Priča iz Sandžaka: ” INADŽIJA”

….Sva izlomljena od sinoćnjih košmara, Minka je cijelog dana strepila da je ne zadesi kakva nesreća.„ Na hajr i na dobro“- obavljajući kućne poslove po ko zna koji put puhala je niz lijevu ruku. Boljelo ju je Satkovo nerazumjevanje sinoćne more i „drugog stanja“ u kom je bila sva rastrojena, ranjiva… Boljelo su je njegove riječi kada je juče poskočila da dočeka Meru:

„Hrkaš i skačeš k'o da nosiš tuđe dijete a ne naše…!“

Boljela ju je njegova jutrošnja šutnja i svekrvin prezriv pogled, svakodnevni Hedin podsmjeh, Vasvina nemoć da je pred majkom odbrani, boljela ju je svekrova očigledna iznemoglost i očaj onog siromaška zatvorenog u zapuštenoj sobici. Sve je u ovoj kući svakim danom sve više boljelo i i se sve se više osjećala neželjenom tuđinkom. Iznenadni popodnevni Aišin i Halilov dolazak na kapiju malo je zbuni.

-Ene, otkud vi? Hajte bujrum! Da nije šta bilo? – Minka se zatrči da ih zagrli.-Nećemo da ulazimo. Babo vas selami i moli da nam pustite Minku noćas na konak. Juče nam iz Prizrena došla tetkična, pa bi voljela da se malo vide.

-Ene, nek ide, no šta -Satkov babo požuri da preduhitri ženu, koja odmah za njim dobaci:-Bogomi ja ne znam, eto joj čoveka pa nek s njim vidi.-Sednite, pričekajte koji minut, saće Satko doj s posla- Satkov im babo pokaza gdje će sjesti.

Zbunjeni, Aiša i Halil začuđeno su gledali sestru koja se oko njih nespretno vrtjela i u namgođenu svekrvu koja im odmah okrenu leđa. Još sa vrata, vidjevši svastiku i šuru kako sjede i razabravši razlog njihove posjete, Satko ih usiljeno poselami.

-Pa… kad ste već došli, neka ide sa vama. Ionako, jedva čeka da negdje ode odavde. Vjerujem da tamo neće plakati…- malo se cinično osmjehnu.

Požurivši u sobu da se presvuče, Minka preču njegove zadnje riječi. Na brzinu spakova pidžamu, kućnu haljinu i skoro istrča napolje gdje su je čekali brat i sestra.

-Pazi kako hodiš da se ne spotakneš i paneš- Satko je sa vrata opomenu. „ Minki ovdje ništa ne valja. Svekrva je ne isprati, samo je svekar poselami“-

Aiša je usput mislila o sestrinoj hudoj sudbini.-Jazuk ti bilo, Timo. Ne prevari se ni jednu kutiju napolitanki da pratiš snahinoj majci. Spremismo snahu u rod mahajući šaka. -E, Fako, kad ti odeš, ponesi him šta slatko.

K'o ptičici puštenoj iz kaveza, slobodnoj i sretnoj, Minki se činilo da ne hoda nego sokacima leti. Ona stega i šutnja, za njom je blijedile, nestajale, svijet joj se činio nestvarno lijepim, očima ga je grlila.

„ Bože, kako je sloboda lijepa! Kako je divno sam donositi odluke, bez onog: “ Hoćeš li me pustiti?“

Čuvene Pazarske hanume

Čim ugleda poznatu kapiju, smetnuvši Satkovu opomenu da se čuva, Minka skoro u nju utrča. Sretna što vidi rođaku, sva uzdrhtala, htjela bi da se smije, ali joj nešto začuđujuće oko srca hladno.

Dok su se u toploj sobi uz tek skuhanu kahvu sladili sa kadaifom, napolju pomalo počelo sniježiti. Smijeh i toplina sobe Minki otkraviše onu cjelodnevnu strepnju.

„ Za razliku od onih tamo, koliko ljepote i radosti ima u mojoj roditeljskoj kući. Džaba im tamo hajati, ahari, divanhane, ćilimi, kada je sve tužno, ledeno, prazno. Kada se na spratu presvukla u penjoar i krenu da siđe dolje, začu drugarice Fatku i Meru kako bučno ulaze na kutnja vrata, pa zastade.

-Aiša, đe je, đe je Minka? Sad čusmo da je došla!

-Eto je gore, presvlači se.

-Zna li da je Isko nastrad'o?

-Ne zna, ne zna, šutite!-

Da li još u komi? Šta kažu doktori? Hoće li preživjet?

