Žarka Lauševića iz Zabele: „Nisam lopov, nego ubica“…

Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine, kojim je predsedavala sudija Svetlana Vujanović, izrečena mu je kazna 4 godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekor-ačenju nužne odbrane…

:Regija, Zanimljivosti, Vijesti… petak …14.12.2018… 22: 50… Žarka Lauševića iz Zabele: „Nisam lopov, nego ubica“…

Žarko Laušević bio je jedan od omiljenih  jugoslovenskih glumaca. Njegovu blistavu karijeru prekinuo je događaj iz 1993. godine kada je u kafanskoj tuči ubio dvojicu muškaraca, a jednog teškog ranio. Žarko je zbog dijela na suđenju osuđen na 15 godina zatvora. Ta je presuda, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine. Kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu…

Budući da je u tom trenutku već izdržao 4,5 godine, pušten je na slobodu. Nakon toga odlazi u Ameriku…

Žarko je 2011. godine objavio svoju knjigu „Godina prođe, dan nikada“, „Drugu knjigu“, a sada je u odabiri tekstova iz njegove knjige „Sve prođe pa i doživotna“.

Tekstovi objavljeni u knjizi nastali su tokom trideset mjeseci zatvora u Zabeli kod Požarevca. U nastavku pročitajte samo duo tekstova nastalih iza rešetaka.

Kaznu sa mnom dobrovoljno služe i Fjodor Mihailovič Dostojevski, rano oćelavljeli rusku poručnik, i Savo Stanišić, Hitlerov miljenik i Titov suborac, suradnik svih svjetskih tajnih službi, bit će bez godina i istine…

Zašto ovo pišem?

„Rođen 1960., umro 1993.“ Samo tako da stavim?

Poštovani državni tužioče, mi svakako znamo da nam je život ograničen, ali ga pogano tijeramo i živimo, kao da nam se nikad neće završiti. Toliko smo pohlepni i neskromni. A doći će djeca, smijaće nam se, a i oni će ostariti i bićemo isti.

Svi ćemo biti isti jednog dana. I naši roditelji i naši potomci. I iste ćemo suze liti i jednako se smijati. I sve ćemo tada znati.

Toliko sad ništa ne znamo.

Zabetoniraj me, ako ti je to važno, oslobodi, ako misliš drugačije, za ostalo ne pitaj. Trudimo se iz ovoga svijeta što više izvučemo, znanja, iskustva, ljepote, uživanja…

Kao da će nam to nešto pomoći tamo. I svaki dan, kao poslednji da je. A nekad i bude. A sve je to samo veliko polje između ljubavi i straha… Neko je to polje nazvao životom.

Tek je svanulo. Krećem na posao.

„Stani!“ Okrećem se i vidim nadzornika koji me primio onog prvog dana u Zabeli.

Čeda. Čeda Šiptar. Bio je samo sedam dana službeno na Kosovu prije desetak godina, ali dovoljno da zaradi nadimak za cio život. S njim u društvu je i jedan zapovednik, Albanac Kastrati, koji ćuti cijelo vrijeme.

Izvol’te, gospodine nadzorniče!

– Kuda si krenuo?

– Na posao, gospodine nadzorniče.

– Gdje radiš, lopove?

– U Domu kulture i… nisam lopov, gospodine nadzorniče.

– Nego koji si kurac?

– Ubica, gospodine nadzorniče.

– Tebi je draže što si ubica nego lopov?

– To sam što sam, gospodine nadzorniče, ali nisam lopov, rekoh pomirljivo.

– Jesi uzeo dva života?

– Jesam.

– Pa, to ti pričam – lopov!

– Ćutim.

– Svi su ovde… lopovi. Eto, onaj narkoman, ukr’o ženu najboljeg prijatelja. I šta je on? Narkoman? Ubica? Ma, kurac! Lopov!

http://iBalkan,net