Šefka Begović Ličina- CRVENO PLAČU MAKOVI

Kada se jedna usamljena vrana grakćući vinu ka nebu i probudi zaspalu tišinu vrelog dana, kao po taktu cvrčak se iz trave oglasi nježnom muzikom i spoji sa pjesmom umornih kosača, donijetom na krilima vjetra.
Vijugajući se poput zmije, ispod poleglih vrba, lokvanja i paprati, stidljivo se provlačila plitka rječica, u tihom šapatu žuborila. Požutjeli i sasušeni listovi razgranale lijeske padali su u vodu šušteći, ššššsss… Voda ih je poput slatkog zalogaja gutajući, u njedrima nosila ko zna gdje.
Na kraju sela, pokrivena zelenim plaštom lišća, daleka planina je drijemala podnevnim snom.
Opružen na mehkom dušeku od trave, u hladu razgranale jabuke, spremao sam Anatomiju, uslovni ispit za upis u treću godinu Medicine. Od vreline zraka i mrtve tišine, oči su mi se same sklapale. Kako mi je za spremanje ispita ostalo još samo dva dana, svom snagom sam se trudio da ne zaspim.
Trgoh se kad na stranici knjige spazih sletjelu pčelicu i začudi me njen neobični ples. Poput malehne inspektorice, pred nosem mi je nožicama skakutala kao da mi je pokazivala šta da upamtim. Već malo rasanjen, prateći njenu zanimljivu igricu, nastavio sam čitanje teškog medicinskog štiva.
Kad sam poluotvorenih očiju pogledao ka rijeci, učini mi se da sanjam, ili mi se od vreline zraka priviđaju nestvarne sjene. Zanijemeh, kad ispod lijeske kraj izvora, kroz svjetlucavu boju zelenog lišća, ugledah prekrasnu crnu vilu. Dok me je gledala, ja sam se u sljepilu očiju i nekom bunilu, očajnički borio za zrak. Odupirao se da ne propadnem u otvorenu zemlju, gdje me, zbunjenog, crnilo njenog oka gutalo, nudilo malo hlada i predaha.
Niz leđa raspletene kovrdže crne joj grive, izvirile ispod crvene mahrame pune šarenih đinđuha, ličile su na prolistalo lišće, nebo, sunce. Na oznojenim prsima, otkopčano dugme otkrivalo joj je zdravo, jedro tijelo. Šarena suknja, zatnuta jednim perom za pojas, ispod volana joj je otkrivala mokre noge.
Kao u katranu zarobljeni, spojeni vrelinom ljeta, gledali smo se ne dišući, pogledom pričali, žudjeli srcem. Odjednom mi nestade straha i brige za upis godine, zaboravih i pčelicu-instruktoricu, ljeto, tišinu, rijeku…Tu kraj izvora, odbrojavanje vremena mi se zaustavi, odjednom završi…
– Esmaaa!!! Esmaaa! Zafati l’ te vode? Pohiti, čekamo te, žedni smo!- iz daljine se čulo dječje dozivanje.
» Esma, Esma! – od njenog imena odzvanjala je ravnica, glas preniješe ševe, zašumi otpali list u rijeci, cvrčak u travi zasvira njenim imenom ljetnji koncert.
Kad se primakla korak izvoru, uplaših se da će mi san nestati, da će je progutat rječni brazaci, ukrast mi je daljina. Začaran njenom ljepotom, zagledah se kako joj se, sagnutoj ka vodi, nemirni uvojci u igri prekrasnog plesa, rasuše niz leđa, kad joj jedro tijelo zateže tijesnu bluzu, kad joj nabrekle damare zagrliše rijeka, ljeto, mirišljave jabuke…
Izgubljen u lavirintu cvjetnih joj nabora, pipajući staklaste đinđuhe, kao slijepac tražih put ka izvoru da tu vodu natočim srcem, dahom da je dotaknem.
Dok joj je rijeka umivala lice, bosim nogama pregazila je vodu i sa druge obale mamila me malehnim ustima, raspuklom jagodom, iz sočne dubine snježnobjelim biserima i dvije crne žiške…
Dok joj se vlažna suknja lijepila uz uzdrhtalo tijelo, đinđusi zvjeckali poput nemirnih praporaca, ona se odmicala korak po korak unazad, pljuckajući vodu po bosim nogama. Divlje se rastrča preko nekošenih livada, gnječeći poleglu travu, razdragana nestade u dalekom horizontu.
Naslonjen na stablo jabuke, dugo gledajući za garavom vilom, uzalud je čekah kad će se ponovo pojavit, poput ludaka je počeh tražit u rijeci, u lišću, travi, kukurijeku.
« Da li je ovdje bila kći sunca, neba, divljine, ili samo priviđenje vrelog ljeta?« – mislio sam.
Pčelica me nije čekala, odletjela je.
Knjiga je i dalje stajala otvorena, na onoj strani gdje je pisalo o ljudskom srcu, ono koje mi nije moglo mjerit otkucaje, ni drhtaje, ni gasiti vatru, ni žal…
Vraćajući se puteljkom kući, mislio sam:
» Hej, budalo,šta ti je? Pa zar te toliko zaludje jedna Ciganka? »
Mozak pita, srce šuti, ne sluša…
Nikad do tada ne osjetih odjednom, slast u vatri crnih kovrdža, ljepotu, visinu, hlad..
Začuh kad tišinu uznemiriše ptice, frule, klokot izvora, šum lista, kad ljeto Esmom zamirisa.
U izvoru nađoh ostavljeni odsjaj očiju, u rijeci okusih šerbet umivenog lica, poljubih trag crne gazele, na koljenima Boga zamolih da je vrati…
Te noći, budan, od sreće pijan, Esminim sam imenom grlio sreću, sudbinu.
Sutradan nisam smio ići ka istom mjestu, znao sam da ne bih učio, več bih je satima čekao. Učio sam gradivo katranom njenih očiju, preslišavao se i pamtio je tišinom, tražio je u bašči zrelih kajsija, u rascvjetaloj ruži penjačici.
Sretan, pun snage, sigurnosti, zahvale pčelici-instruktorici, sa osmicom u indeksu, letio sam u zagrljaj svijetu, oblacima, suncu, njoj.
Juli, odmor, ljeto, rijeka, ljepota, sve je tada bilo preda mnom…