HALIMBEGOVE ŠĆERI
-Iza onog rata u našem sokaku rađalo se puno ženske djece. Veli mi Fata sabahile uz kahvu.
-Jah, kažu kad se puno ženske djece rađa neće bit rata.
-I nije vala bilo zadugo, ko kad ženjskinje i nije za rata.
-Nije vala niko, a ko jeste dabogda mu u kući bio.
-Iskupimo se mi tako pa sve zajedno, a bilo nas je svakakve djece, iz bogatih porodica, pa onih manje bogatih do dobro siromašnih, nismo mi to tada ni znali, neg nama bilo samo do igre, smijeha, pjesme i da smo zajedno.
Jedino kad bi uniđi kod Halimbegovih cura u avliju i počni se igrat ili pjevat, domalo bi nas počele razgonit svojim kućama, a ostale bi samo poneka. Tek kasnije nam bi jasno da su ostajale samo one iz boljih kuća. Allahselamet.
-Ko djeca, bezbeli.
-Nismo se havjestile ko je oklen u igri i družbi sve dok se nismo zacurile. Tad počeše dolaziti prosci sa svih strana, a najprije u bogate kuće. Druge cure se počeše udavat je'na po je'na, a najviše iz aška i za slične sebi, biva sirotinju, jer je prije cure udavao imetak, a ljubav ako dođe dobro i jest, a ako ne dođe doće djeca, da imaju šta volit i da ne protutnjaju nako kroz život ko hajvan što prođe, a da ništa i ne osjeti. Nejse!
Poudavaše se haman sve cure iz mahale samo dvije sestre, Halimbegove šćeri ostaše. Dolazili i njima prosci nejma odakle nisu, više nego ikome, ali one sve redom odbijale, svima mahane iznalazile čekajući, belćim begove sa Bosfora. Godine prođu začas, begovi ne dođu, a momci cure požene, sve osim dvije Halimbegove. Ostaše same u enlikoj kućetini, nestade bogastva i svi ih ostaviše.
Čekale su one i dalje, ko zna koga i odakle da dođe, bakamile se i uređivala u već iznosane i isprane haljine, ko da je za njih vrijeme stalo. Ponekad bi him svrati neko iz komšiluka pogotovo Bajramom, te bi one očima naišareti jena drugoj šta će iznijet od slatka za koga, biva ako je ko bio po njihoj mjeri dobio bi slatko od višnje, a ovi drugi od tikve. Svi skontaše pa se i okaniše dolazit, jer narod ne voli da se razdvaja po imetku i ugledu pogotovo za Bajram.
-Nije džabe u mene nana Subhija govorla curama za udaju: “Spusti taj nos, šćeri, ako plaho ne begenišeš samoću.”
– E one su ga vala digle do nebesa, nisu više zemlju mogle ni dokučit. Rašta su se i rađale na njojzi!?
Autor: Kemal Čolpa- Uzeir Hadžibeg
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more