‘MENE JE STID ŠTO SAM ŽIV’

Iz svemira se danas vidi pečat tragedije, stradanja i genocida u Srebrenici. Vide se bijeli nišani, vidi se cijela Dolina bijelih nišana. Humkama i bijelim nišanima svjedoče. I opet ima onih koji poriču i lažu. Zato šutnja nije zlato. O genocidu se mora govoriti. I to glasno.

Ni iz svemira ni iz blizine ne vidi se patnja preživjelih. Ne vidi se da majčino srce ne kuca isto od jula ’95. Kad majku u oči gledaš, misliš da i ona tebe gleda… A njen pogled u tebi, u daljini, u svemu, traži one koje su od nje otrgli i ubili. Traži ih…

Dok svi obilježavaju 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, majke i preživjeli broje minute, više od 13 miliona minuta, od kojih je svaka kao godina, u kojima žive samo zato što tako moraju. Moraju. Život, životi postali su samo traženje i čekanje dana u kojem će nekoga svog pronaći ili prestati disati i otići tamo gdje su svi kojih nema, ali mrtvi nisu.

Kada se oni pameću i savješću obdareni trude učiniti šta mogu da se o genocidu govori, da savjesti odgovore, one i oni – žrtve, iznova u svojim utrobama preživljavaju srebrenički inferno. Slike, boli, krici, užasi, podsmjesi, pucnji i smrti, grobnice i kosti, tabuti gotovo prazni, snovi i u njima bezdani, svi oni koji bi bili tu, ovdje, a nema ih – svi i sve njima dolaze.

Čitaj još: Poslanica iz BiH: DRITANE Abazoviću, Vaše izjave su politička i ljudska SRAMOTA, čista bahatost i otvorena uvreda...

Sve se vraća najednom. I niko novi ne padne. Sve majke i sve žrtve, sa snagom koja se opisati ne može, stameno i uspravna čela, stoje i govore. Ma koliko im bilo teško – govore. I kada plaču – govore. I iako ih boli, traže da i mi govorimo. Teško onima koji šute i koje nije stid.

“Mene je stid što sam živ. Kako ja mogu hodati po zemlji, a nisam spasio nijedno to biće. Nisam mogao…”, govori u dokumentarnom filmu “Srebrenica – moja inspiracija” Džemaludin Latić, autor “Srebreničkog inferna”, i dodaje: “Ja rijetko plačem, rijetko čovjek zaplače, kad mu umre majka, babo, ali tamo, osjetiš da plačeš, a nisi ni htio. Kako nećeš plakati, valja to gledati. Kako je bilo njima…”

izvor: hajat.ba

Share this:

Related