Šefka Begović Ličina- HATIN SABUR

Prolazeći pored prekrasnog drveća, prekrivenog odjećom jesenjih boja, zagledana u rijeku koja ispred mene, poput stidljive djevojke, bojažljivo proticaše, sjetih se jednog davnog Kurban-bajrama u Beranama, rodnom gradu moje majke.

Odjednom, iz bašče naše Staramajke vidjeh kruške begarke, jabuke šare i žutače, kako se preko izlomljenih taraba, od tereta zrelih plodova, savijahu skoro do zemlje.

Pokupih u bašči mog djetinjstva, uzrele mednice, napunih pune džepove djevojačkih uspomena, da ih čuvam od zaborava i gliba ovog naopakog vremena.

Okrznu me grana kao dukat žutih haremskih džanarika, nanizanih poput đerdana, onog koje na svojoj tezgi, svake subote, pijaci prodavao krivonogi Salko.

Zasladih se krupnim malinama, čije sam plodove otimala iz umršenih listova u natruhlim tarabama i redala ih u korpu da ih ponosem na dno Harema, konama tejza Muli i tejza Hati.

Dok bih se borila sa granama i trnjem, začula bih tetkin glas:

– Proberi tih zdravijih šljiva i krušaka. Nemoj da ti se, slučajno, umiješa koja umecana ili opadalica, tejze su muhanatli, zamjerile bi.

Svakog ljeta provodeći jedan dio raspusta u Beranama, u majčinoj rodnoj kući, gdje su mi živjele Staramajka i dvije tetke, imala sam česte susrete sa konama, tejza Mulom i tejza Hatom. Tejza Mula, krhka, povijena starica sa „nosem do zemlje“ i ćerka joj, tejza Hata, nježna ženica, iako sirote, bile su ugledne i poštovane u cijeloj varoši. Tejza Hata je imala sina Rešada, kojem su one obje strepjele kao očinjem vidu i zvale ga: “Rode i dome moj.“

Iako sam bila dijete, osjećala sam jačinu njihove ljubavi, čvrstu povezanost, poštovanje i sreću. Od čega su živjele niko nije znao, jer se nikom nisu žalile na nemaštinu. Njih dvije su svuda išle zajedno: u čaršiju, mahalu, po drva, po travu. Komšiluk ih je pomagao donoseći im pare za učenje Jasina, dovlačeći im drva za zimu, a mi smo im iz bašče nosili hise svakog voća i povrća.

Kad bi se zvono na ulaznim vratima samo jednom oglasilo, znali smo da su nam one došle u posjetu. Aralukom do sobe, ulazile su poput mušica, bojažljivo sjedajući na minder jedna do druge.

Tejza Mula je u mahalu uvijek dolazila u izblijedjelim porhetnim šalvarama, najemganim na iskrzanim nogavicama, u džamadanu od izlizane zelene kadife, na prsima prikopčanim sa nekom iskrivljenom spučom, na glavi sa podvezanom bijelom šamijom, drugom čvrsto uvezanom preko čela, pera spuštenih niz prsa. Tejza Hata je nosila isti kat, dimije i bluzu od izblijedjelog delina sa žućkastim grančicama, podvezana ispranom starojugoslovenskom šamijom, tankom i providnom kao pjena, s ojicom, isprekidanom od pranja i vremena. Iako skromne, one su uvijek bile besprijekorno čiste, uljudne i dostojanstvene u svojoj neimaštini.

Čitaj još: Ajša Gorčević: ''MORAO SI DA SE DESIŠ''

Ponuđenim jelima su se gostile uzimajući male zalogaje, govoreći:“Bogomi smo site, maloprije smo jele, al’ kad ste navalile, da vam hatar ne ištetimo. Eto, ovo naše hise ćemo ponijet Rešadu.”

Naše tetke i Staramajka su ih uvijek ispraćale sa nekim zavežljajem, koji su one zavlačile u njedra i krile od znatiželjnih prolaznika.

