Šefka Begović Ličina-USKRAĆENE ŽELJE
Jutros sam u prodavnici zatekla mladu ženu sa trogodišnjom djevojčicom, koja ju je uporno pitala šta želi da joj kupi”Ništa ne želim, ne volim, ne mogu”- djevojčica je grabila ka vratima i vukla majku za ruku.
Gledala sam u začuđenu prodavačicu srednjih godina, koja me je upitala: ” Razumijete li Vi ovo?”
” Razumijem”-rekla sam.
Razumijem prezasićenost današnje djece kojima se ubija želja za nečim, san o nečemu nedostupnom, koje je slađe od svih onih slatkiša kojima ih majka obasipa.
Razumijem što djeca ne čuvaju svoju obuću i ne stavljaju ih na “kimetli mjesto” jer pored njih imaju još mnogo sličnih ( mi smo odrasli sa po jednim parom obuće i bili sretni)..
Razumijem što bacaju hljeb, što ne čuju kako bačena hljebna troha “pišti do neba” što nerado jedu piletinu, ovčetinu ne žele ni da mirisnu ( a mi smo se odnjivili na zdravom ovčjem mesu) što za svaki obrok naređuju majkama šta će im kuhati. Razumijem što su djeca u dosadi depresivna, zbog nekretanja troma, jer se nikada nisu popela da uberu džanarika, kojih je ranije bilo u svakoj avliji a koje zamjeniše borovi, jele, tuje, one kojima nije mjesto u baščama nego u šumi, što nikada ne puhaju u razbijeno koljeno i uče se samostalnosti. Razumijem što danas mnoga djeca nose naočare za vid, jer im oči “iskapaše” od tv- a računara, telefona.
Razumijem što su djeca naprasita prema roditeljima i svojim učiteljima. Razumijem što se dure kada im musafir kroči u kuću, jer im je poremetio mir, a donijeti poklon im ništa ne znači. Razumijem, sve razumijem. To je bolesna prezasićenost svega i današnjoj djeci je oteta, ukradena ŽELJA.
Želja da se sanja o šarenim bombonama, o sofri na kojoj se puši pita sa mesom iz koje “pišti” maslo, o dolapčetu pod ključem gdje se držao šećer, marmelada, maslo, haline gurabije sa kockom, o onoj kriški hljeba što će majka namazati i dodati na prag da se prihvati rukama umazanim blatom i onako znojavi u trku sa slašću pojesti, o tenama koje mirišu na prodavnicu, o bajramskoj haljini na ljubičice u kojima se paradiralo, ko na modnoj pisti, isprskanim i obrisanim sokacima naših mahala, o onoj ukosnici sa leptirovim krilima koja se čuvala u praznoj kutiji od umivaćih sapuna, gdje su bile upakovane salvete i razglednice gradova, a negdje na dnu kutije su se skrivali spomenari, u njima tajne, drhtaji i snovi…
” Čim se novorođenče izvede iz bolnice u cipelicama i odelcetu, roditelji su mu još tada uskratili želje i postavili na policu iznad sebe. Zato ne očekujte da budete poštovani”- govorila je nekada mudra hadžinica rh Nafa Čarovac-Šušević.
Zato vratimo želje i snove svojoj djeci, ako još možemo!
Autor: Šefka Begović Ličina
Fotografije iz arhive fb Šefka Begović Ličina
Hrvatska je s dvije pobjede već nakon 2. kola osigurala Read more
Vatreno crveni zraci zalazećeg sunca, treperili su na ozimnoj krušci, Read more
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more