Šefka Begović Ličina- U SABURU JE SNAGA

U ovoj našoj „rahat izolaciji“ ili kako bih još rekla „kolaj izolaciji“ u kojoj imamo SLOBODU, struju, vodu i opskrbu, napisah ovu priču po istinitom kazivanju jedne velike i drage mi žene. Nadam se da će čitatelji izvući pouku, između redova pročitati i shvatiti koliko smo i u ovoj teškoj situaciji, mi mnogo sretniji od onih iz okupiranog Sarajeva i BiH (1992 – 1995).

Sviće još jedno ledeno, ratno jutro u Sarajevu. Mraz, poput tupe testere reže na prozorima ukrućene najlone, uvijaju krupna slova UNHCR-a.

Ono klupče strepnje za sinovima, suprugom i djeverovima, ponovo mi se u stomaku pokreće i mislim da li su jutros svi na broju.

Svi u kući spavaju, sem svekrve koja u dnu sobe pred peštahtom i otvorenim Kur’anom, prebira tespih i tiho dovi.

Gledam bezbrižna lica dvoje maloljetne djece, kako se u snu smješkaju. Lica im blažena, čini se da sanjaju Željine ćevape ili lizaljku, ili let baščaršijskih golubova.

Ne znam šta ću im za doručak. Humanitarna kasni, paketi od zaova još nam nisu stigli. Nada postoji, ona nas i drži da ne poludimo. Sjećam se riječi mog rh svekra kada nam je govorio:

„Kad je nadi, nije gladi“, pričao nam je o teškim gladnim posljeratnim godinama u bjelopoljskom kraju, o borbi naroda da peživi, molio nas da malo bolje kimetimo nimet, a nama je to tada bilo tako daleko.
Nada postoji, ona nas drži, ali dokle?

Hvala Allahu, svi smo na broju, trpjet ćemo, još možemo. Već treća godina kako rat traje i nemamo struje ni vode. Strepnja za sopstvene živote i život najdražih, potiskuje nam tu patnju.

Nagomilao mi se prljavi veš, a kako blizu nikakvu vodu nemam, moram ga nositi na Miljacku da ga operem. Nada, inad da istrajemo, vjera u ljepotu sutrašnjice, daje mi snagu da krenem na neizvjestan put. Znam, ići ću putem ka Baščaršiji pod kišom metaka i možda granata. Možda se ne vratim. A šta ću? Moram ovo sve oprati.

Obuvam duge gumene čizme mog supruga. Koliko puta su mi u podrumu zasmetale i koliko puta sam ih htjela baciti, ali mi se nije dalo. Jutros se zahvalih Allahu na njima. Ogrćem se svekrvinom vunenom rehom i na leđima vežem čvor. I za nju sam mnogo puta svekrvi prigovarala šta će joj.

– „Snaho, majčina mi je, čuvam je za uspomenu“, – govorila mi je. U sebi se malo zastidjeh.

Prije nego krenuh, očešljah kosu, navukoh zimsku kapu i preko nje omotah rehu. Sjećam se da ju je svekrvina majka zvala „kušak“.

– Majko, ja odoh, – glas mi zape u grlu. Ona podiže tespih i naglas zauči ajetul kursiju. Oko glave mi tri put okrenu Kur’an. Vidjela sam koliko joj drhti ruka, a niz staračke bore, k’o potoci, skliznuše suze.

– Allahu na amanet, Allahu na amanet, – isprati me do vrata. Dalje ne smjede. Poče pucnjava sa Trebevića. Povratih se da uspravim kauč uz prozor koji gleda ka Trebeviću i zaštitim nas. Pun je ispaljenih metaka koji su bili namjenjeni nama. Kako ja na njemu spavam, noću me žuljaju, bodu me u leđa i podsjećaju nas da smo Allahovom voljom pretekli.

Uzimam iz podruma radnička kolica i na njih tovarim veš. I na tim kolicima zahvalih se Allahu i rh. svekru koji je stalno govorio da svaka kuća mora imati alat i sve kutnje potrepštine.

Jedva zaobiđoh ogromnu jamu koja nam u avliji zjapi od ispaljene granate, koja nam je kapiju i avlijski zid odbacila preko puta u spavaću sobu komšije Mide.

Navikoh se da nam avlija izgleda k’o neko radničko gradilište. Nasmijah se sebi koliko sam plakala što su mi jednom mačke u cvjetnjaku polomile rascvetale ljiljane. Koliko mi je to sada nevažno.