Pričalo se da je tejza Hata, za vrijeme italijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, idući u čaršiju, na mostu gdje je bio italijanski blok i gdje se morala ostavljati lična karta do povratka, jednom karabinjeru rekla

„Gospodin sinjore, gospodin sinjore, Dina ti, dok se ne vrnem ostavi mi ovu legitimaciju na kimetli mjesto, đe mi se neće zaturit.”

I dan danas, mještani se sa simpatijama sjećaju te njene simpatične zgode.
Često sam im donoseći voće iz bašče, virila kroz prozor u sobu. Vidjela sam da, iako im je u kući bilo sve sirotinjsko, ipak je odisalo nekim gospodstvom i ljepotom.

Na malom pendžeru su bile poredane flaše vode sa potopljenim ružinim laticama, da bi se na suncu pretvorile u rumeni šurup, uvijek spreman da okrijepi njihovog mezimca kad dođe iz škole, ili dok na koljenima piše zadaću. Tu je u jednoj čimkanoj safi bez drške, rastao razgranat, raskošan bosiok, od kojeg je tejza Hata otkidala grančicu, davala mi je kao zahvalu, da je mirišem do kuće.

Mnogo godina kasnije, tetka mi je pričala da je na samom Kurban-bajramu tejza Mula iznenada preselila. Ujutru, kad im je otišla do kuće da ponese nešto namirnica, zakucavši na vrata, nije bilo odgovora.

Kad je ušla, začudila se kada je okrenutu ka kibli, na izblijedjeloj serdžadi, ugledala mrtvu tejza Mulu, prekrivenu vezenom boščom, sa tespihom preko. Pored nje je, na izlizanoj pustećiji, klanjala tejza Hata.

Čim je predala selam, rekla je tetki da joj je majka jutros, odmah poslije bajram-namaza, iznenada ispijehnula. Ona je majci povezala ćineta, sama je opremila i okrenula ka Kibli. Molila je tetku da komšijama ne priča dok ne zakolju kurban, dok ne ručaju i odmore se. Nije željela da na mubarek danu svijet uzbihuzuri svojom tugom. Smatrala je da joj je pametnije šutjeti do akšama, jer će joj ionako mejt prekonačiti u kući, pa će joj tad biti potrebnija pomoć i utjeha prijatelja.

Čitaj još: BAKIR IZETBEGOVIĆ "Srbija i Hrvatska se hvale avionima, a meni kažu spremam se za rat"...

Smirenim glasom ispratila je tetku, kao da joj u sobi ne leži mrtva majka, nego se u popodnevu odmara.

– Rešad nam za bajram ne dolazi, jer đecu iz internata u Podgorici uz bajram kućama nikad ne pušćaju, pa mu nisam ni javljala, da se ne kida. Bijača mu je ostavila hajr-dovu, što je pazio i volio dok je bila živa, a sad ovako mrtva, samo je zemlja i u zemlju će. Svi smo Allahovi, On nas stvara i uzima, Njemu na svemu fala.

Tejza Hata je ispratila tetku, stojeći na vratima, gledajući je dok ne zamakne iza okuke.

I ovom bajramu u susret, ovdje pored rijeke, sjetivši se Haremki, dragih nam kona, učini mi se da je tejza Mula još uvijek u svojoj sobi i da ispod one, godinama čuvane vezene mahrame, poput nevjeste dvori, da je meleki čuvaju, da onaj bosiok iz safe na tejza Hatinom pendžeru miriše čak do Lima i Taluma, da je šurup u flašama nadošao, taman da se nalije u srče, da su im dunje uzrele da napune Rešadov drveni kufer za put, a da tejza Hata pored pendžera, pokoljenke uči Kur an… Odlomak iz knjige “NISKA OD MERDŽANA”

Autor: Šefka Begović Ličina

Na naslovnoj slici Kadinica hadži Nimeta hanuma Jahić