HRSUZ SA DNA DŽEZVE
Pričo mi čo`jek, a njemu njegov amidžić Adil što je živio u Travniku prije rata i radio u opštini k`o geometar, a geometar u to doba bilo bolje biti neg ne znam ti šta, pogotovo kad ih bace po selima da mjere i premjeravaju danima, a seljaci ih prate u stopu, darivaju sa svačim, sve ne bi li saznali kuda će put proći i hoće li njihovu njivu zakačiti. Seljak ko seljak sve bi dao za zemlju, a ako mu je takneš i ubio bi za nju. Ima ih što su od čukundede naslijedili ah za nekom komšijinom njivom pa bi je rado utefterili, a ne mere, ne da niko svoje, bezbeli. Nejse…
Adil bi se svaki put vrati sa tih terena sa punim gepekom hrane. Znali su mu janje, jal jare ogulit i nabit na ražanj, njegovo je samo bilo da naloži vatru i da ga okreće sa jaranima, jal rodbinom ne bi li im obećo da će pomaknut pometra i da put neće prolaziti kroz njihovo imanje.
Helem, svi su ih oblijetali i salijetali pa tako i jedna nana na Vlašiću koju nisu nikako mogli odbiti kad ih je zvala na kahvu.
Sjeli njih trojica kod nane i u priču uz kahvu, sipala nana, što bi reci u nas, proćerala veliku kroz malu, biva velika džezva vrele vode prošla kroz malu kahve, i sve okolo kole ispitivala hoće li put proć kroz njenu njivu i ako će da ga malo pomaknu, Bog im dao lijepo zdravlje i nafaku u svačemu. Hoće oni da idu, a nana ne da ić dok ima kahve, samo nalijeva.
Kad je bila pri kraju nešta zeklepeta iz džezve, kad izleti fildžan. Svi se zgledaše, a nana njih i ne gleda neg fildžanu govori:
“Hrsuze li jedan, da bi li hrsuze, otkad te tražim po kući, a ti u džezvu se sakrio.”
Autor: Kemal Čolpa- Uzeir Hadžibeg