SRPSKA SO NA BOŠNJAČKU BOL

Ima li se u vidu kako postepeno šire bošnjačku krivicu na svako mjesto srpskog zločina, ne treba se čuditi, nastave li ovako, okrivit će nas da smo ubijali svoju djecu i silovali svoje majke. Zato ove bljuzgarije treba shvatiti ozbiljno jer su prethodnica pokolju i previše je onih koji priželjkuju procese koje ove perjanice srpske žurnalistike generiraju. Stoga mi se čini smislenim jedan eksperiment, na koji su Bošnjaci inače pozivani i biti nekoliko sati u srpskim cipelama. Otprilike onoliko koliko traje talk show Ćirilica Milomira Marića.

Oni koji se sjećaju šta je Milošević svojedobno uradio sa srbijanskim medijima nadali su se, poslije njegovog pada, da se nešto slično nikad neće ponoviti.

Kada su početkom aprila 1992. godine Srbi počeli nemilosrdno potiranje svega nesrpskog u Bosni i Hercegovini, srpski državni mediji (privatnih je bilo malo, a neki su bili bezočniji i od državnih) obavještavali su svoje gledaoce, slušaoce i čitaoce (iste one koji su Miloševiću dali preko 100 posto; koliko god se kosilo sa zakonima matematike, tako je bilo) o ekstremnoj ugroženosti Srba u BiH, u kojoj islamski fundamentalisti, potpomognuti Pavelićevim ustašama, ubijaju srpsku djecu i starice, pale, kolju, siluju, ruše… No, goloruki srpski narod pruža herojski otpor i oslobađa grad po grad u Bosni i Hercegovini.

Samo da napomenom, goloruki Srbi imali su u Bosni Hercegovini u to vrijeme najveću koncentraciju oružja na svijetu, kada se posmatraju proporcionalnost broja stanovnika i površina teritorije.

Čak i kad parafraziramo jednog od “najvećih” Srba posljednjih pedeset godina Dobricu Ćosića, koji kaže da je laž srpska suština, opet je mnogo.

Pokušaj normalizacije s Đinđićem završio se (2003) kao i s Mihailom Obrenovićem, tačno sto godina prije njega – ubistvom.

Oni koji posljednjih desetak godina, makar i usputno, prate srbijansku medijsku scenu (kao i one koje kontrolira Milorad Dodik) u dilemi su – Da li je i sam balkanski kasapin u utakmici beščašća – pobijeđen?

Teško je dati kategoričan odgovor, posebno s ograničenim znanjem s kojim raspolažem, ali ono što, s vremena na vrijeme pogledam, izaziva gađenje.

Zastajem samo na onima koji su dominantno prisutni u srbijanskom medijskom prostoru koji agresivno filuju svoje pratitelje takvim lažima i morbidnim konstrukcijama da njihovi prilozi, sa svima onima kojima daju prostor u medijima koje uređuju, nisu za ljude slabijeg želuca.

Po Milomiru Mariću, koji je bar dvadeset godina svoje karijere bio u redu najboljih novinara južnoslavenskog prostora, “celi svet se urotio da najlepši, najpametniji, najpošteniji, najiskreniji, najhrabriji, najtalentovaniji… narod zaustavi u pohodu da osvoje celi svet”. A na to svakako polažu višestoljetno pravo. Istu priču, poduprtu svakom vrstom šljama, još brutalnije šire Dragan J. Vučićević, vlasnik Informera, i urednik na Pinku Predrag Sarapa.

Dobro, ubijali su, silovali, rušili i sve to krunisali genocidom. Svjetska naučna literatura i umjetnosti to su zabilježili.

No, to za ovu priliku nije bitno. Ionako svako na kraju plati razmjere svoje gluposti.

Ono što boli jeste odnos prema periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. S kakvim mirom, odsustvom bilo čega ljudskog, na ivici podsmijeha govore o najbolnijim mjestima novije bošnjačke povijesti…

Kada pogrešno akcentiraju toponime “Markale, Ulica Vase Miskina, Tuzlanska kapija, Većnica, Keraterm, Trnopolje i, napokon, Srebrenica”, nedostaje samo još grohotan smijeh pa da priča bude potpuna. Ima li se u vidu kako postepeno šire bošnjačku krivicu na svako mjesto srpskog zločina, ne treba se čuditi, nastave li ovako, okrivit će nas da smo ubijali svoju djecu i silovali svoje majke. Jer, prije nego nekog ubijete, morate od njega načiniti čudovište.