Bašča nam prekrivena snijegom, u ovom jadu, nekako dostojanstveno bijela. Sa nastrešnice iznad presušene česme vise debele ledenice. Ispod ogoljelog duda leži deblo odsječenog bora. Prije neki dan, dok je bio na dopustu, sin nam ga je sa borbenih linija, čak iz planine dovukao za ogrev. Elhamdulillah, jer više nemamo obuće za ogrev, ni daščica za potpalu. Čak sam i svoju bundu „Kanađanku“ onu sa janjećim krznom, stavila u šporet i sa njom ispekla hljeb.

Kolica škripe, točak reže snijeg sa kaldrmisane čikme i utapa se u grmljavinu rafala. Krijem se pod komšijske strehe. Ponekada zastanem. Čini mi se još mi oko glave toplo od svekrvine ruke i ajetul kursije. Htjedoh joj reći “Majko, amanet ti djeca“, – ali mi riječ zastade u grlu. Kako bi nemoćna starica isprtila sa unucima bez mene. Ko bi mi sinove dočekao kada dođu sa linija prozebli, gladni, umorni?

Neću da mislim o tome. Moram do Miljcke. Valja izaći na čistinu i proći pored mezarja Kovači.

„Allah ti dao svako dobro“, – sjetih se svekrove hair dove kada bi mu namjestila postelju.

Iza sebe začuh jauk iz kuće komšinice Ehlimane. Prije neki dan joj je poginuo jedihnik dvadesetrogodišnji sin Tarik. Bio je nerazdvojan drug mojih sinova i voljeli smo ga k’o da je naše dijete. Kada mi u avliju upade vojna policija, mislila sam da se krov od kuće na mene sruči.

„Jadnoj meni, koji li je od njih šestorice što su nam na liniji“?

U sekundi prebiram u mozgu kojeg bi najlakše prežalila, a onda shvatih da za sve boli jednako. Mozak sleđen, nema snage da pita, samo iskolačene oči zure u one kape i ambleme sa ljiljanima. Kome vojna policija dođe pred vrata, zna se…

„Ne brinite, gospođo, nije niko od vaših stradao. Možete li sa nama poći do vaše komšinice da joj pomognete kada joj saopšimo da je…“?

Mislila sam da vrištim, da jaučem, ali nisam imala snage usta otvoriti. Pred očima mi je zatitrala plava Tarikova kosa dok je u čikmi sa mojom i sokačkom djecom igrao fudbal. Sjećam se koliko je bio razdragan kada bih ga sa mojom djecom zvala da u avliji jede uštipke. Kada su se takmičili ko će brže cjepkati drva za ogrjev i u podrum unositi ugalj.

Sjetivši se njegovog nevinog i blagog lica, mladosti, koliko je bio majčina strepnja, kao da mi neko odreza komadić duše.

I ne puče majka, samohrana Ehlimana, ne pukosmo ni mi, njeni komšije. U očaju, nemade ko ni sa čim da je utješi. Ni drva, ni hrane, ni čaša vode da se žalosna zakane i dušu joj povrati. A i u žalosti, sa Trebevića gruha, sa Špicaste stijene, gruha na Jevrejsko groblje, na Zlatištu, Žuči… Grmljavina, kijamestski dan, bezbeli.

„Eh, insan je tvrđi od kamena. Šta sve insan može predeverat…“, – slušala sam starije kako se preslišavaju.

A ja vučem kolica po zaleđenom asfaltu. Naiđem na ponekog prolaznika koji mi mahne glavom i pobjegne pod strehu. Sagne glavu, šuti, čeka da fijuk prođe i granata negdje padne…

Pokušavam da pridržavam kolica da mi ne lete niz stranu. Kod kapije blizu mezarja Kovači sam morala stati dok prođu plotuni. Gledala sam po zaleđenom i rupama izbušenom asfaltu ples ispaljenih metaka. Za sada su me promašili …

„Allahu na amanet“, – svekrvin šapat mi još šumi u ušima, a ja ga naprema, šaljem sinovima, suprugu, djeverovima tamo gdje se brani domovina. Tamo gdje su im svima noge u blatnjim tranšeima, u studenim bunkerima, gdje ih snijeg usnule zatrpava, gdje ih grije majčina dova na ispraćaju…

Spuštam se polahko. Klizim pored mezarja Kovači, snijegom pokrivenim. Poput pečurki, se one svježe humke, na onoj bjelini crne. Počeh brojiti. Mnogo ih je, k’o da je mravinjak. Ovdje zemlja sakrila i obgrlila mladost. U njoj ukopana tuga, zalivena majčinom suzom, pokrivena jaukom i bolom.

