ŠEFKA BEGOVIĆ- LIČINA: OŽIVJELI ĆILIM…
Trebalo bi, kad insanu dođe treće doba, da tada spozna prolaznost života i shvati da mu se onaj biološki sahat polahko zatvara, da ima odsustvo volje za nabavkom svega što je materijalno. No, sve dok je insan živ postoji i volja za stvaranjem, za onim lijepim stvarima što ga čine sretnim i koje mu usporavaju onaj životni sahat.
Nismo ni svjesni koliko nas stvari znaju uveseliti, a koliko njih učiniti depresivnim.
Mene neki dan razveseli jedna posebna hedija od drage mi rodice koja mi donese nov, neupotrijebljen tkani ćilim. Znajući cijenu majčine uspomene, donije je meni na peškeš da je ja čuvam i možda koristim. Zahvalnost joj nisam trebala izgovoriti, uvidjela ju je u mojoj iznenadnoj radosti.
„ Donijeh ti ovaj ćilim na peškeš jer znam da ti voliš sve što je naše bošnjačko. Ti ćeš ovom ćilimu znati kimet, a znam da bi mojoj rh majci bilo drago da zna kod koga je. Ja ga, zbog veličine, u stanu nemadoh gdje prostrijeti “ – jedva primjetne suze joj u oku zacakliše...
I meni krenu suza, jer me podsjeti na moju majku i njene neprospavane noći kada je do kasno u noć šila na mašini „ Bagat“ da bi pripomogla očevoj plati za školovanje nas šestoro djece, a preko dana bi, umjesto odmora, sjela za razboj i tkala ćilim ili serdžadu. Moju stariju sestru i mene, učila je ručnim radovima i govorila da je sramota vidjeti curu dokonih ruku. Pokazivala nam je umjeće veza na đerđefu, na tusoru ili panami po broju žica, kako se svila veze svilom, kako se sjeku praznine u bijelom vezu, kako se na ćilimu tkaju ljubičice.
„ Kada završite domaći zadatak i savladate lekcije, uzmite vez u ruke“- opominjala nas je.
Obje smo bile odlične učenice i obje smo naučile toledo vez, pokrsticu, puni, prazni i bijeli vez. Vezle smo punim vezom po šifonu garniture za ručavanje, stonjake, zavjese, šustiklice, jastučiće, četkarice, kuhinjske krpe za iznad šporeta. Pod našim rukama su nicale hrizamteme u svim bojama, karanfili, sitno cvijeće, crvići, neveni, bejturani…
Ja sam naučila da vezem goblene i tapiesrije, a sestra da plete i slika na svili. Ja sam željela slikati isto kao ona, ali nikada za to nisam imala dara. Naša Stara majka mi je govorila“ Eh, kad ste bile male, sestri ti je prešao daždevnjak preko ruku, a ti ne dade, bijaše te strah, zato ona zna više ručnih radova od tebe“
Ostadoše mi riječi Stare majke da žalim što ne smjedoh pustit tog daždevnjaka da mi hmili preko ruku, jer bih danas i ja poput sestre „ znala“ da slikam na svili, na drvetu i platnu. No, ona danas svoja osjećanja iskazuje kičicom, a ja svoja, perom.
Obje smo znale tkati i kada bi završile školsko gradivo, obje smo pomagale majci. Sjećam se da sam jednoj serdžadi dodala dvije ljubičice sa druge mustre. Jedva su stale na onoj crvenoj klotini, ali majka mi dozvoli da ih izatkem da mi ne bi pokvarila merak. U našu Jošaničku mahalu, gdje nam je bila kuća sve do sedamdesetih godina, u bašču na naš livadak iznosile bi razboj i uslanjali ga na stablo jabuke „amerikanke“ . Odmah nakon toga, pristigle bi sa ručnim radom naše kone i drugarice na predivno druženje i prijateljski muhabet.
U skoro svakoj pazarskoj kući je imao prostrt makar jedan ćilim, u imućnijim kućama je njima sve bilo zastrto. Na minderima su bili tkani pervazovi ili havli janj, na zidovima kao ukras tkane stazice ili serdžade, na hodnicima duge tkane staze, na divanhanama ćilimi ili čerge-ćilimače.
Svaka soba je bila okićena tkanim ćilimom i ručnim vezom, pa su ličile na raznobojne čičekluke. Svaka soba je bila priča za sebe.
Sve je u kućama tada odisalo prirodnom čistoćom, ljepotom. Pored ugčancanog bakarnog suđa, na rafovima su mirisale su dunje, osjećao se miris smole od tek oprane japije i za nos golicao miris kreča sa taze duvarova. Voda iz bunara nam je bila „slatka“ u zemljanim testijama i čimkanim đugumima „regnula“od svježine.