Zato ove bljuzgarije treba shvatiti ozbiljno jer su prethodnica pokolju i previše je onih koji priželjkuju procese koje ove perjanice srpske žurnalistike generiraju. Stoga mi se čini smislenim jedan eksperiment, na koji su Bošnjaci inače pozivani i biti nekoliko sati u srpskim cipelama. Otprilike onoliko koliko traje talk show Ćirilica Milomira Marića.

Zamislimo nekog bošnjačkog historičara, prevodioca, scenaristu i stručnjaka u oblasti integralne zaštite i upravljanja kulturnim naslijeđem tipa Dejana Ristića koji govori o monstruoznom djelu ljudskih ruku Ćele-kula, pa kaže: Negdje početkom 19. stoljeća srpski kipari došli su na ideju da načine avangardno umjetničko djelo sastavljeno od ljudskih glava.

Zahvaljujući vezama u kriminogenim srpskim krugovima, naručili su 952 ljudske lobanje. Preko Srba koji su imali visoke položaje u Istanbulu dobili su građevinsku dozvolu i svoje umjetničko djelo instalirali na području glavnog grada Carstva. Navedeni broj ljudskih glava rasporedili su u 56 redova, a u svaki red po 17 glava. Nažalost, nebriga je većim dijelom uništila ovo remek-djelo srpske konceptualne umjetnosti i oduzima im se avangardna uloga u najavi postmoderne.

Na sve to voditelj emisije Milorad Marić kaže: “A vidiš ti, bre, oni nas, Turke, optužuju za ovo nedelo.”

Debata se nastavlja i tema je povlačenje srpske vojske početkom 1. svjetskog rata preko Albanije. Riječ dobije neki bošnjački generalmajor u penziji, političar i aktivni član neke radikalne stranke tipa Božidara Delića. I on kaže: “Celi svet laže.”

Napada na Srbiju nikad nije bilo, nego je moćno i bogato austrougarsko carstvo častilo Srbe turističkim putovanjem na toplo more, jer, kako znate, Srbija je kontinentalna zemlja i njeno je stanovništvo, malo iz zdravstvenih razloga, a malo iz nomadske radoznalosti, imalo želju doći do obala toplih mora. Tamo je osiguran hotelski smještaj, stavljene jahte na raspolaganje, turistička putovanja do obala Francuske…

Austrougari su im velikodušno udovoljili. Zamislite, Srbi su poslije toga izmislili golgotu preko albanskih planina i za to okrivili miroljubive i nesebične Nijemce.

Marić se čudi: “Šta smo im mi, Nemci, bre, krivi?!” Tome pridoda svoj tupavi podsmijeh.

Oko teme Jasenovca otimaju se predsjednik Instituta za nacionalnu strategiju, publicista, književnik i režiser, neki bošnjački Dragoslav Bokan i novinar i predavač na Fakultetu za medije i komunikaciju, neki bošnjački (doduše, malo depresivni) Zoran Ćirjaković. Napokon se slažu: Po osnivanju nezavisne države Hrvati su u svom slavljeničkom oduševljenju donijeli odluku da sagrade veliki turistički kompleks u Jasenovcu i njegovoj okolini i tu smjeste svoje komšije Srbe. Rečeno– učinjeno.

Brojni hoteli, bazeni, dječija igrališta, škole, obdaništa, sale za gimnastiku, golf-tereni… nekoliko godina bili su na raspolaganju Srbima i Srpkinjama svih uzrasta. I ko zna koliko bi još uživali da nisu došli zloglasni partizani i prekinuli ovu smotru veselja i radosti.

Marić je u čudu: “I oni, bre, nas Hrvate, koji nikad mrava nismo zgazili, optužuju za nečuvena zla…”

Priznajem, obuzimala me silna nelagoda dok sam morao ispisati fingirani dio teksta. Izgubiti osjećaj za drugog i drugačijeg prestanak je smisla življenja. Pa i kad govorim o srpskom beščašću kroz navedene likove, mislim na one Srbe koji se posljednjih trideset godina hrabro bore protiv sveopćeg ludila.

Respekt za sve one koji su ljubitelji istine. Samo oni znaju kako im je. Jer, zamislite kakav je osjećaj dobiti 0,02 posto glasova u glavnom gradu svoje države samo zato što u predizbornoj kampanji kažete: Neću da u mom gradu linčuju košarkaša “Partizana” samo zato što je Bošnjak.

autor: MIRZET HAMZIĆ

izvor: sandzakdanas.rs