BRATE, HALALI NAM KRV ( Istinita priča)

-A domaćinee! Mursele, brate, prijatelju, primaš li muslihune?
-Bujrum, bujrum, primam no šta,- sa praga kuće odjeknu šapat starca povijenog skoro do zemlje i u sekundi mu glas poletje ka obližnjoj šumi, da joj lišće pozlati.
Iako je do prije nekoliko minuta pljuštala kiša, na nebu sijevale munje, pucali gromovi, od starčevog glasa, najednom se ve utiša, stade, a dolinom se razli neobična svjetlost.
Kvrgavim rukama, oslanjajući se na mačugu od bukovog drtveta i čekajući pridošlice, starcu noge malo kleknuše. Ispod nakrivljenog ćulaha, poput snjiježnih pahulja, bijelila mu se prorijeđena kosa. Modre usne, presvučene bijeom skramom, naglo zadrhtaše. Od isplakanih suza, uvehle oči jednom trepnuše i duboko ukriše bol. Pridržavajući se lijevom rukom za kutnja vrata, desnom rukom pritisnu srce, odakle ga nešto oštro žacnu do oka, do mozga i na dekik zaslijepi.
Topot konja i glas konjanika mu uzburkaše misli, vratiše sjećanje. Iz usta prepunjen čemer sli mu se niz dušnik pravo u utrobu gdje mu je od pogibije sina jedihnika vječno tinjala upaljena žiška, koja ponovo buknu, planu, ponovo ga oslijepi.
“ Ramko, sine, oči moje izvađene! Najsvjetliji vidu moj, snago jedina moja! Radost moja ugašena! Ognjište moje zanavijek utuljeno!”- šapat roditeljskog bola tiho se utopi u izgovoreni šehadet.
“ Ešhedu enelah ilahe ilallah!
O, Svemilosni podari mi snage Tvoje, sabura muminskog, čojstva insanskog.
O, Svemogući, ne daj da mi se srce mržnjom i osvetom ispuni.
O, Jedini Stvoritelju, počasti me oprostom i milošću Tvojom da noćas obraz, din i iman sačuvam u ovom još jednom Tvom iskušenju.”
Kada su petorica postarijih ljudi sjahali sa konja sedlenika i polahko se uputiše ka starini, iz kuće se začu jecaj.
– Ramkooo, sineee!!! Ramkoo, rano moja nepreboljena!!! Kako će ti jatka i majka dočekat i u kući gledat katile, sine mojjj!
Starac se trgnu, okrenuvši se za sobom malo se zanije.
-Muratka, neću glas da ti čujem. Ljudi su nam pred kućom, došli da halaluk ištu. Pssst!
Muk, tišina i praznina ušutješe, sakriše se u majčinu opustošenu lubinu.
– Eselamu alejkum Hajrizaga. Mi evo dođosmo, pa…
– Alejkumu selam, braćo, prijatelji. Mogadoste li doj?- starac svima redom pruži drhtavu ruku i malo se sa praga ukloni da ih propusti u sobu.

Kada u pročelje sobe pridošlice pokoljenke sjedoše na poredane pustećije i oborenih glava se zagledaše u ćilimne šare, starac im ponovo priđe i sa svima se ponovo rukova.
-Umoriste li se?- sjedajući na šiljte u dnu sobe, prekrsti noge i poče “lomit” prste.
-Pomalo – jedan od njih jedva šapnu.
Šutnja ispuni sobu, koju bi ponekada prekonuo iznenadni prasak žiške iz špreta i iz bakrača iskipje kapljice vode, koje su prštale po užarenoj plotni.

Kad bi prsnule zajedno i žiška i voda, starac bi osjetio oštar bol koji mu je pržio srce, isti kao onog dana kada mu dođe crni haber.
“ Hajrizaga, glava da ti je zdravo, tebe poginu sin Ramko. Sad ga tamo na njivu kolcem ubi Azemov najstariji sin. Pogočkaše se oko pogrešno zabilježene međe. “
“ Ko poginuo, jadan ne bio? To ne more biti ustina? Sef si ti? Jok, hači! Ja bih za mog Ramka dao sve što imam, sve na svijetu, a kamoli jednu njivicu!!! Ukabulio bi se skolit u katafu, samo da mi je on zdrav i živ. Čuš poginuo? Đe si se ti đio? Jok bre!!! Jok!!!”

Čitaj još: BS: DİSKRIMINATORSKI ODNOS STARJEŠINA BJELOPOKJSKE POLICIJE PREMA SLUŽBENICIMA BOŠNJACIMA...

U roditeljskom mozgu zapucali su gromovi, prasnuli do neba, mozak prepolovili, prsnuli čemer iz ranjenog srca.
“ Ramkoooo!!!”- odjekivala je dolina, roditeljski vrisak kotrljao se do vječnosti.
– Hajrizaga, mi evo došli da ti u ime Azemagino ištemo halaluk. Znamo šta ste i koga izgubili, kako vas boli prazna, opustošena kuća, ali znajući koliko si ti mumin koji vjeruje u Allahovo davanje, koji slijedi Njegove upute, mi evo dođosmo da te molimo da krv Azemaginom sinu halališ
Ponovo tišina zauze svoje mjesto u sobi, ponovo žiška iz šporeta prasnu, kapljica prhnu po užarenoj plotni, a iz druge sobe doprije podmukli jek…

Ugnute glave, starac progunu suzu, jezikom ovlaži osušena usta.
-Znamo da se sa smrću evlada ništa pomiješalo nije, ali ni Azemagi ništa nije bilo lakše.
“ Eh, kamo da su i mene sina na tabut donijeli, no što mi stiže crni glas da je post’o nečiji katil. Kad bih mogao Hajrizagi sina vrnut, dao bih svoju glavu, jednog sina bih mu halalio da ga ili posini ili ga ubije, d’o bi mu cijelu moju imovinu, sve na ova dunjaluk “- tako je redao danima i plakao k’o or’o.

