Sandžaklije listom odlaze iz rodnog kraja
Nema dana, a da iz Novog Pazara, Sjenice, Tutina i drugih sandžačkih gradova put Austrije, Njemačke, Belgije, Holandije, Luksemburga, Danske, Švedske i drugih zemalja Evropske unije ne krene bar po pet autobusa punih mahom mladih i školovanih ljudi željnih posla i boljeg života.
S kartom u jednom pravcu, u autobusima je i dosta žena i djece (spajanje porodica), ali i starijih bračnih parova koji ostavljaju svoja imanja na Pešteri i odlaze kod djece (u Evropi živi i radi oko 50.000 Sandžaklija), u nadi da će im tamo biti bolje.
Neumorni dobrotvori
Sandžačka dijaspora puno pomaže sirotinji u rodnom kraju. Pomažu i izgradnju vjerskih objekata, seoskih puteva, vodovoda, kanalizacije.
Bude dana kad sa perona autobuske stanice u Novom Pazaru put Minhena, Esena, Kelna, Drezdena, Bremena, Berlina i drugih njemačkih metropola, krene i po deset prepunih dabl-dekera. Samo preko firme “Pejić-turs” nekada dnevno put Evrope krene i po 500 Sandžaklija…
“Završio sam fakultet bezbjednosti u Sarajevu, posao u Novom Pazaru čekao sam osam godina, svašta sam pokušavao da bih došao do zaposlenja i plate. Čak sam bio spreman i da dam 5.000 eura za radno mjesto, ali nije vrijedelo. Savladao sam prvi stepen njemačkog, idem kod rođaka u Štutgart, nekoliko mjeseci radiću kao fizički radnik u magacinu, u nadi da ću dobiti neki bolji posao”, priča Ado, 30-godišnji Novopazarac.
Narod listom odlazi, jer u Sandžaku više nema šta da se čeka, ističe 50-godišnji Besim iz jednog pešterskog sela:
“Od ukidanja viza u zemlje EU otišlo je, kako sam čuo, bar 30.000 Sandžaklija, neki su se vratili, većina ih je ostala. Jedan sin mi je u Švedskoj, jedan u Njemačkoj, a kćerka sa porodicom u Danskoj. Zvali su nas, prodali smo stoku, zatvorili kuću i evo, krenuli, bolje će nam biti da čuvamo unučiće i kuvamo ručak, nego da se na Pešteru mučimo gajeći stoku i praveći sir koji nemamo kome da prodamo. Ako se pojavi i neki posao rado ću ga prihvatiti, još mogu da radim.”
Za razliku od prethodnih godin, većina Sandžaklija odlazi legalno, sa papirima, mahom kod rodbine.
“Majstori i inženjeri lako nalaze posao, a Nemci ih rado prihvataju, jer su im neophodni. Uskoro ovdje neće biti limara, vodoinstalatera, električara. Njemačka je maksimalno pojednostavila “prijem”, sve se brže završava”, ističe Kadrija Mehmedović iz Udruženja Reintegracija koje pomaže Sandžaklijama da nauče njemački jezik i lakše dođu do posla u Evropi.
Dijaspora ulaže u gradnju
Svakog mjeseca sandžačka dijaspora u rodni kraj šalje po nekoliko miliona eura, da nije ovog novca u Novom Pazaru, Sjenici, Priboju i Prijepolju “ne bi moglo da se preživi”. Sandžaklije su i glavni kupci stanova u Novom Pazaru i Tutinu koji se grade u velikom broju. Posljednjih mjeseci Sandžaklije iz dijaspore se pojavljuju i kao investitori i graditelji velikih stambenih kompleksa u Novom Pazaru i Tutinu, neki u ovaj biznis ulažu po više miliona eura.
Član Gradskog vijeća u Novom Pazaru Fevzija Murić ističe da u Gradskoj upravi niko ne vodi evidenciju koliko ljudi ode, koliko tamo boravi i koliko ih se vrati:
“U nekim školama je manje đaka, u nekim ulicama i selima manje žitelja. Pretprošle i prošle godine bilo je rođeno po 300 beba manje. Dijelom na to utiče i odlazak u inostranstvo mladih ljudi i mladih bračnih parova”, ističe Murić i naglašava da se u Novom Pazaru sve manje ljudi javlja i na konkurse tekstilaca i ugostitelja.
“Bolje mi je da u Njemačkoj, gdje imam sestru, na građevini zapnem pet mjeseci nego da za iste pare u Novom Pazaru, u mnogo težim uslovima, od jutra do mraka, “kamenujem” džins ili tovarim kamione nameštaja”, tvrdi Smajo Rebronja sa kojim smo razgovarali pred polazak autobusa za Berlin.
izvor: Vesti-online.com