RAMAZAN U ŠEHER PAZARU
Zatvorim oči i omirišem… Ma, nema takvog mirisa na dunjaluku! Nije to miris dobrog parfema u parfimeriji, niti ružičnjaka u parku, natkanog cvijetnog tepiha šarenih boja letnjeg ramazanskog dana. No, miris je to poseban, jedinstven, sjedinjen od svih miomirisa, stare a nove, male a velike, urbane u isto vrijeme ruralne, sređene a nesređene dive sandzačke…
Čaršije pazarske!
Ovdje se vole, a mrze, brane, kude, injate, a druže… Koliko samo suprotnosti u jednoj dževahir kutiji staroj merdžanom okićenoj mogu u smiraju zajedno da žive…
Koračam, kaldrma poskakuje na šetalištu blizu sebilja odmah pored ćevapdžinice Šadrvan. Vidim, tamo na dnu blizu tek zasađenog šarenog veza kružnog toka, nekoliko ptica iščekuje svoju nafaku, koju nadobljenu trošicu ili semenku iz ruke nekog dobrodušnog čovjeka…
Eto otud deda starog, iz jedne kesice izvadi isitnjene komadiće sinošnje ,,ramazanke ’’, te gredom nahrani gladne golubove, pa drhtavim slabim glasom izusti mladiću do sebe:
– Još koji sevap uharica, ja sam što reknu, evo, jednom nogom u grop, alj’ vi deco, udeljujte onoliko kolj’ko morete i kolj’ko vi nije ž’o, imate još vakta! Imam ovo trohu pitice… A, da imam i više, nebi mi bilo ž’o!
Uzdahnu zamišljeno stari dedo te laganim korakom ode svojim putem dalje… A, gdje još možeš vidjeti starog deda? U masi mladih pazarskih lica, tek poneki naidje.
Nastavih dalje…
Odnekud začuh lijep glas, blizu fontane na centru, idući ka Hendeku, neko razlamaše – Oj Safete, Sajo, sarajlijo! To bijaše Nuro, ko da je veselik krenuo na audiciju Zvezda Granda, unijo se momčina u melodiju, pogledom koketiraše sa prolaznicima, zadirkujući ih svojom pjesmom! Nedaleko od njega dvije djevojke stajahu, čuvši pjesmu, u prvi mah se prepadoše, značajno ga pogledaše, odmjeriše, a onda jedna od njih ljutitito odbrusi:
– Suhpanalla, što me uplaši, izijo te vra mahnta! Ona druga nastupi nekako nadmeno sa visine, pa više koliko nesto da se i od nje čuje, izusti:
– Da Allah sačuva, ko je ovo?! Svašta, tutarak mi nabi!
Odlepršaše sa sve štiklicama usred bijela dana, nabadajući se, klackajći kao da će se svakog trena svaliti na taze asfalt, odmah onde na autobuskom stajalištu pokraj parka, vidaše se da nisu odavde. Zaustih im reći ko je ustvari taj ,,na daleko čuveni glas”, glas koji nas nervira do bola, ponekad nasmije, a nekada prođe totalno neprimjećen… Al’ zastadoh, koga je ustvari briga!
Kako se približih Hendeku, tako još jače proradi moje čulo mirisa, taze pitice zamirisale u pekari kod rahmetli Beskovog sina. Kako Hendek zna da zamiriše kada dođe prediftarski vakat, u svim pekarama u prvomajskoj ulici vade vruće pitice, u to vrijeme u redovima čeka na stotinu duša, skraćujući u muhabetu dug ramazanski dan… Tu se ponekad poneko i pomalo zamjeri, gurajući se u dugačkom redu, svi hoće pošto poto odmah piticu i to što vrućšu i to preko reda ako je moguće…
Prisustvovala sam jednom takvom duelu prije dva dana čekajući u redu ispred pekare u Ćukovcu.
Helem , ispred mene, nedaleko od rafa pekare u redu stoji jedan mladić, iza njega hanuma srednjh godina. Mladić nervozno cupka patikom ispod izloga u jedan izbačeni lim (očigledno fali cigara), a jos cijelih pola sata do iftara. Svi ćute, češkaju se, njihaju u redu, neki ponešto promrmljaju sebi u brk… Kad ti Bog dade samo odjednom zapiska dama srednjh godina ( što bi neki rekli ,,polovnjača”) unezvereno:
-Šta cupkaš tom nogom više, odvali ta’ šalter, prišu?! Odnosilo se na mladića ispred nje.
– A, ti što se ruškaš Allaha ti, ko da ti je zadnje, šta si zapela?! Odbrusi nervozni dečko.
– Ene ti njega, cijelo vrijeme ja ga trpim samo što u izlog nije uljego, u dušu mi stade! Nemo postet ako ne moreš, dje ti je kultura, rđa te ne pogodila?! Zapišta gospodja!
– Nemo gospodjo brate, neka, dečko nije ništa loše učinjeo! Hajde bogoti ramazan je, nemo te se svadjat, sabor! No, ti momak izvini se ,,dami”, ne ide tako, more majka da ti bidne!
Šeretski dobaci uz smiješak hadzija Ismet, taksista iz Bukreša. Svi se nasmijaše, a ovo dvoje se razhalališe. Mladić potom gospođi ustupi mjesto, pokaza čuvenu ,,pazarsku kulturu”, ma, Pazar je to u ramazanu, nema svađe, nema zamjerke, rasprave…
Šetajući tako našom divnom čaršijom, uživajući u njenim miomirisima, smijući se dogodovštinama mojih sugrađana, zaboravih gdje sam upravo pošla, da, sjetiću se valjda usput!
Jedno sigurno znam, jedan je šeher Pazar!
Autor: Ajša Gorčević
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more
Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more
Gulijev oborio rekord evropskih prvenstava na 200 metara... Bilo je Read more
Kada je hrvatske fudbalere u Zagrebu dočekalo pola miliona navijača, Read more