SARAJEVU ZA NEZABORAV: BOL U SABURU…

Skoro četiri godine rata je prošlo, te godine strepnje, tuge, suza i želje za najdražima, a ja stojim na autobuskoj stanici u Kraljevu i čekam autobus za Sarajevo.

Prvi put poslije rata idem mojima u posjetu. Htjela bih da viknem svim ljudima na stanici:

„Ljudi, ja idem svojima, da vidim i zagrlim moje drage, da im kažem koliko ih sve odreda volim. Udahnut ću im snagu da prebole proživljene rane, zimu, glad i sve što im je rat nanio!“

„Bože, kasni autobus!“ – mislim u sebi, iako znam da ne kasni. Osjećam lupanje srca. Ruke mi se znoje i sva drhtim od uzbuđenja, kao nikada

Putnici ulaze u autobus bučno, a nas šest putnica, tiho polahko, kao krivci.

Prilazimo,kondukteru i šapatom govorimo: „ Mi putujemo za Sarajevo.

Znate, mi smo Muslimanke.“

– Uredu je, ne brinite ništa gospođe, – odgovara ljubazno kondukter.

„Pa eto, sve je isto ko i prije rata. Možda i nije tako opasno kao što svijet priča,“ – tješim se.

Moja saputnica, Bosanka, naizgled je mirna, a znam da je i njoj ovo najduži i najteži put u životu. Putuje svom rodnom Bihaću i svojoj ranjenoj domovini.

Da bi ugušila drhtaj u sebi, pijem prvu tabletu za smirenje. Nije me strah, ali uzbuđenje i želja da vidim svoje, jača je od straha što za Sarajevo putujemo preko Pala samo nekoliko mjeseci od prestanka rata.

– Dobrun, granica, pripremite dokumenta! – čujem kroz polusan. Ne znajući gdje sam, u trenutku se trgoh i pomislih: „To je grčka granica, mi to porodično putujemo na more. Jeste, sigurno, jer mi ovdje nemamo granica.

Sve je naše zajedničko.“

Kada se malo rasanih, vidjeh da nije granica na Đevđeliji, već poznati predjeli naše zemlje.

Saputnica se budi i njoj nije ništa jasno. 

– Ovo su naši! – šapnu žena do mene.

– Koji naši? – pita je druga šapatom.

– Naši, Jugosloveni, ne boj se – umirujem ja ženu ispred sebe, koja se trese od straha dok graničnom policajcu pruža dokumente na pregled.

Svim putnicima se pregledaju dokumenti i svi stojimo u istom redu van autobusa. Svi smo isti, pa me to umiruje.

Nakon pet minuta vožnje autobus ponovo staje.

– Granica! – viknu kondukter.

“Kako ponovo granica?”- šapućemo u čudu.

Ulazi policajac u autobus.

Svi dokumente na pregled!

Meni ništa nije jasno, ali kada pogledah kroz prozor, tada sve shvatih. Kao da se probudih, saznadoh gdje smo. Učim u sebi dove, a primijetih da i ostale žene oko mene šapuću. Molim se Bogu, dž.š., dok izlazim iz autobusa i ubjeđujem sebe da će sve biti u redu. Noge mi klecaju, pa se pridržavam za svoju saputnicu.

Nas šest “drugačijih putnica” tiho izlazimo i iznosimo stvari na pregled.

Policajac nam uzdržano vraća dokumente, a kondukter nas umiruje:
– Ne brinite, sve je uredu.

Ulazimo u autobus, kao da smo se vratile sa žigom ili trakom na ruci. U ustima osjećam odvratnu gorčinu. Najradije bih da povratim.

U autobusu tajac, jer putnici sada znaju ko smo. Ne znam šta misle o nama, a nije mi ni važno. 

Htjela bih da naglas svima da viknem da smo mi Muslimani, ljudi čiste duše, srca i tijela i da ih upitam, ko to samo postavlja granice i dijeli sve što je naše zajedničko? Ko ima pravo da nam mijenja historiju i geografiju?

Grlo mi suho, usta vlažim suzama koje mi se slivaju niz lice.

Prislonjena na prozor, posmatram divnu prirodu: zelene livade, šume, planine. Početak je ljeta, pa je sve u cvatu i opojnom mirisu. Sve je isto, a nije! Znam da nije!

Osjetih užasan bol i smrači mi se pred očima, kada ugledah prve srušene kuće i pusta zgarišta. Pored puta nam promiču havetinjski spaljene kuće, kao spomen na zlo. Nijemo prolazimo pored ruševina, kao pored odra na kom leži Bosna kao mrtva princeza.

