Fatima Medjedović- ”HALALOSUM MAJKO, HALALOS”

“Halali mi Suada, ali ovo što ću ti reći, nije samo zato što je Osmova majka preklinjala da ti kažem, već zato što bi volio da njemu pomognem. Osmo je taj koji izgara izmedju dvije vatre, sa jedne strane je ljubav i hatar prema majci, a sa druge, vaša ljubav. Znam koliko se volite. Njegova majka je preda mnom klela, plakala i preklinjala, sa obema rukama na grudima.

Kaže: “Kako može njena majka sutra da dođe ovdje i gleda se sa mojim Amirom, a nekad’ su se hajali, ima li obraza ona? Neće se pod ovim krovom roditi njihovo zajedničko unuče, ako ja budem živa. A ako mi Osmo hatar neće, učiniću od sebe nešto, prije nego mu se rodi to dijete.

“Drhtala sam i gušio me plač, jedva da sam izgovorila: “Je li Osmo šta rekao na to?” “Pognute glave, prekrivene šakama, mislim da je plakao. Govorio je nije ništa. On se već dugo bori sa time, lomi se, izgara u toj borbi, žao mi ga je Suada, kao rodjenog brata… A i za tebe je bolje da znaš…” Začutao je, više i nije znao šta da kaže.

U meni nije bilo snage da bilo što kažem, sve je došlo iznenada. Znali smo oboje za nekadašnju ljubav naših starih, svoju majku nikada nije pominjao. Osjećala sam drhtanje srca, razum mi se mutio i tlo se gubilo ispod mojih nogu. Jedva da sam stigla do avlijskih vrata, a da ne zajecam. U svojoj sobi sam plakala dugo, gotovo da sam se gušila u suzama jecajuci.

-Kćeri, osjećam neki način grizu savijesti, sudbina je htela zbog Amira i mene vi ispaštate i nisam smogla snage da ti ispričam da je njegova majka i meni poručila da za tebe tamo neće biti sreće. Možda je bolje da raskinete prije, kasnije može biti teže.

-Majko, ja i ne mogu voljeti više nego ga sada volim, a znam da i on mene voli… U očima moje majke pojavise se suze, jako uzdahnu i snažno me je prigrli. Ne mogavši da nadje riječi utjehe za mene, ne reče ni jednu riječ više, samo su suze u njenim očima govorile …

Dok su na razglasnoj stanici Ekonomske škole odjekivali zvuci pjesme i od Kemala Montena “Sviraj mi o njoj”, ispod stepeništa pomoćne zgrade, u zadnjem, jedva osvetljenom dijelu dvorišta, stajali smo nijemi, nesrećni i uplakani. “Ne možeš to da mi radiš Suada, shvataš li da mi lomiš srce. Ti si moja duša, a bez duše se ne živi, kako to ne shvataš!”, najzad je progovorio. Shvatala sam i to dobro, ali morali smo se suočiti sa stvarnošću, a ja sam ta koja ce morati da smogne snage i da istraje u namjeri da se ovo okonca.

Znam boleće, ali nemamo kuda.

“Kada bi samo mogao da na trenutak svojoj majci dam svoje oči, moje srce, ni ona ne bi mogla da te ne voli. Svakog dana Bogu se molim za taj dan i ne gubim nadu. Kako baš nama da se desi, sudbina, šta li je? Ubio Bog ovakvu sudbinu! Moj otac bi uvijek, kada bi bio pripit, žalio što nije oženio tvoju majku i kleo njene što mu je nisu dali. Zato je majci teško da te prihvati, a babo se tako radovao kada je čuo čija si”, nastavio je.

“Osmane,molim te, za oboje je bolje, okreni se i idi, samo će nam teže biti” …rekoh, gotovo grcajući.

“Kako Suada, reci mi kako da naredim srcu da zaboravi, ono zna samo za tebe, ovu kosu, tvoje oči…”

Na ivici suza, primakao je svoje usne mojim očima. Iz straha ću se prepustiti njegovom milovanju, odgurnuh ga. U ruci mu osta nekoliko vlasi mojih plavih uvojaka. Da ne bih glasno zajecala, okrenuh se i podjoh u susret drugaricama, koje su čekale na stepenicama zgrade, da bi mi pružile rame za plakanje. Plakale smo sve tri, a ispod stepeništa, krupne muške suze slivale su se niz lice, zaklonjeno rukama. Monteno je pijevao zadnji stih “…znam da nikad, nikad više, ona neće doć”.

Dani teku, teški i sumorni, bolni kao godine.”Rekoše da je Amir poginuo”, gotovo nečujno, reče majka. Ne rekoh ništa. U tom trenutku samo poželeh da sam utjeha čoveku, koga sam još uvijek voljela sa istim žarom kao i prije rastanka. Ali, kako sada da budem pored njega kada nismo više zajedno i da svojim prisustvom u tako teškom času za porodicu, povredjujem njegovu majku. Sama, saosjećajući bol voljenog bića, stalno sam u mislima bila sa njime. …

Majko šta da radim, Osmo moli da izadjem, hoće samo da me vidi? -Trebalo bi da mu nazdraviš glavu”, slozi se majka. Pored komšijske ograde, stojao je, pognute glave, blijed i nesrećan.Učinilo mi se da sam osjetila blagi smiješak na njegovom licu, kada je primetio da dolazim.

– Neka ti je glava zdravo, žao mi je.

-Eto, moj rahmetli babo nam krči put ka sreći i mrtav bi bio srećan da nas vidi zajedno, a i majka više nema razloga da te ne voli. Suada, sudbina nas je izgleda opet spojila!

Nakon nedelju dana, koračali smo uskom stazom groblja Gazilar, ka mezaru rahmetli oca. Kraj mezara, prigrlio me je i plačnim glasom rekao: – Evo oče, doveo sam je tebi jer si je voleo, za mene je to kao amanet. Nadam se da si srečan zbog nas!

Plakala sam nad mezarom čovjeka koga skoro da nisam poznavala, a i samo osjećala sam da mi je tako blizak!

Nakon petnaestak godina, dok se Osmanova majka, na samrtničkoj postelji, borila sa teškom bolešću, bila sam uz nju. U napadu groznice, njeno tijelo je počelo da se trese. Legla sam pored pokušala da stiskom svoga tijela smirim i ugrejem.

Kada se osjetila bolje , okrenula se prema meni i jedva čujno prozborila-”Oprosti mi kćeri, halali mi sve”.

Halalosum majko, halalosum!

Autor: Fatima Medjedović

https://ibalkan.net