„Teško vaktu kada živi mrtvima zavide“, – ove izgovorene mudrosti starijih je trebalo negdje sabrati u jednoj knjizi.

Na trenutak šehidima pozavidjeh na tišini, na rahatluku i bezbrižnosti. Tamo preko puta u prvom redu je ukopan rođak nam Džemko, Elmazin jedihnik, jedvaček, mladina, intelektulac, dika. Iza njega ostala dva jetima, nevjesta, ucvijeljene majke i sestra i tuga svih koji su ga poznavali i voljeli.

Bol, bol, rana koja reže đovdu, dušu predvaja. Rana još krvarila, a javiše poginuo nam i rođak jedihnik Rožajac Jusuf, mladi elektroinženjer, očinji vid dvije utuljene sestre Emine i Halime. I opet ona nesnošljiva so doturena na nezaraslu ranu i opet bol, bez svijesti, prži do mozga. I opet se mora dalje…

Zapinje točak od kolica, jedva se niza stranu kotura. Ne dižem ruke ka mezarju, držim kolica, ali naglas učim Fatihu.

Prolazim pored kuće rodice Alke. Spazivši me iza najlona sa prozora mi viknu:

– Kud ćeš na ovaj kijamet, jadna ne bila?, – vidim da plače.

– Na Miljacku da perem veš.

Zapuca, gruhnu, kuća se Alkina zatrese, oburva cigle. Na doljnjem boju se Mahirova pekara sruši. Zaklonih se za jedan nakrivljen zid i zaklonih oči.

„Da Bog da se, tamooni, jednom o svome halu zabavili“, – čim tako pukne, moja svekrva uči i proklinje.

Na Miljacki svuda pored obale led. Zagazih sa čizmama i hladnoća mi preko gume noge prereza. Desetak žena u sredini rijeke, malo odmaknute jedna od druge, u ledenoj vodi prepiraju veš. Sa Trebevića ciljano pucaju na nas. Kada mi ruke dotakoše vodu, učini mi se da mi ih živi oganj oprži. Dok trljam veš, neprestano me prži led, ali kasnije ne osjećam ništa, sem neku nemoć.

Pored mene se svaki ispaljeni metak oglasi sa „puf“ ali ja ne dižem glavu. Moram oprati sve, moram…

Začujem vrisak tamo naprijed i znam da je neka žena pogođena. Kada pored mene protekne crvena voda, zastanem dok se ne izbistri. Čujem sirene kako zavijaju, galamu ljudi, plač, zapomaganja, ali ja nastavljam i dalje perem. Čija li će majka danas zakukati? Kome će tuga zakucati na vrata?

I bol nekada otupi, pa mislimo da li smo svi nenormalni ili treba tako? Nastavljam prati pantalone tri mi sina, supruga djevera, majice, čarape, svekrvine bluze, čaršafe…

„Iz ove se kože u drugu ne može. Sabur, sabur, saburom je Džennet pokriven. Iza kiše, sunce grije. Sve će biti bolje no što mi mislimo. Sve će ovo biti jednom lanska godina“, – eh koliko mudrosti nam je rh svaker ostavio, a mi ih se tek sada prisjećamo.

Nemam snage da cijedim veš, nego napola. Svaki metak koji pored mene padne u Miljacku, ja pomislim: „I ovaj me promaši“.

Treba se vratiti do kuće, a snaga već pri kraju. Nije mi više zima, ili sam premrzla pa ne osjećam. Trebam vuć uz stranu kolica puna veša natopljenog vode, koji se već od mraza skorepio.

Kako ću? Moram! Kući me čekaju da spremim šta za jelo. Šta ću? Imam malo riže, skuhaću ga i staviti u pitu. Neki dan sam vidjela konu kako u pitu umjesto ičije, stavlja kuhanu rižu. Neko stavlja i kuhanu leću, za promjenu. Naučili smo da pravimo kolače bez jaja, da u, listu duda sa rižom savijamo sarme, puno nečeg što ranije nismo znali, snalazimo se.