U autobusu muk, nikakvog zvuka. Nas šest žena isto mislimo, nečujno u sebi plačemo, a ostali… Možda se stide, možda likuju ili ponose. Neki od njih se, možda, smatraju herojima. 

„Svaka čast, i jest junaštvo i hrabrost oboriti kuću granatom sa brda, ubiti nedužno dijete, golorukog starca“ 

Kako se približavamo Višegradu, bol u mojim grudima je sve jači , skoro neizdrživ.

Iza jedne okuke, zajedno sa svojom Drinom, pojavi se poznat mi grad.

Ispod čuvenog Bikavca, Drina poput krivca tužno teče, bolno šumi. Ta Drina o kojoj su pjesme ispjevane, kraj nje ašikovali momci i djevojki teče sa vječnim žigom i užasnim bolom, jerje u njenim vodama tekla krv nedužnih. Čula je rijeka posljednje vapaje i izdisaje žena, djece, staraca. 

Prolazimo kroz razrušeni Višegrad koji sada više sliči selu. Zapuštenim ulicama nekako nevoljno hodaju ljudi, tjeraju volujska kola, konje…

Nigdje onog mirisa cvijeća, sevdaha, života, ni ptica čak.Kao da je i Višegrad, umro zajedno sa svojom Drinom, sa njenim nevinim, napaćenim i protjeranim narodom.

Učini mi se da je nekada čuveni most Mehmed-paše Sokolovića sav jadan i čemeran. Tužno se povijao ka Drini i s njom se stapao u zajedničkoj žalosti što je nestala jedna lijepa bosanska kasaba. Oplakah u sebi ovaj uništeni grad i kao da mi neko uze dio duše, uz spoznaju da Višegrada , za Bošnjake, više nema.

Dok putujemo dalje prema Sarajevu, osjećam jačinu bola i drhtaja. Htjela bih da plačem, ali suza više nemam. Gledam predjele oko sebe i pokušavam da sve upamtim, a kad se vratim kući da ispričam svojoj djeci, prijateljima i rođacima. Da kažem šta sve mogu učiniti dušmani, ljudi bez časti, vjere, milosti, srca…

Uzbuđena i užasnuta prizorom na opustošene i spaljene kuće pred kojima je izvrnuta sofra, negdje leži grabulja, čizma, prevrnut bešik… S gorčinom, razmišljam o ljudima koji su tu živjeli. Pitam sam se da li je iko preživio tu golgotu? Gdje su protjerani i kako žive? Da li ti ljudi, negdje daleko, u svojim snovima sanjaju svoj kraj, svoje ognjište i svoju Drinu?

Usput sebe tješim:

“Neka, izgradit će ponovo ljudi Bosnu, nići će iz pepela još ljepša i jača. Bosna će mirisati ponovo srećom, sevdahom, pjesmom, mladošću.“

Putujemo dalje, a mene obuzima sve veći drhtaj i nemir. Uzbuđenje je neopisivo. Čas mi toplo, čas hladno. Htjela bih da viknem, plačem…

Dok prolazimo Romanijom, posmatram usput netaknute kuće. Ljudi se mirno šetaju, žene piju kahvu na balkonima, čuje se muzika iz restorana.

Kao da ovdje nije bilo rata, ni zla.

Na ovom mjestu su Sarajlije dolazili na izlete, sadili borove, kitili krvnicima parkove i uljepšavali im prirodu. Smatrali su ovaj narod svojim. Kakva se to u ljudima zvijer probudila? Gdje su nestali oni što su Sarajevo rušili skoro četiri godine? Gdje su tada bili pošteni i dobri ljudi? Zašto su zašutjeli pred zločinom?

U već mrkloj noći, ispod Trebevića izroni porušeno Sarajevo. Iako ranjeno, u svjetlosti uličnih svjetiljki kao da gori i meni nikad ljepše. Poselamih lijepi šeher:

“Es-selamu alejkum, Sarajevo, ranjeni grade! Es-selamu alejkum, heroji, ljiljani, šehidi…! 

Voljela sam da ga zagrlim, privijem na grudi i rane mu izliječim. Da mu ispričam koliko sam sve ove godine rata strepjela i bolovala zajedno sa narodom cijele Bosne. 

Htjela sam da prenesem sve bratske selame naroda Sandžaka i divljenje sandžačkih majki bosanskim heroinama, koje su rađale i sahranjivale djecu u istom danu. Da se zahvalim Sarajevu i Bosni što odbraniše čast i što ostade Bosna čista, da joj se pokoljenja dive.

Vidjesmo svi da je Sarajevo ipak živo, da ga poletjeh dušmani nisu ubili!
Osjetih snagu i ponos što su ljiljani i iz moje porodice.što su branili Bosnu i čast svih nas, pa mi se učini da dobih krila i poletjeh iznad Sarajeva.

