SNAGA JE U NADI, ŽELJI, SNAGA JE U LJUDSKOSTI

Ovo je pokušaj da se ispriča priča o onima koji čine svijet boljim mjestom za život.

Nikada nećemo saznati, niti je moguće naći odgovor na pitanje sudbine: ko je tu hrabriji, ko je tu jači, ko je tu snaga i ko zapravo kome daje životnu energiju- roditelji ili djeca. Roditelji koji su se našli sa one strane, tamo gdje bi svako od nas pokleko, svako od nas kad bi morao od kako otvori oči pa dok ih ne sklopi da se bori sa bolešću svog djeteta, ili djeca koja se od rodjenja, dan za danom bore za dan,sat, minut, sekund…za treptaj zdravlja, radosti, djetinjstva….

Ili da kažem to Aidinim riječima, riječima žene heroja, Farisove majke, ali zar nisu svi roditelji heroji: pošto nosimo istu bol, reći ću ti, da smo mi kao roditelji odabrani kod Allaha da imamo takvu djecu. Ne može to svako zaslužiti, ne može svako takvo iskušenje dobiti. To su Meleci, i sa tugom koja nikada prestati neće, moramo biti ponosni na to što smo ih imali!

I kad je prije desetinu dana, poslije osam godina žestoke borbe sa životom za život, zauvjek sklopila svoje oči Meleka mala Ajša Biševac znali smo samo da su njeni junaci, njeni roditelji Adnan i Sabina, da je njen bratić Eldar, dedo Alija, nane Ulfeta i Vasvije i svi oni koji su brinuli o njoj i nadali se u bolje dobili svog čuvara na nebu, dobili svoju zaštitu na onom boljem svijetu.

I kad sam počeo ovo da pišem nisam nikako htio da ovo bude tužna priča. Ali nas sve ovo prirodno pogadja. Što da lažem, pišem ovo i plačem, a opet ne smijem dati svom srcu i peru tu snagu da ne povučem ove velike ljude sa sobom…

I priča bi trebalo tek ovdje da započne…njih dvije se razlikuju samo u slovu u imenu-Ajša I Aiša, problem je isti, ista je bol, ista je borba svakog sekunda, ali je ista ljubav, iste su želje i nadanja i ista je briga. I kad me je Azra zamolila da nešto napišem o velikom gestu koji su roditelji sada već rahmetli Ajše Biševac, Adnan i Sabina, učinili poklanjajući specijalna kolica njihove ćerkice Azrinoj i Enesovoj ćerkici Aiši učinilo mi se lako.

Veliki gest, Azra veli da su baš trebali ići u Beograd da se Aiši pripišu, nadju, obezbjede kolica, baš takva, kad eto ti sudbine kolica su stigla odakle se niko nije nadao i nije želeo. Ajša za Aišu, zajedno u vrtiću, zajedno u bolesti i bolu, zajedno u borbi…

I sada jedna nastavlja put. Nastavlja se i borba Azre i Enesa ali imaju svoje saborce u Adnanu i Sabini. Koliko je ljepote u ovoj velikodušnosti, koliko je samo snage u ovom potezu, koliko samo simbolike, koliko samo ljudskosti… I evo Azra i Krle su rekli iz duše : hvala Vam Adnane I Sabina, hvala vam što ste ljubavlju i stalnom borbom za svoju Ajšu ovaj svijet učinili boljim i obojili ga nadom, hvala vam na vašem poklonu, da vam Alah da snage da izdržite onako kako bi Ajša voljela i da budete jaki jer i nama, i svim roditeljima koji imaju bolesnu djecu, treba vaša snaga…

Ta kolica vrijede preko 150 hiljada dinara, ali ništa je to spram te želje jednih roditelja koji su, ne izgubili borbu, nego zaslužili svog meleka da pomognu onim roditeljima koji žestoko, kao i oni koliko do juče, zajedno sa svojim djetetom nastavljaju svoju borbu.

Kaže se da zdrav čovjek ima million želja a bolestan samo jednu. Roditelji bolesnog djeteta takodje imaju samo jednu želju-svoje zdravlje bi dali za zdravlje svog djeteta. E takvi su to divovi. No, koliko god surovo svijet i život idu dalje.

Mora se dalje. Jer kad boli, najviše treba snage. Aiša je već zavoljela ova kolica jer su u njima dvije snage-Ajša i Aiša. Oprostite mom srcu i duši, mom peru…vi heroji, oprostite mi…

Autori: Fehim Feša Karišik i Senad Senko Župljanin

https://ibalkan.net