ŠEFKA BEGOVIĆ- LIČINA- ODLOMAK IZ ROMANA ” MIRIS ĐULA”

Vatreno crveni zraci zalazećeg sunca, treperili su na ozimnoj krušci, čije su se grane povijale ka zemlji i svom težinom se naslanjale na debele vrbove podupirače. Na požutjelim listovima nakupljena rosa, polahko se slivala u kapljicu i klizila ka zemlji na orošene latice uvehlog šikaika. Na tarabama, grane s lišćem požutjelog jasmina , kao neprovidni paravan, zaklanjale su vidik ka komšijskoj avliji, gdje se iznad žbunja hrizamtema igralo opalo lišće šarenike jabuke .

Ispred isturene divanhane dvospratne kuće, nekoliko kokošaka je po opranoj kaldrmi piskavo rakolilo, a puteljkom od kapije do avlije, gordo se šepurio pokrupniji ćuran.

U povrtnjaku pored puteljka, zelenile su se krupne glavice kupusa i po koji list preteklog zelja, a sa nakrivljenih taraba na sasušenoj lozi, njihale su se dvije zlatnožute bundeve.

Poput iznenadnog musafira , rana jesen se uvlačila u sokak malehne kasabe, čiju je tišinu remetilo nerazgovijetno gundorenje pijanca Mehage. Podupirući se na nakrivljene sokačke tarabe, kroz zube ke mrmoljio : „Dvije su se vooode zavadiii.. le… Ajjjj, zavadile…. Ćehotinnna i dubo…kka Drrrinnna. Aj, za nnne…drraga, udadde…ee se Minka, šćer Jusufaggg….iina“

Sa pendžerskih kanata komšijske kuće, iznenada zvjecnu ireza i na njoj se promoli žena, ubrađena šamijom, zavrti glavom i viknu:

-Vraže pijani, idi kući i tamo tatrljaj, a ne po sokaku da te ko čune i dobro te ispalapuha.

– Jesss, jess, istina je istiii…nska. Ja znammm, Husaggginn….ce. Ona hajjjeee, oonoogga iz Goornjjje Maa….hhalee. Onnnoga crnnn…ommannnjastog – snizavši se uz tarabe, Mehaga se grohotom nasmija.

-Šatooo, Šatooo!- Husaginca se okrenu ka susjednoj kući.

-Ha, Mizo, trebam li ti? – jedna žena otud kroz odškrinuti pendžer malo promoli glavu.

-Ada, ne mogu da vičem, nagni se ovamo da te nešto priupitam.

-Ne mogu, turila sam krna na glavu i na veđe rastuk , pa brinem da me ko ovako nagrdnu ne vidi. Čujem te ja, haj pričaj.

-Hej, more l’ bit da se noćas udaje Jusufagina devojka. Bezbeli je s njihnim razilukom, ali kako načuh neće svatovi ulazit u kuću, sem na sokak. Velahaule, šta to ubrzano bi ?

Svako jutro s Jusufaginicom pijem kahvu, ali mi ona o šćerinoj udaji ni ne zucnu.

-Dina mi, ne znam, koliko znaš li ti. Od jutros nazreh kako him se po avliji motaju nekake žene i devojke. Nešto, bezbeli jes’.

-Ne znam ni za koga se udaje, niti je li se hajala s njim. Čudim se kako je dadoše da him preskoči onu stariju devojku. Elhućmulillah!

-Ada, hodi mu znadi. Devojkama ne treba verovat kol'ko od usta do nosa. Tu skoro mi moj Murat reče da poznaje toga Minkinog momka. Veli mi viđen je, bojli, ali malo poazgin. Od dobre je familije, baba mu dobro znam, a i majku mu ponekad sretam na mevljude. Omalehna je žena, a i k'o rušpa pripsana ćibar. Tu skoro načuh kako se kod žena za Minku raspituje. Ne znam da li se to noćas udaje za sina joj?

-Valha je Minka devojka birindži i bez ikake mahane, sem ako će je ko zainat pokudit. Lijepa, vrijedna, amelna,od dobrija roditelja i has gospode. Za koga goj se udaje, hairli joj i nepokajno bilo.

– Amin, ja Rabbi. Dina ti, pitaj tvoju Meru, bezbeli ona zna, po vazdan su zajedno.
-Što, da mi neće rej? Jok more, da je iskomataš, pisnut neće dok joj leđa ne vidi.

Ko je devojkama ufatio red?

-Da sam zvata, ja bih sad trknula tamo do njih i sve razabrala. Ti ako šta doznadeš, javni mi.

-Hoću, hoću. Čućemo se. Haj Mizo, ejsahadile, ozebe mi glava, moram sprat krnu.

Sa navučenom irezom na pendžer, u sokaku zamrije tišina.

Iz Jusufaginog čičekluka se začu prigušeni jecaj i ženski šapat:

-Ššššš. Minka, čuće te ko…!