Priižavamo se Vracama, gdje je linija razgraničenja između Federacije i Republike srpske.

Meni srce u grudima lupa, bije. Nikad ne spoznah taj pomješan osjećaj tuge, bola, radosti, ponosa i snage. Sve se slilo u jednu želju, da se sastanem sa svojima i poljubim slobodno bosansko tlo.

Kada kroz prozor ugledah brata moga, kako uplakan trči k autobusu, noge i snaga me izdadoše On se nije obazirao na vojnike „Ajfora“ koji su vikali na njega da ne prelazi na tuđu teritoriju. U toj sekundi, dok sam mogla misliti, preletje mi poput filma naš život kao male djece, dok smo u Novom Pazaru živjeli zajedno. Zatim rastanak sa njima i njihov prelazak iz Sandžaka u Sarajevo, pa moja čežnja i želja za njima.

Kad se zaratilo, počela je i moja strepnja za njihove živote. Pisala sam im duga pisma i hrabrila ih da izdrže zimu, glad, strah. U pismima sam im poručivala da ih sve bezgranično volim i da se dragom Bogu molim da ih sačuva.

Sve mi bubnji u glavi. Neko me hvata pod ruku. Ne znam gdje sam, muka mi, gušim se. Htjela bih zraka, vode i negdje da naslonim glavu.

Kroz maglu ugledah bratsko lice i začuh dragi glas koji dopre do mene, bolno, i onda nasta mrak. Padam u neki bezdan, pa potonu, Sarajevo okupano suncem i ljudi oko mene. Ja neću tamo u ponor, nego želim mojima tu pod Tabijom na Vratniku, da ih sve vidim i zagrlim.

Probudih se i osjetih toplinu bratskih ruku što me grle. 

Vozimo se kolima, a ja mislim san je pa će mi zazvoniti sahat, da me probudi za posao. Žmirim, ne otvaram oči. Htjela bih da to sve nije san. I nije! 

Ukaza se preda mnom poznata čikma i draga kapija sa razgranatim dudom nad njom. Shvatih da sam stigla kući kod svojih. Htjedoh poljubiti kutnji prag, ali me noge izdadoše i suze zaslijepiše, kad se oglasi vrisak moje majke koja me čekaše naslonjena na drvo rezdelije

– Dijete moje, je li ovo istina da se vidimo i sastanemo?

Neko me stisnu sebi, čuh kako neko plače i opet nasta mrak. Ja ponovo sanjam Sarajevo, drvenu kapiju, razgranati dud i lozu u bašči. Pod njom svi mi okupljeni. Otac rahmetli sa nama pije kahvu, sretan što smo svi tu oko njega veseli. Šalimo se i gledamo našu djecu kako se u avliji i čikmi igraju.

Meni sve nešto lijepo u duši, osjetih onu nekadašnju porodičnu toplinu i sreću. Laknu mi kad negdje spustih glavu i osjetih mlaz vode po licu. Otvorih oči i ugledah najljepša lica na svijetu.

Oko mene drage oči i ruke koje me prihvatiše. Ja glasa nemam, samo maham rukama i nijemo gledam u sve njih. Zadnjim atomom snage Bogu, dž.š.se zahvalih što mi podari ovaj veličanstveni trenutak i što osjetih koliko sam sretna što su moji dragi svi živi i zdravi.

Ti moji junaci, koji braniše i odbraniše Bosnu. Neko puškom, neko Fatihom, neko ponosom, neko željom, prkosom, neko saburom i duhovnom snagom. Sad oni mene tješe, hrabre me, miluju mi uplakano lice i ubjeđuju me da su sada sretniji, jači, prkosniji i da ih je rat u željezo pretvorio.

Ja sve kao da sanjam, budim se i onda se ponovo izgubim. Znam da sam previše slaba, a da su oni heroji istinski, pravi. Smiju se i šale. Ja se upitah da li je sa njima sve uredu i shvatih kolika je veličina od Boga, imati toliku snagu i sabur.

Ujutro me bude zraci sunca sa Trebevića. Kroz prozor vidim Sarajevo sve do Pofalića. Užasnuta spoznah kako su ga „junaci“ sa brda krvnički rušili.

Zaplakah kao da je Sarajevo moj rođeni grad a majka me tješi:

– Neka, sine, ne plači. Izgradit će ljudi Sarajevo i bit će još ljepše nego prije.

