Šefka Begović Ličina-MAJKA ( Ćerćika)

U poslednjoj noći mjeseca Ramazana, usnih majku. Uđe mi u sobu, vesela i podmalađena, sa osmjehom na licu. Sjela je na vrh sobe i milo me gledala. “Hvala ti šćeri na hediji što si mi svake večeri darivala, što si me Fatihom i Jasinom ko šerbetom napajala. Nek ti Allah ukabuli i nagradi te dunjalučkim i Ahiretskim nagradama, inšallah.”

Gledajući to drago, nedavno mi otrgnuto majkino lice, sva sam treptjela od želje, sreće, od čežnje. Krenuh ka njoj, a ona ustade i na vratima mi reče: ” Ne mogu ovdje ostat, hitam da tvoju konu Atife-hanku odvedem na muk-abelu u Koraćku džamiju. Sutra je Bajram i ti je nemoj zaboravit obić.”

Probudih se, skočih iz sna. Činilo mi se da mi u sobi još šuškaju majčine dimije od jumbasme, da joj na šamiji treperi oja jabukov behar.

Provirih da napolju osmotrim bajramsku zoru. Sunce je najavljivalo vreo dan. Neka uzdrhtala radost obavijala je komšijske avlije i okolne kuće. Kao da je sve sijalo. Mirisale su halve, tek zaliveni cvijetnjaci, oprani sokaci, odjekivao veseli žagor ljudi. Pogledah ka kućici , gdje je živjela moja kona, starica Atife-hanka. Oko njene kuće, mirisala je vodom polivena avlija, zaliveni kao snijeg bijeli zambaci i u saksijama šarene minđušice.

Na prozoru, iz plehane posude, jedan bijeli golub, kljucao je prosute mrvice. Zadovoljno je dizao glavu u vis i povremeno slijetao da sa nakvašene trave pokupi kapljice vode. 

Napunih tanjir bajramskim đakonijama i ugrabih vrijeme prije ručka da je obiđem. Zatekoh je u sobi kako s tespihom u ruci, zatvorenih očiju, na sedž-di dovi. Polahko spustih tanjir i sjedoh na dnu sobe. Gledala sam je zadivlj-eno. Bila je sićušna poput neke malehne ptičice. Izborano lice pričalo je tešku životnu priču. Sitne već odavno uvehle oči, sakrivale su tugu i želju.

Ubrađena šamijom bijelom kao snijeg, ličila je na snježnu grudvicu. Dok je prebirala prstima po tespihu, gledala sam joj smežurane ruke sa krnali noktima. Na rukama ostavljena snaga i teška životna borba samohrane majke, hraniteljke jedinka, sina Arifa. Soba joj je mirisala na bosiok, na umotane, na rafu ostavljene gurabije. U ćošku sobe je postavljena sofra, iz tepsije se pušila vrela pita sa čanakom kiselog mlijeka u sredini, sa dvije kašike pored.

Znala sam da joj na bajramski ručak sin nije dolazio, da je odavno jemin Bogu učinila da joj u kuću ne smije privirit, čak ni mrtvoj na mezar doć. Odavno sam znala njenu ranu, njen bol koji je godinama trpala u sebe. Preko taraba sam posmatrala Arifovo odrastanje. Viđala sam Atife-hanku kad ga je svakog jutra pratila u školu, sve do kapije, usput mu ljubeći kosu, puhala oko glave. Sina je izdržavala pletući pape od vune, ojice, učila Jasine i svijetu slijevala stravu. Često sam je viđala u Ćerćiskom sokaku, kako i po žegi i po ciči zimi, na istom mjestu, na razastrtoj bošči, ubrađena namazbe-som, iz kojeg su samo virile njene sitne oči, za malo para, cijelog dana prodaje svoje male rukotvorine. Za Bajram je iznosila na prodaju i neke svoje dragocjenosti iz sanduka. Znala sam da će tim parama Arifu kupit bajramsko odijelo. Ja to nikad nisam htjela kupovat. Sjetila bih se majčinih riječi: “Nikad ne kupuj ono što insani prodaju iz nužde i teškog srca. Ti nemoj, imaće ga ko kupit.”

