavljen i novi Izvještaj EK o Crnoj Gori, a preovladao je utisak kako on dominantno ilustruje zaustavljanje integracionih, ali i nazadovanje u pojedinim društveno-političkim procesima. Opozicija je jedinstveno poručivala kako je riječ o najgorem izvještaju u istoriji.

Beograd, gubitaši, “Evropa sad”…

Novembar je počeo prilično ponižavajućim dočekom za premijera Krivokapića u Beogradu. Na Surčinu ga je u farmerkama sačekao ministar poljoprivrede u Vladi Srbije Branislav Nedimović. Sastao se Krivokapić u Beogradu sa svima iz vrha, uključujući Anu Brnabić, Ivicu Dačića i, doduše neformalno, Aleksandra Vučića.

U novembru smo saznali kako je novoformirana avio-kompanija “Air Montenegro” već postala gubitaš. A među kompanijama sa gubicima bili su i CEDIS, EPCG i Rudnik uglja.

Mnogo se vremena izgubilo i na debatu o odlaganju decembarskih izbora na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici, što se na kraju nije dogodilo.

Kako se kraj godine približavao, tako je prilično nametljiva Vladina kampanja kojom je promovisan program “Evropa sad” postajala sve prisutnija. Krivokapić je otvoreno poručivao da od parlamentarne većine očekuje da bespogovorno usvoji Prijedlog budžeta koji poslanici, doduše, nijesu ni vidjeli dok nije uvršten u skupštinsku proceduru.

Krupne odluke na kraju godine

Mjesec na čijem smo izmaku počeo je izborima na Cetinju, u Mojkovcu i u Petnjici. Dok je lokalna opozicija slavila u Mojkovcu, a DPS osvojio apsolutnu vlast u Petnjici, još nije poznato ko će biti činioci nove gradske vlasti u prijestonici.

Opozicija je sedmicama govorila o inicijativi o izglasavanju nepovjerenja Vladi u Skupštini. Kako se datum glasanja približavao, govoreno je i o tome kako postoji 41. glas, te da gotovo sigurno pada Vlada. Čak je u jednom momentu i Krivokapić javno iznio sumnje da bi neko iz parlamentarne većine mogao prebjeći. Ništa se od svega toga nije desilo – baš na dan glasanja opozicija je povukla inicijativu.

Nešto što je već duže viđeno kao razdor unutar većine gotovo da je formalizovano sredinom mjeseca, potpisivanjem Memoranduma o saradnji između GP URA, SNP i manjinskih partija. Bio je to povod za brojne optužbe, koje su naročito dolazile iz DF-a i Demokrata, koji i dalje sumnjaju kako je to mogući uvod u priču o manjinskoj vladi koju bi na koncu podržao i DPS.

Parlament je bio gotovo u konstantnom zasijedanju, a sve je okončano usvajanjem Budžeta koji navodno garantuje realizaciju programa “Evropa sad”. No, da u to ne vjeruju ni sami, jasno su saopštili poslanici vladajućih stranaka. To ih, ipak, nije spriječilo da glasaju suprotno sopstvenim stavovima.

izvor: analitika.me