-Koliko znam, nije se još probudio. Motor mu je cio polomljen, doktori se čude kako je ostao živ. Ko zna šta će sa njim biti…

„ Isko polomljen… Ko zna… hoće li živjeti… Motor… zvr…ko zna…Bum!!!“- zvonilo je u Minkinoj glavi, hučalo, pred očima joj se crnio snijeg… papuča joj sa zadnje stube kliznu, tijelo se u klupko savi, skotrlja se dolje, nešto u njoj puče…

-Šta biii!!!-

Majkooo!!! Pade Minka sa stuba!!!

Babo, Halile!!! Kukuuuu!!!

Dok joj je bol razdirao utrobu i crni snijeg joj se oko glave kovitlao, Minki je na uho rh bika šaptala: „ Jedan jedini dekik insanu promijeni život, nekad nabolje, nekad nagore!“

„ Satko, dijete…

O, majko! Ne!“- ponovo je izgubila svijest.

FATKA MAVRIČ I MURADIJA-MULJKA TRIPKOVIĆ-ČAVIĆ

U vrtlogu zamućene svijesti vidje onog svekrvinog daidžu siromaška kako joj se kezi i kundak nadnosi nad provalijom da ga dolje baci, Isko juri sa motorom da mu ga otme i survava se dolje. Voze je nekuda, voze, provalija se udaljava…

-Neee! – vrisnu.

Uz stravičan bol iz nje nešto k'o klupko iskulja, pa pade, prigušeno zacvili, bol joj prestade, ona propade u mrak, sve se utiša…-

Ženice, ženice, probudi se!- neko ju je blago tapšao po licu i prskao vodom.

-Gdje sam ja ovo?- Minka je pokušavala otvorit slijepljene kapke.

-U bolnici. Imala si prevremeni porođaj.

-A, beba? Gdje mi je beba?- Minka se uspravi i uspaničena pipnu zaravnjen stomak.

-Sad će doktor…- sestra iz sobe istrča.

Kroz otvorena vrata vidjevši kako bebe voze majkama na podoj, Minka sa strahom iščekuje njihov ulazak…

Kada se na vratima pojavi doktor u pratnji sestre i upita je:

-Mladice, je li ti ovo prva trudnoća?

– Minka zatisnu uši da ne čuje, da ne zna.

-Tvoja beba je bila previše sićušna da bi preživjela. Mlada si, biće djece. Sestro, dajte joj injekciju da joj presahne mljeko…- ljekar je blago pomilova po ruci.

Gledajući za doktorom, u Minkinim plućima se odjednom skupi nekakav šlam, poče je gušit, stiskati, penje joj se do grkljana, dihat joj neda.„ Čuvaj se da ne paneš, ne trči…“- Satko šapće iza vrata, beba cvili, svekrva joj se smije, siromašak baca kundak…„I živ čovjek može da je mrtav, mrtav… Ja sam, evo, živa, a mrtva sam. Živim, a ne živim, mrtva, a ne umirem…“ – iz nabreklih prsiju, bez ijedne suze, kapnu joj mlijeko.

Pred očima joj se magli, pada slap zamućene vode, sa pučine se talasi kovitlaju i zamućenoj svijesti prevrću brodove. Valovi je odbacuju do kamene obale, zapljuskuju je crnom pjenom, šibaju joj izmrvareno tijelo. Htjela bi zraka, sunca, nečije rame, oslonac…

„Moje dijete, ne vidjeh mu lice. Padom sam ga ubila… ja, majka… Oh!“-

Minkaaa!

– Aišin glas odzvanja ispod bolničkog pendžera. Jedva se pridižući, Minka dođe do lavaboa i malo zapljusnu podbuhle oči. Pogledavši se u ogledalu, uplaši se od svog odraza. Polumrtvim pogledom zurila je u ženu slijepljene kose, krvavih očiju, podbuhlih kapaka. Nigdje one njene ljepote, ni svježine, mladosti, ponosa.

-Aiša, ah, nema ga… – sa visine joj suze kaplju dolje.

-Minka, biće djece. Nije mu bio suđen život, tako kažu… Majka ti ispržila lokuma, evo jedi malo?

-Ne mogu. Samo želim da umrem…Minka se strovali na krevet, uhvati se za šipke i zajeca, bolesnica iz sobe je prihvati. Stavlja joj mokre peškire na prsa.

-Rekoše da ti je bilo muško i da je proplakalo. I ja sam pobacila ali moje je bilo manje, nije se živo rodilo. Ja kući imam sina. Biće djece, mlada si. Već se počelo smrkavat, a Minka kroz staklo u daljini vidi mezarje tamo gdje se pod zemljom danas zakopala njena krv. Njeno tijelo ga više ne grije, u njoj se više ništa ne miče, tu samo ostala tuga da šuti .