Jednog dana , baš uoči Kurban – bajrama, dok sam okopavala cvijeće, preko nakrivljenih taraba Atife-hanka mi je pružala šaku tek ubranih šljiva I tiho mi šapnula: “Sinoć mi Arif dovede djevojku. On mi oči i vid očinji, pa se obradovah, ja poletjeh. Nevjesta nam ne htjede u kući ni čučnut, no Arifu odmah okrati: “Ja ovdje u ovaj ćumez neću ni da zanoćim. Hajmo, Arife, odmah kod mog brata, daće nam sobu dok se ne snađemo. Ako nećeš, ja ti odoh. “Ona skoči, on za njom. Na pragu mi veli: “Šta ću majko, kad ona ovdje neće.” “Haj, sine, hairli ti put, al majku zaboravi. Tobe ću učinit da na ovaj prag ne dođeš, ni meni mrtvoj. Ja za tebe savih mladinu, ne htjedoh te ostavit, no te s mukom njivih, goveh ti, a ti tako majku začas oterći od sebe . Žena ćeš nać, al majku nikad. Nek ti, sine, Allah dadne zlatne pragove, inšallah, ali majku zaboravi.”

Kad sam prihvatila šljive iz drhtavih ruku, vidjela sam kako joj se niz lice skotrljala suza. Znala sam koliko je nesretna, koliko joj je taj Bajram bio čemeran, koliko je majčinsko srce bilo ranjeno, duša izgubljena, svijet potonuo. 

Dok sam se ja sjećala, Atife-hanka predade selam, podižući sedžadu, reče mi:

– A, ti si? Sjedni da popijemo kahvu.

Nikad je nisam vidjela tako veselu, sretnu, blistavu.

-Sinoć ti usnih majku. Dođe kod mene sa Kura'nom pod miškom. Sjedajući na minder, otvori ga i poče mi naglas učit. Ja sva utrnuh od umilnog joj glasa. Kad preuči, okrenu mi se sa riječima: “Atife-hanko, Ćin i Din ne idu zajedno. Evo u ovoj Allahovoj Objavi piše da je oprost Njegova preporuka, da je saburom Džennet pokriven. Da nije Musliman ko ne zna oprostit, da mehka riječ Džennetska vrata otvara. Džaba ti je namaz, ako svoje dijete ne priviješ k srcu, ako ne oprostiš. Mladi su, griješe, ko što smo svi mi grješni. Budi junak, pa prva pruži ruku, dozovi sina.”

Ode begovica, a Kur'an osta otvoren na suru koja me opominjala za oprost. Kad predadoh selam, pogledah kroz pendžer, kad ono, velahavle, uz sami mi džam probeharala jabuka. Behar mi svu sobu namirisao a kroz nju zasijalo sunce, pa svijetli soba ko dukat. Iz daljine tegbiri se čuju, ja se probudih. Jutros poručih sinu da dođe sa ženom na bajramski ručak. On iste dekike dotrka, zagrli me, k ruci mi priđe, halaluk zatraži.

“Halali mi majko, halali. Kajemo se obadvoje, oči kučimo. Jutros mi Allah dariva dvije bajramske radosti, Njemu hvala. Tvoj oprost i u samu zoru mi se rodi sin, unuk tvoj, majko. Čim ih obiđem, eto me kod tebe na ručak, a žena hoće sina iz bolnice prvo kod tebe da dovede. Kaje se i ona, sada zna šta je majka.”

-Roditelj ti je, sine, najviši lažov. Pljune na evlad, pa se odmah pokaje. Boli drob, sablja sječe srce. Meso od mesa kad se kida, to je najljuća rana. Tobe učinih, za to otpostit moram, da odužim zakletvu. Neka ću, imam za šta. Jabuka mi se beharom okitila, moj omladak na svijet nastao, živjeće iza mene. 

Po povratku kući, učini mi se da osjetih miris jabukovog behara iz Atife-hankine avlije. Pred akšam, sa obližnje džamije zauči tendžil. Začuh kako neko iz sokaka reče: “Blago njoj, preseli na sami Bajram, ovaj naš mubarek dan. Ode na Ahiret poslednja pazarska ćerćika.”

Na pendžeru Atife-hankine kuće i dalje je kljucao golub, zambaci su mirisali Allahovim oprostom, a na minderu kraj mrtve majke, Arif je u bajramskoj noći, čuvajući mejta, plačući naglas učio Jasin.

Autor: Šefka Begović Ličina

http://ibalkan-net