SVE BELVEDERSKE POBJEDE- Opšti crnogorski INAT i UJEDINJENJE…

Od referenduma do danas nije bilo toliko jedinstva u crnogorskom bloku kao što je sada. Već kroz nekoliko dana na lokalnim izborima u tri opštine vladajućim partijama biće pokazan produkt njihovog činjenja

Teško je bilo u onoj hladnoj noći između 4. i 5. septembra na Belvederu i ostalim barikadama, oko logorskih vatri, uopšte i pomisliti koliko će ta noć biti urezana u društveno-političke odnose u Crnoj Gori, ali i u crnogorsku istoriju. 

Nekima od nas na veliki ponos, a nekima, nažalost, za vječnu sramotu, jer treba živjet’ i bitisat’ među ljudima, čak i nakon vlasti.

Pisalo se o tim dešavanjima hiljadu puta. Neću i ovđe dodavati hvalospjeve nama koji bijasmo tamo, nema potrebe. Sudiće ljudi i istorija. Ali, nešto bih ipak rekao o odjeku te, na prvi pogled obične, prohladne ljetnje noći.

Noć uoči 5. septembra i to jutro odjeknuli su poput velikog praska, šireći se ka svim pravcima, a najviše u budućnost da ovoj vlasti zapečate sudbinu i oburdaju je poput onih krša sa stijena na ulazu u Cetinje.

Taj događaj zadao je posljednji udarac ovoj vlasti. Onaj od kojeg se još tetura i konačno se čeka momenat kad će se u potpunosti srušiti. 

Koliko je to bio značajan datum najbolje govori to što se o njemu priča i tri mjeseca kasnije, a u Crnoj Gori je, znamo, jedna od karakteristika da se sve brzo zaboravlja. Ipak, belvederska dešavanja nijesu, iako su možda apostoli računali da hoće.

Prva pobjeda desila se još u toj noći kad je napravljena pometnja u sigurnosnom sistemu Crne Gore. Premijer se zavadio s čelnim ljudima javne policije i do danas to nisu riješili, što bi, u prevodu, značilo da jedan predśednik Vlade nema nikakvog uticaja na odgovornoga i najviše nadležnoga za sprovođenje izvršne vlasti – na ministra unutrašnjih poslova, a preko njega i na direktora Uprave policije. 

Iz navedenog se zaključuje da predśednik Vlade rukovodi samo onom lijepom, modernom zgradom u Karađorđevoj ulici i još nekoliko manje bitnih ministarstava. I to je to. Zaista, ovo je nešto što bi svakako trebalo da izučava moderna politička nauka, jer teško da je bilo sličnog primjera u istoriji. I Gorbačov je imao više vlasti u potonjim satima Sovjetskog saveza.

Nijesu za pohvalu ni ministar Sekulović, a ni direktor Brđanin, koliko god da se njih dvojica pokušavaju predstaviti mirotvorački i makar zeru blaži u stavovima i planiranim postupcima prema građanima. Nadanja sam da će se kad tad utvrditi njihova odgovornost u tom događaju, a shodno zakonu i zasluženo procesuiranje.

Druga pobjeda je pometnja u Ministarstvu odbrane i špedicije, koje je zloupotrijebljeno u tom izdajničkom činu protiv Crne Gore. 

No, ovo ministarstvo potresaju i druge afere, što bi narod rekao – ne znaju o'kle im puca.

Treća pobjeda je to što je svijet vidio o kakvoj se vlasti radi, o kakvoj je ”crkvenoj organizaciji” riječ i sa kim mi u Crnoj Gori imamo posla. Tako jedan patrijarh u Zagrebu sebe pokušava da predstavi kao mirotvorca, ljubitelja hrvatske kulture, rok muzike i slično, ne bi li pridobio simpatije nekih hrvatskih intelektualaca, slijepih da vide profesionalnu glumu, a i možda podmazanih finansijskim pogodnostima. 

Taj isti patrijarh, pritom, ima i drugo lice – veoma ratoborno i spremno da po svaku cijenu dođe do Cetinja. Pa i pješke ako treba, kako je u određenim momentima planirao. 

Svijet je, dakle, vidio ko su, što su i kakve namjere imaju. I, naravno, do koje su granice spremni da odu, ili bolje reći – ne postoji granica ni broj izgubljenih glava. 

Četvrta pobjeda je opšti crnogorski inat i ujedinjenje, uprkos nekim partijskim nesuglasicama iz prošlosti. Mislim da od referenduma do danas nije bilo toliko jedinstva u crnogorskom bloku kao što je sada. I to je najbitnija stavka! 

Naravno, bitno je i to što će već kroz nekoliko dana na lokalnim izborima u tri opštine vladajućim partijama biti pokazan produkt njihovog činjenja.

Tri mjeseca nakon suzavaca, metaka, helikoptera i demonstracije sile nad Crnogorcima, mislim da su sada stava da je najbolje bilo ne činjet’ ništa. Trebalo je, što bi omladina rekla – iskulirat’ nas, naše postojanje, ostavit’ da se smrzavamo još jednu noć. Onda bismo se vjerovatno sami razišli, a oni izašli kao moralni i faktički pobjednici. I kao demokrate (bez crvene kravate). Ovako, sve je bilo suprotno. Mislili su da čine nešto uzvišeno, sveto… 

Ali, očigledno je da su vjerski fanatici u službi Crkve Srbije zaboravili jednu mnogo važnu stvar – Bog silu ne voli.

autor: Alek Barović

izvor: analitika.me