 Ismeta Rašljanin Župljanin

U strahu od Satkovog prezira i osude sva se strese. Zabolje je što nije došao čak ni da je obiđe, da je utješi i upita kako joj je. Znala je da je na nju ljut, da je krivi za sve. Sestra uđe da joj da injekciju.

-Muž ti je sa nekim rođakom danas preuzeo bebu. Reče mi vaša komšinica da su mu na ezan dali ime Omer i da je on za sve vrijeme, dok su ga gasulili, neprestano plakao.

„Omer, Omer, moj nesuđeni sin… Moje dijete, moje mrtvo dijete. Ah. Bože, kako ovo da preživim?“ – Minka je rukama stezala ivice kreveta.„ Da li je makar Isko svojoj majci živ?“- misleći na njega, nešto je preko stomaka oštro posječe.

„ Eh, živote, eh čemeru, čemerni…bježi, odmakni se od mene. Nisam zaslužila, nisam…“- grcala je. Kada su se majkama nosile bebe na večernji podoj, cijela se bolnica od slatkog plača orila. Sa tugom gledajući kroz otškrinuta vrata kako njenu sobu razminjuju, od bola su joj se cijela prsa raspdala. Bolesnica iz njene sobe je već bila otpuštena kući, pa je te noći mogla u tišini sama da tuguje, plače, da se kaje…

„ Gdje ću ja sada i kome?“- dok je ujutru u rukama držala otpusnu listu, zbunjena Minka zastade da razmisli. Ispred bolnice ju je čakala Aiša i djever Medo sa kolima. Idući ka njima, osvrtala se okolo ne bi li ugledala Satka. Dok su se u tišini vozili gradom koji se od snijega bijelio, Minkina duša je bila crjna od crnog gavrana. Sve je u njoj bilo mrtvo, samljeveno, iscurjelo van, odbačeno k'o istrošena krpa.

-Snaho, ne sekiraj se. Biće dece, samo neka ste zdravo. Moja ih je majka petoro ukopala, pa evo živi, šta će. To ti je život. Medo se sa njima poselami i ode. Kada su Minka i Aiša ušle u Satkovu kuću i zakoračile u ledenu tišinu u onu očiglednu mržnju, niko ih na vrata ne dočeka. Svekrvu zatekoše u sobi kako plete. Čim ih vidje, ona, bez ijedne riječi ustade, propusti ih u sobu i izađe nekud. Aiša Minki izu čizme, poleže je na raspremljenu postelju i pokri je. Naloži joj furunu i malo je pohrani sa majčinom mlakom cicvarom.

-Minka, ne brini, sve će biti bolje nego što mi mislimo. Allah nam pošalje izbavljenje odakle se ne nadamo. Ne gubi nadu u Njega – tješila ju je sestra.

-Idi Aiša, ne trebaš mi više. Biću ja dobro, ne brinite.

-Dobro, odoh ja, a ako ti trebam poruči, ja ću odmah doć.

-Reci majci da ne brine. Dobro sam ja- Minka se okrenu ka zidu i pokri po glavi.

„Eh, što mi Minka bi bahsuz, majko mila. Izgubila dijete, pa šta? Tako je Allah htio. Sojsuzi, niko je ne dočeka, k'o da nije žena n'o mačka. A koliko je imala prosaca, aman, aman. Neko bi je držao k'o kraljicu, ali džaba nesoj ti ne zna cijenu da si pašina. E, vala njoj njen inat iskiha i na nos izađe. E, moja Minka, moja bahsuznice“- Aiša je gredom oplakivala sestrinu sudbinu.

Pokušavajući da zaspe, Minka se držala za ranjenu utrobu, koja ju je boljela manje no duša. „ Nema ga da dođe kući da me dočeka, da se zabrine kako sam. Da me voli, bila bih mu najvažnija. Nema meni ovdje života, vidim ja. Što i ja ne umrijeh sa onom makanjom? Najradije bih da me nema. Šta će mi ovakav život? Vidim da ja ovdje zorom živim“- iscrpljenu đovdu savlada san.

-Majko, je li došla?-Jeste, eto ti je tamo.Sav drhteči, Satko uđe u sobu i kad vidje kako Minka spava, pomisli.

„ Ona mirno spava, a to što mi je ubila dijete, to nju nije briga. Nije ga željela što je moje. A ja sam se nadao… E, platićeš mi Azemina, platićeš!!!“- svuče se i leže na drugi kauč.