Kad smo krenuli ovamo, Azemaga ti po nama poruči:
“ Nek Hajrizaga uzme od šestorice mojih sinova kojeg hoće, pa nek ide glava za glavu, ali samo neka nam halali da s tom ranom ne umrem.
-Neuzubillah. Ne treba mene ničija glava, niti mi treba ničija krv.
-Haziraga, halališ li him krv?- najstariji i najuglediji muslihun skoči na noge.
Starac se zamalo zacehnu od plača, ali se suzdrža i naglo se zakašlja. Premjestivši nogu sa noge, na oznojenu glavu namjesti skliznuti ćulah. Stegnu zube da u sebi umiri drhtaj groznice koja mu oledi ukočenu đovdu.
“ Ramko, mladinooo sestrinaaa!!!!”- iz mutvaka odjeknu kćerin lelek.

“ Pomozi mi, Ja Rabbi! Daj mi snage, Premilosni! Kako da halalim? Kako da prebolim užarenu sinovljevu ranu? ”- u starčevom oku zaiskri suza, skotrlja se točurak niz lice, okvasi bradu.
-Halalim, halalim, halalim!!!- muminski oprost razli nur na okamenjeno lice, nečujna žiška se u pepeo zavuče, vrele kapljice se u bakraču primiriše.
-Ačkosum, Hajrizaga, ljudino! Mubarek olsun ti ovaj nemjereni sevab! Od danas do vijeka ti i Azemaga ste braća.
– Muratka, Vezirka, unesite ljudima šerbet i kahvu.
– Babo, ja ne mogu. Kako? Kako si krvnicima halalio krv Ramkovu? Kako, babo?

-Nije naše da o tome raspredamo. Rek’o sam i halalio. Vezirka u Kur’anu piše da nama Allah neće grijeh halaiti, ako mi ne halalimo. Piše Vezirka, tako tamo piše, a to su Allahove riječi. Još piše da je musliman muslimanu brat, da trebamo drugom mislit dobro koliko i sebi.
-Babo, pričali su ljudi da je onaj katil rek’o: “ E, neka sam ga k’o pašče ubio. Hoće on da uzme kajasu moje njive. E, ne dam. Nek sad on truhne. Ja ću iz zatvora izać ikad, a on iz zemlje nikad.
-A, Vezirka, je si li ti to tvojim ušima čula? Je li to on tebi lično rek’o?
-Nije, babo. Pričali mi ljudi…
-E, rode moj, istinitost neke optužbe moraju četvorica svjedoka posvjedočiti. Tako Vezirka piše. Nemoj sine, nikada da vjeruješ u svakojake priče, dok se lično ne uvjeriš

Čitaj još: VELIKA POLICIJSKA AKCIJA U NOVOM PAZARU: ''PALA''REKORDNA ZAPLJENA DROGE

-Babo, čini mi se da bi mi lakše bilo da je Ramka ubio neki junak, no ona špotica od metar i po i to još kolcem.
-E, nije naše da mjerimo ko je bolji, a ko gori. To Allah određuje. Samo On zna ko je kod Njega pribran. Pričao mi moj rh babao da je neki čovjek cio vijek klanjao beš vakat namaz, poštovao roditelje, dijelio sadaku, ali opet bio u Džehenemu. Pitali ga
odkud on tu, a on odgovrio: “ Ogovarao sam ljude i teretio ih sa iftirom”

No, kućo moja, obadvije stegnite srce, uđite i ljudima halalite krv. Nije čojstvo nekog ubiti, opsovat, popoljuvati, zasramiti, ufatiti u laž, no je čojstvo halaliti, činiti dobra djela, k’o što je činio naš Poslanik Muhamed s.a.vs. Pričao nam je babo da je naš Poslanik zarobljenim neprijateljima davao hranu, vodu, čak i slobodu i tako him pokazivao merhamet i ljepotu naše vjere.

-Hajrize, ja ne mogu. Majčino srce je iskomatano i nemoj me siliti da dušmanu pružim ruku.
-Kad mogu ja, moreš i ti, Muratka. Kažu kad se krv halali, naletnici plaču, jer oni stalno insane rškaju na osvetu. A da vi je znat kako se tek dušmani sladu kad se brat s bratom zavadi.

– Hajde obadvije za mnom u sobu sa tabljom i šerbetom. Ko zna u čemu je ovo hajr i ko kome u vijeku more zatrebat, ko kome na insaf panut.
– Ti, Vezirka, rode moj, muslihunima priđi k ruci, onako kako te majka terbijetu naučila. Lahko je biti terbijesus, a amel se stiče u svoj rod i svako ga sa sobom nosi k’o biljeg svog fisa. Ne more čestit insan nikad gibetnu riječ izgovorit, niti kome hilu pomislit. Jok more.

-Eselamu alejkum, muslihuni! Ja, sestra Ramkova, halalim krv Azizaginom sinu.
-Eselamu alejkum, muslihuni! Ja majka Ramkova halalim krv Azizaginom sinu.
-Allah razi olsun, braćo naša. Neka Allah bide ovim vašim ibadetom zadovoljan.

Napolju ponovo grahnu svjetlost, obasja nebo, ugrija zemlju, zažuboriše potoci, zamirisa jesenje cvijeće, a na grani zapjevaše ptičice i dolinom proniješe cvrkut.
“Elhamdulillah, braća se izmiriše…”
Naletnici zaplakaše, dušmani ugnuše glave..

Autor teksta: Šefka Begović-Ličina

Fotografije :Senad Senko Župljanin