-Mero, kako ću? Kaži mi šta ću? Gdje ću? Pomogni miiii…! Voljela bih sad da umrem! Allahu, spasi me!

-Ismihanaaaa! – babo te zove da večeramo- djevojku sa kutnjeg praga zovnu positna žena u kahvaji katu.

Kada se upletene grane jasmina razmakoše, zašušta požutjelo lišće, prolomi sokačku tišinu i izroni vitka, crnomanjasta djevojka plačnih očiju i podbuhlog lica. Trehnuvši glavom, niz leđa joj zaigraše i rasontaše se lokne guste kose

-Polahko, jadna, pokvarićeš frizuru!-opomenu je drugarica.

-Šta me briga za to. Što, neću mu noćas bit lijepa, je l’? – djevojka joj se ironično osmjehnu.

-Pa što si mu se rekla? Nije te zorom natjer'o?

-Ti znaš…- Minka jedva procijedi kroz zube.

Dok su u toploj kuhinji na sofrom zvjeckale kašike i oko nje se smještale Minkine dvije hale, Zubejda hanuma i Umehanuma, a do njih ostali ukućani, Minkin babo, Jusufaga, nervozno je kršio ruke i raspamećen se vrtio po sobi.

Sa tugom je gledao u ono škrbo mjesto na kojem mu je za sofrom pored starije kćeri Aiše, obično sjedila mezimica Ismihana. Tri mu sina; tek zamomčeni Halil i dječačići, blizanci Dževad i Nedžad za sofrom su sjedeli pognutih glava. Kad primjeti da Dževad tiho jeca, u Jusufaginom oku zaiskri suza.

„ Kismet bi da i ja moje dijete danas nekom teslimim na insaf, pa kako joj se zalomi. Kad sam se ja ženio i doveo Nusretu, tada nisam brunuo da l’ joj baba boli. A mene danas do kosti boli moje meso, moja krv i moj džan“- okrećući po sobi, u nervozi, zidnom sahatu naglo klatna povuče dolje.

-Veli narod viđen je i radan momak. Biće, inšallah sve po hajru. Dobra naša Minka, a eto i ta dobrog se udaje…- hala Uma se malo promješkolji i na glavi šamiji pritvrdi zavezak.

Prije nego Minka uđe u sobu, uletje malehno mače i očekujući da ga k sebi uzme, pred njom uzdignu šapice.

Usporivši korake, Minki se učini da joj se ona noga, preko praga prebačena, u mjestu ukipi. „Cicka moja…“- suze joj se skotrljaše niz lice.

Sa obližnje kuće, komšije Etemage, odjeknu gromoglasna pjesma : „ Negdje u daljini pogled mi se gubi… Nekog u daljini, moje srce ljubi…“

Minkina osušena usta se napuniše pjenom, jecajem nemoćno zavapiše: „Merooo…!!! Čuješ li???“

-Ulazi i ne cmizdri. Sama si ovo htjela!- Mera je ljutito gurnu naprijed.

Iz mutvaka je dopirao miris zgotovljenih jemeka, na šporeta je kipilo varivo, maca je mjaučući trkom zamicala uza stube, Minka pognute glave zakorači u sobu i čučnu kraj sestre.

„ Mogu li je pregorjeti…? “- u majčinim prsima uzdah nečujno vrisnu.
-Minka, sjedni ovdje, rode. A, gledna li si, ne vidjele te zle oči. Ne briži, kućo.

Biće sve dobro i hairli, inšallah…- uz bismilu, hala Zuba joj puhnu u čelo, oko glave tri put obnese so.

Na sokaku zatrubi auto, Minki zadrhtaše ruke, kašika joj na sofri ispade, zveknu.

-Nije, nije, nisu svatovi, još je rano – umiri je Aiša .

U toj čudnoj tišini, utroba joj se strepnjom i bolom zgrči…

„ Ista mi je rahmetli majka. Stasita, lijepa, mudra…Šta ako joj ne bude hairli…? “

Jusufagi u grlu zaprije prvi zalogaj. Da bi je nekako zaštitio, prigrlio, kćeri na rame nesvjesno spusti ruku.

-Jedi, sine…- drhtavim glasom joj šapnu.

Trgnuvši se, Minka htjede vrisnuti, pobjeći, sakriti se tamo gdje ne postoji vrijeme, ni ono naprijed ni ono nazad… Da se negdje izmakne od majčinog zabrinutog pogleda i neizgovorene joj hair dove, Dževadovog jecaja, Merinog prijekornog pogleda, Aišinog upitnog, babovog nježnog…

-Elhamdulilah na nimetu – riječi se utopiše u Minkin bjeg uza stube ka gornjem boju. Utrčavši u djevojačku sobu, na krevetu među jastucima nađe spasenje. Po izvezenim karanfilima joj se rasuše crne lokne.