Ujutru, kada se Minka probudila bila je sama u sobi. Dok je sinoć spavala nije joj Satko prišao da je zagrli, utješi, ohrabri da će zajedno dijelit bol, ići dalje. U zraku se osjećao miris njegovog parfema.„ Bog mi je svjedok da sam ga željela voljeti. Mogao me je imati, da se potrudio, da je bio strpljiv i da je samo još malo pričekao…

“Nije cio dan izlazila iz sobe, a niko joj nije ni ušao da je pita kako je. Osjećala je neizdrživu glad, pa je pojela onu hladnu majčinu cicvaru, nekoliko jabuka što joj je Rešad donio i tako izdrža dan. Bila je slaba, iscrpljena, pri svakom pokretu mrčila joj svijest. Kada se malo uspravila i sjela, začula je Satka kako bučno upada na kućna vrata i sva se od straha preznoji. Kada je teturajući upao u sobu, Minka streknu.

Njegove zakrvavljene oči su je gledale ubilačkim pogledom, bez metka strijeljale , k'o mješalica u sitne komade drobile, svaki joj damar ledile.

-Ti bezdušnice, ubi l’ mi sina, ubi? Je si li sad sretna? Nisi ga željela, što je bio moj, a ne onoga nacifranog? Je li? A ja sam ga želio, sanjao da ga za ručicu vodim u čaršiju i njime se ponosim. A ti mu nisi dala da žiivš. Ti!!! A bio je tako mali, nemoćan i plav, gospođo. Nije bio crn k'o onaj tvoj gabelj sa vrha čaršije, već plav, bijelog lica. Lijep k'o melek, a leden. Grijao sam mu ručice i plakao, plakao što ga njegova majka nije željela, što ga je katilski ubila. Mog Omera, mog sina, Fazlijaginigog unuka, nemilosrdno je ubila uobraženka Azemina…

Minkine obje noge su se tresle k'o na struji priključene. Svom snagom je objema rukama zatiskala uši da ne čuje Satkovu paljbu. Od uvjeda su joj u glavi pucali gromovi, sijevale munje. Zmije otrovnice su joj pecale srce, po tijelu joj razlijevale otrov, kočile usta, jezik. Iz očiju su tekle krrvave suze. Od ibreta su na pendžerima vibrirali džamovi, ptičice su ispod streha u krugu letjele…

-Što šutiš? Što!!!? – unoseći joj se u lice, Satko se zanese i pade preko njenih nogu na postelju, a onda hrupi dolje na patos.

-Sadik, sine- sav usplahiren Satkov babo utrča u sobu i pridiže ga.

-Šta ovo činiš od sebe? Presaberi se. I mi smo dvoje dece ukopali, pa evo nas. Nije snaha kriva, nije. To je Božji emer.

-Vik'o joj je pazi se niz one tamo njihne truhle stubetine-naslonjena uz vrata svekrva je cilikala.

-Ti, Timo, zaolovi!!! Znaš ti kak'e su njihne stube a ni privirila tamo nisi! Iblizačo, ne potpaljuj kad te niko ništa ne pita!

Minka je i dalje drhtala i zabezeknuta gledala čas u jedno, čas u drugo, a onda joj se odjednom svijest zamanta, pa potonu u neko crno blato, nestade joj zraka, poče se gušiti. Polusvjesna, sa malog gropčića je noktima kopala smrznutu zemlju izmiješanu sa crnim snijegom, privijala na prsa ledene ručice i malehna usta dojila krvavim mlijekom. Slobodna, k'o lastavica poletje iznad svog ležaja i zagleda se kako je ljekari oživljavaju, kako Aiša i Halil u hodniku vrište, a babo joj se čupa za kosu.

Tamo u daljini vidjela je Satka kako na ležaju čvrsto spava, kako joj svekrva i zaova likuju, svekar na sedždi za život snahin dovi.

„Allah, Allah šta nas noćas snađe! Da ne bi komšije Muša sa autom, zamalo nam snaha u kuću umrije. Eh, aman, aman, što te od evlada more kahara strefit, ne more ni od najljućeg ..dušmanina. Ada jedna je boljka kad evlada nemaš, a sto i jedna kad ga imaš. Batil tamoon, ka’ da nikom dijete umrlo nije sem njemu. Samo što je proplakalo, on pižplji za njega ka’ da mu je stig'o za ženidbu. E, ovo na dobro neće izać, jok more!“

-Šta joj je doktore? -Imala spontani. Krvari…-Jutros je otpuštena iz bolnice. Nalaz joj je bio uredan.

-Iscrpljena je, ne diše! Dajte krv, kiseonik, brzo! Kolega masirajte joj srce! Zastaje…

-Sestrooo!!! Azemina!!!- bolnica se prolomi od Halilovog krika.

Odlomak iz mog romana u pripremi ” INADŽIJA”

Na naslovnoj fotografiji Ismeta Rašljanin Župljanin

AUTOR: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

https://ibalkan.net