BEGOVA NIZAMA

Pohitila sama, nanule nazula
dimije navukla, ah kakvog je đula.
Pramen kose viri, prekrio joj grudi
osmijeh joj treperi, kakve li je čudi?

Pored mene prođe, selam tiho nazva.
Bješe tada ljuta jer babo svate sazva,
pa je Muji daje, bogatašu slijepu
u njegove dvore, svoju šćer lijepu.

Meni srce puca, a duša se kida
hitim za njom, plačem, ne imadoh stida.
Molim bega starog nek’ je meni dade
u duši svojoj nosim, to đul čeljade.

“Stari beže stani, mani se inata
Nizamu meni dadni, mom srcu od zlata
Uvehnuće za mnom moga mi imana
ljubav moja nije tvojoj šćeri strana.“

Beg je jako ljut, zlato sa nje kida.
Na tlu ona kleči, ne imade stida,
mehlem suzom moli, preklinje i ljubi.
Begova bi zadnja, Nizama me izgubi.

Brojim suze svoje, pred hambarom sjedim.
Dani teku, ja ašćare sijedim.
U prsima stišće, crnim bolom gorim
odoh za Nizamom, samom sebi zborim.

Pod pendžerom starim, zapjevah k'o slavuj
“Siđi dolje dušo, riječi moje čuj.
Pođi za me mila, nek’ se babo ljuti.
Znaš da su nam svuda otvoreni puti.

Sreću nećeš imat’ k'o što i ja neću
al’ ja odlučih s’ tobom pobjeću,
kud’ ti duša želi, krenućemo sada
niz kaldrmu našeg’ šeher Starog grada!”

Kroz suze se smješi, jeca i govori:
“Pravo veliš, Mujo, pod nogama gori,
za te odoh Vallahi, nek’ bude šta će biti
njedrima ne mogu vječno ljubav kriti.”

Pjesma iz knjige-“TRAGOM SUDBINE”
Autor-Hava Bužo Sakić

https://www.ibalkan.net/