Zatvorenih očiju, kroz otvoren pendžer, iz bašče udahnu jesenje mirise voća i već umirućih hrizamtema na čijim je laticama izdisalo ljeto.

Tu u ljepoti svoje bašče, Minki je užitak sopstvenog doma svake godine bio draži, ljepši. U bašči, među mnogobrojnim cvijećem i voćem prekrivenim snijegom. bila je jednako sretna i ljeti i zimi.

Dok je u proljeće u hladu rascvjetalog jorgovana, spremala školsko gradivo i naglas se preslišavala, znala je da je iz susjedne avlije kroz tarabe viri komšijski kirijaš, gimnazijalac Adem.

Iako je znala da je siroče i žalila ga što se sam bori da izađe na svoj selamet, zabavljala ju je njegova čežnja i napor da joj izmami makar jedan pogled.

Bila je Minka sretna u bašči koja se preko cijele godine presvlačila u raznobojna ruha, mijenjala mirise i raskošnu ljepotu, u kojoj je u snovima zidala dvorac za nju i svog dragana.

Kada napolju začu žamor bučnih drugarica, od koje u avliji kaldrma zazveča, Minka zagnjuri glavu u jastuk i zustavi dah.

Bahatni djevojački koraci uz stube, bili su joj teži od udarca malja po glavi.

-Minka…- drugarica Lejla joj polahko priđe, grubo joj podiže glavu. Kada joj ugleda podbuhle oči, unese joj se u lice:

-Budalo, znaš li šta radiš?- viknu joj.

-Pusti, neka, kasno je … – glava Minkina klonu na jastuk.

-Iako smo se zaklele, neću ti biti kuma. Ne, neću. Ti nisi svjesna, niti znaš šta radiš…! – Lejla se od nje naglo odmače.

-Lejla, neka sad toga, smiri se. Hajde Minka, vakat je. Umij se! – Mera je silom k sebi povuče.

Dok su drugarice ukipljenoj Minki navlačile haljinu i iz Etemagine kuće, treštala pjesma: „Ružo moja, mladost sam ti dala, svojom sam te suzom zaljevala ….“ iz djevojačkih očiju potekoše suze.

-Neka, ne žalostite nevjestu…- šapnu neko.

„ Koju to nevjestu i čiju? Ko se to udaje? “ -Minka jezikom ovlaži suha usta.

Na sokaku zapištaše sirene, iz mnogobrojnih dječjih grla zakliktaše uzvici: „ Evo ih svatovi!“- drugarice niza stube upraviše Minku ka doljnjem boju.

Znojavom rukom se pridržavajući za Merin lakat, Minka jedva pomjeri olovne noge.

„ Pa eto, tako sam zamišljala svoju svadbu, svatove, ispraćaj….Eto, Minka to si htjela! Kome sada ideš, kome…? „ – kada se spotače i papučom nagazi krajeve duge haljine, Mera je uspravi.

Gledajući u babove suzne oči, udahnuvši onaj poznati miris oprane košulje, osloni mu se na tople ruke i ona dva, od mostarskog duhana, požutjela prsta. Ruke se sklopiše i babo je ovlaš po kosi pomilova, Minki se učini da joj progunuti jezik, zaprije u dušnik.

– Hairli ti bilo, hasretu babov…

Grlo suho i okamenjene oči, ne kapnuše suzu ni kada je majka privi na vrela prsa i prislonivši joj uplakano lice, modrim usnama jedva izgovori:

– Hasulnice i snago moja, ponosu majčin….-

Niti zaplaka, niti trepnu kada je podramčiše brat Halil i amidžić Mesko, a Dževad i Nedžad glasno zaplakaše i pobjegoše u mutvak, niti kada maca Cicka tužno zamjauka.

Onako okamjenjena, nekako zakorači puteljkom ka kapiji. Kao kroz maglu primjetivši koliko se je svijeta preko taraba izviruje, pokuša im se osmjehnuti…
Bašča i mahala su je ispraćali akšamskim sivilom i tišinom nastupajuće noći.

Osluškujući zvuke sirena, činilo joj se da je zarobljena među dva dželata i da, poput osuđenika korača ka gubilištu , gdje sav taj svijet čeka njeno smaknuće.

-Evo naše Minke, k'o na nebu najljepše zvijezde. E, kojem li je srećniku zapala ova ljepota i kome će noćas zadvorjet ova mladina?

Kada je braća predadoše djeveru, ostavši bez oslonca bratskih ruku, Minki se učini da zaroni u taman bezdan i strmoglavo poletje ka kraju životnog puta.

Poput uhvaćene srne, drhteći od straha, htjede se okrenut ka kući i zavriskat:

„ Babo!!! Majko!!! Dževade, Mero, Cicka…!!! Spasite me!!! Neću tamooo !!! “ –

Minkine vapaje prekinu svatovski pucanj u nebo.

https://www.ibalkan.net/