Sa bratom polazim na groblje Vlakovo, gdje nam je očev mezar. Usput prolazimo pored šehidskog groblja Kovači. Mezarje šareno, kao najljepši park na svijetu. Okićen ljiljanima zlatnim, šehidima bosanskim. Najljepša ikebana šehidska miriše najdivnijim i najjačim mirisom. Učimo naglas Fatihu bezgrješnom cvijeću džennetskom i predajemo im vječni rahmet.
Vozeći se, prolazimo pored Markala, mjesta užasa, krvi, zločina i srama.

Sreću nas ruševine Vodoprivrede, zgrade „Šibica,“ sa koje su ljudi skakali da ne bi živi izgorjeli, pa zgarište zgrade „Oslobođenje“.

Meni se čini da sanjam neki užasan san, što će u zori nestati. Ne shvatam da su tolika zla ovom gradu učinili ljudi koji su do jučer šetali njegovim ulicama, učili njegovu historiu i kulturu, dobijali znanje, diplome, posao, život. U Sarajevu im se rađala djeca, odrastala na ovim istim ulicama.

Preko noći neki ljudi su se pretvorili u zvijeri. Te su zvijeri uzimale svoj danak, nevine žrtve, djecu na igralištu. Majke su rađale djecu i ginule u istom danu, ne čujući plač svog tek rođenog djeteta.

Prolazimo kroz zapaljenu Ilidžu, havetinjski mrtvo naselje Otes. Svuda zgarišta, ruševine. Usput mislim da li će se pokoljenja stidjeti šta je učinjeno Bosni. 

Dočekalo nas mezarje u Vlakovu, svo u zelenilu i cvijeću. 

Očevom mezaru prilazim s bolom:

– Es-selamu alejkum, roditelju dragi – šapćem kroz suze. Drhtave ruke podižem ka nebu i nečujno učim Fatihu. Htjela bih ocu da pričam o svojoj djeci i koliko nam je teško bez njega. Nedostaje nam njegova snaga, volja, vjera i strpljenje. Da mu pričam o njegovim dragim, kako su branili i odbranili Bosnu, čast i ime njegovo. Htjela sam mu kazati da su svi bili čestiti borci. Slijedili su njegov put, časno i pošteno, onako kako ih je on učio.

Tiho šapućem da je sretan što nije vidio kako gori Zetra, Vratnik, Bistrik, kako se ruše džamije bosanske. Nije znao kako ginu heroji sarajevski, nije vidio zlo, krv, ni čuo vapaje ranjenih i mučenih. Nije strepio sinovima i unucima hoće li se živi vratit iz borbi saTreskavice, Žuči, Olova, Trebevića, Igmana. Šestorica njegovih najrođenijih branili su Bosnu i njegovu čast.

Željela sam mu ispričati da su mu unuci veliki momci i najbolji đaci, a neki imaju i cure. Svi ga i mrtvog volimo i nosimo u srcu.

Učim Fatihu bezbroj puta i nepomična sjedim. Milujem rukom izrasli bosiljak i ime na nišanu, osjećam nevidljivu ruku koja me miluje i hrabri. Suze mi liju što sa mnom nije moj nježni otac. Ustajem polahko, sa mirom u duši, što mi otac rahmetli ostade da počiva na slobodnom tlu bosanskom.

Pri povratku kući, već je padao mrak i upališe se svjetla sarajevska. U toj svjetlosti Sarajevo blista, kao da nije bilo rata. Svijetli lijepi šeher i daje čar ovoj junskoj noći. Ne vide se ni zgarišta ni ruševine. Brat mi usput govori:

– Sestro, gledaj, bona! Ovo je naš grad, nebo naše, Slobodni smo i niko nas više robiti neće. Zločine moramo praštati, ali zaboraviti nećemo nikada. Bit će ova zemlja još ljepša i jača.

Slušam ga i pitam se: “ Pa gdje je moje mjesto, ovdje u Bosni ili u Sandžaku?“

Ne pronađoh odgovor, osim spoznaje da smo mi isti narod i jedna duša.

Dočeka nas korzo na Ferhadiji, gdje je u ratu tekla krv nedužnih. Mirno se šetaju ljudi. Čuje se muzika iz kafića, šala i smijeh omladine. 

Obučene po poslednjoj modi, Sarajke mirišu na italijanske parfeme. Gazimo opranu kaldrmu na obnovljenoj Baščaršiji. Zvoni tramvaj, blista Begova džamija i kandilji na njoj. Guguču golubovi, kljucaju prosuto zrnevlje.

Prodaju se ilmihali kraj česme, kujundžije kuju, čuje se glas čistača obuće, mirišu ćevapi i salep sarajevski, svira saz…

Sve je isto kao prije rata i to me ispuni toplinom i srećom. Vraćajući se kući, kao da dobih krila i skoro glasno uzviknuh:

– Živa mi bila, Bosno i, šeher Sarajevo!

Autor: Šefka Begović Ličina