Dijeli nam humanitarna konzerve ribe čiji je rok trajanja istekao prije dvadeset godina. Ni mačke je neće jesti. Grah nam pri kuhanju, u šerpi zveči k’o šoder, a poslije kuhanja živ da ga možeš u bašču k’o sjeme posijati. Makarone što nam dijele, crnje su od ugljena.

Mi se, opet, nekako snalazimo. Povrjemeno od zaova dobijamo polovične pakete, koji se usput pretresaju, djeca iz šume donose gljiva, nađu po koju glavicu kupusa, ponešto dokupimo. Kahva svima fali, kilogram je sto maraka. Luka crnog i bijelog nema ni za ilač. Jaja smo zaboravili kako izgledaju.

Sve zlatno, kad je glava čitava i kad smo svi na broju.

Vući teret uza stranu dva puta je teže nego niza stranu. No, ja polahko odmičem. Krijem se ispod streha i kad zaprašti, umirim se. Čekam. Čekam smrt ili život? Voljela bih živjet i doživjet svadbe svoje djece, unuke. Ko je mogao znati da će nas ovaj belaj snaći, ko? A tako smo bili sretni. Rahat živjeli, radovali se, družili. Bezbeli smo i griješili, pa nas Allah ovom kušnjom opominje.

Zamirisa mi tek skuhana kahva. Ona što smo pod lozom i u cvijetnjaku u slast pili. Zanjiha mi se pred očima u bašči onaj kalem kruške prepun plodova. Osjetih užitak samo na tren. Kako prije rata nisam mogla jesti pržene paprike? Okahle mi u trudnoći, eh, kako bi ih sada jela sa užitkom! Zasuziše mi oči.

Iako sam blizu, noge me izdaju. Ne osjećam ih. Na trepavice se uhvatile ledenice i opružene zaklanjaju mi vid. Stigavši blizu čikme, okrenuh se da ispod mene pogledam ranjeno Sarajevo.

Grad porušen kao Hirošima. Na mnogim džamijama nema minareta. Šta su džamije šta kome krive? Šeher avetinjski, a još živ. Živi, bori se, prkosi zlu, bolu, nemanima bez duše, vjere. Da li će im se pokoljenja stidjeti ovog ovolikog zla? Šta može sprati ovoliko ljudsko nedjelo?

Htjedoh zaplakati, ali mi se bjelina snijega pretvori u behar koji namirisa cijelo Sarajevo. Iz onih ruševina nikoše veleljepne palate, uzdigoše se minare na džamijama, zaučiše ezani, tramvaj zazvoni, prhnuše golubovi.

Nogama pridođe snaga. Kročih u avliju i u sred zime mi zasija sunce kada na kućnim vratima ugledah jednog od sinova koji je došao na dopust.

U onom osmjehu se stopiše svi sarajevski mirisi i ljepota, zamirisa ona kahva pod lozom i kruška uzrenu.

– Mama, naši su svi dobro. Čujemo se preko motorola. Kraj rata se nazire. Sloboda je blizu, mama… Zamjenio sam moje sljedovanje cigara i evo donio iz Hrasnice sira…

– Snaho, Allahu fala, što stiže zdrava, – čujem svekrvu kako dovi.

Ledenice iz ušiju i sa trepavica se otapaju i spajaju sa suzama nade koje mi teku niz lice. Ponosna na moja tri ljiljana što brane svoju domovinu, što majka nije rodila zlikovce koji udaraju na tuđe išto se haramom i tuđim bolom ne hrane.

Utrnjeli prsti oživljavaju, mrdaju. Taj grumen sira koji razmazujem na bajate komade jučerašnjeg hljeba je iznenadna sreća mojih ukućana.

– Begovice, pita moja mama jesi li obnijela Kur’an oko mahale, ovi sa brda opet granatiraju?, – bez daha u kuću utrča komšijski dječak.

– Sad ću, sine, – svekrva šutke Kur’an iznosi pod mišku i skrivajući se pod strehe, sa dovom obilazi cijelu mahalu.

Nema smrti bez suđenog dana, nema. Pucajte sa brda, ubijajte, rušite!!! Nadu nam ne možete ubiti, jer je mi branimo Fatihom, saburom, željom da i u ovom paklu, ostanemo pravi i čestiti ljudi!!!

Bićemo vječno ponosni što nismo nikog prvi napadali, niti otimali tuđe, već samo branili ono što je naše!

Autor: Šefka Begović Ličina

https://ibalkan.net