Nama djevojkama, kosa je mirisala na sapune od jorgovana, ruže ili jasmina, na skromnost i uljudnost. Nismo se tetovirale, ni pumpale usta, niti se utezale, ni otkrivale svoje tijelo. Takmičile smo se u znanju, umjeću veza i bjelini čamašira razastrtih na žici dužinom bašče, u kojem se ogledao djevojački merak.
Znao se red u kućama od jutra do akšama. Svim ukućanima su se čistile cipele odmah posle doručka, tene i ostala obuća se povrjemeno kačila na tarabe da se provjetri ili ako je oprana da se suhne.
Ćilimi su se brisali metlom, a petnestodnevno dizali i tresli na bašči. Prebačeni preko taraba praherom su se lupali i vazdan sunčali. Tada bi se zvale tri komšijske djevojke da pripomognu.
Posebno se ćilimima strepelo, da ne izblijede na suncu, da ne pokisnu i os vode im se boje razliju, aa posebno da ih grinja ne nagrize. Onima koji su se u slogu čuvali za djevojačku spremu ili da su taze za bajram, kao zaštita od grinje, u njih se stavljao list od oraha, novine, divlji kesten, zavlačili sapuni, u vrećici sjeme od bejturana, duhana.
I sve te ljepote nam jednog dana pregazi vrijeme i evropska kul moda. K'o po nekom taktu, poskidaše se beharli zarevi, po budžacima i podrumima bezdušno se baciše ćilimi i šareni vez. One majčine, tetkine, bikine neprospavane noći za razbojem i neizmjereno vrijeme, trud, očinji napor, ljepota, radost i ponos završetka, sve potonu pred naletdom tuđeg modnog trenda.
„ U Belgiji nije moderno stavljat zavjese, u Holandiji ne prostiru podove, u Engleskoj samo mali tepih pod stolom, u Francuskoj…“- naši Bošnjaci učas upiše tuđe navike, baciše svoje, pljunuše na ono naše, po čemu smo bili prepoznatljivi i što nas je činilo gospodom. Otkriše se podovi po belgijskim, holandskim i njemačkim pravilima, skloniše se ruže sa naših bošči i čevreta koje su krasile komode i vitrine, umjesto naših ručnih radova, na zidove okačismo nejasne slike nepoznatih umjetnika sa po nekoliko krivih linija razlivenih po platnu, babo nam posta „papa“ bike se obretoše u „ none“, selam u „ćao“…
Potrčasmo da se uklopimo u savremeni svijet, da zaboga ne izostanemo za njima, učas rasperišanismo tradiciju i sopstvenu kulturu, utulismo sopstveni identitet.
Prije nekoliko godina pri posjeti italijanskoj porodici Rosoti u gradu Alba kod Torina, koji imaju svoju sopstvenu biznis imperiju, u svakoj sobi vidjeh zastrte naše ćilime, na prozorima zavjese u bijelom vezu i necovane prekrivače, koje mi domaćini ponosno pokazaše. Sjećam se koliko me tada duša boljela što su tuđini prigrlili snagu i spoznali umjeće naših hanuma i da sam tada pomislila „ Eh, kuda ideš narode moj?“
Kada sam bila u Gracu sa ćerkom i njenom prijateljicom,pri posjeti tržnom centru „Ikea“ , pri obilasku odeljenja namještaja vidjesmo divane, trosjede, fotelje, jastučiće sve presvučene našim tkanim ćilimima, pa zanijemismo.
„ Kako je divan i moderan ovaj namještaj“- reče jedna od njih dvije. „E, djeco moja, trebala je švedska „Ikea“ da vam pokaže onu našu ljepotu koju smo mi davno ćušnuli.
Sada je ovaj ćilim „oživio“, sunča se i „dvori“ na mojoj terasi, sretan što sam ga malo umila i osvježila, pa kao da pjeva onu pjesmu što su tkalje najčešće pjevale „ Pšeničice sitno sjeme …“
Ja ću ga, inšallah, svakog bajrama prostrijeti u sobu gdje mi dolaze musafiri, pa ako se nekom učini da je van mode, neka ga preskoči. Samo neka pazi da na njemu ne nagazi one ružice što je ga je neka cura za mobu tkala i o svom draganu nježne snove snivala. Neka ne zgnječi one šljive što ih je domaćica mahljive unosila tkaljama da se osvježe i da ne spršti kokarice iz ćase sa slikom grožđa i one iz bakrača vrele, k'o kesten trošne krompire.
Ja ne znam da li ću dočekati vrijeme da Šveđani otvore „Ikeu“ ovdje kod nas i pokažu nam ljepote bošnjačkog ćilima, za koji se bojim da ga ne budu zaštitili kao njihov brend, pa ga budu prozvali „ švedski ćilim“ baš onako kako su nam mnoge rukotvorine naših nana i majki prigrabili tuđini…
Autor: Šefka Begović Ličina
Vatreno crveni zraci zalazećeg sunca, treperili su na ozimnoj krušci, Read more
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more
Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more