DUŠAN Pajović: Silom na sramotu– Velika plaža za sitne interese

Ako političko nebo Crne Gore ovako nastavi, za nekoliko decenija ćemo moći da napravimo muzej neispunjenih obećanja i praznih priča. Pun kufer šarenih (p)laži, korupcije i zakulisnih radnji po principu „ja ću tebi, pa ćeš ti meni; ali ćuti, nemoj nikom pričat.“

Kada bih pisao tekst o tome šta je sve obećao, pa slagao premijer Milojko Spajić, onda to ne bi bila kolumna. Nego knjiga veličine rječnika. Od nemanja srpskog državljanstva, minimalne plate od 700 eura, sedmočasovnog radnog vremena, projekta Velje brdo, pa sve do brzih cesta koje vas maltene teleportuju iz grada u grad.

Isto važi i za razne sumnjive dogovore, sa još sumnjivijim investitorima.

Sada se premijer zaigrao i preigrao. Obećao je da u Crnu Goru, tačnije u Ulcinj, dolaze investicije vrijedne 35 milijardi eura. Primjera radi, sveukupne investicije za tri najveća privatna projekta u Crnoj Gori: Lušticu bay, Porto Montenegro i Porto Novi ne dostižu ni tri milijarde.

Dakle, da imamo deset takvih projekata u sred Ulcinja– to ponovo ne bi bilo dovoljno. Kada je situacija ovakva, moramo se zapitati da li vjerujemo premijerovim riječima ili bazičnom razumu?

A razum kaže da, ako se konglomerat krupnog kapitala izgradi u Ulcinju, naši ljudi će unutar prostorija eksluzivnih resortova moći ući jedino sa karticom kojom se prijavljuju na ulaz, ali ne kao gosti, nego čistači/ce i konobari/ce.

Biće tu brojnih stanova za kupovinu, koje nikada nećemo moći priuštiti. Visoke zgrade, koje će neke možda i na prvu impresionirati, biće kao filmski set u Holivudu – čeljust koja prikriva praznoću. Svjetla bi bila upaljena, ali nikog ne bi bilo kući. Ljudi iz Beograda tvrde da se fasade u Beogradu na vodi već uveliko raspadaju, a da tamo ni u startu nije niko mogao priuštiti stan ili poslovni prostor – bez sumnjivih biznismena koji peru novac.

Pored toga što na Velikoj plaži neće biti „običnih“ ljudi, neće biti ni biljnih i drugih životinjskih vrsta. Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) iznosi podatak da gradnjom na prostoru delte Bojane biva direktno ugroženo čak 35, od 48 već ugroženih, vrsti ptica. Tačnije 73 odsto njih.

Ovaj gubitak se kosi sa svim opredeljenjima, zakonima, strategijama, konvecnijama iz domena zaštite prirode. Pritom, ovo je konzervativna procjena, jer je broj ptica koje nisu gnjezdarice mnogo veći. Mogli bi zaboraviti i na obalne dine, mediteranske lokve i borove šume. Ono što ostaje je more. Koje bi, prema procjeni italijanskih stručnjaka preplavilo Ulcinj, zbog uništavanja reljefa i pojave erozije koja bi stupila na scenu.

Paf-paf politika: brzinski se potpiše sporazum i njim masakriraš prirodu, životinje, lokalni turizam i ekonomiju. Tako je palo i poDmirenje sa nekadašnjim DF-om: njima pripada bavljenje identitetom, Milojku finansijama. Ali su zajedno u oba. I, gledano iz građanske prizme, ne zna se ko je štetniji.

Od osobe koja je u toku kampanje govorila da se vratila iz Singapura u Crnu Goru da ispuni Amfilohijev zavjet i sačuva svetinje, došli smo do biznismena koji bi Arapima da proda, brže bolje i silom na sramotu, najvrjedniji biser Crne Gore.

Nemušt jezik bi rekao da to baš nije u skladu sa njegovom početnom ideologijom, kojom se premijer dičio, ali svako ko je dublje proučavao istoriju zna da su nacionalisti uvijek najbolje sluge stranih interesa. Pitajte četnike, koji su se u II svjetskom ratu, umjesto uz brojnu „braću Srbe“ koji su bili u partizanima, svrstali uz „mrske“ njemačke naciste.

Nacionalizam vladajuće klase ne funkcioniše onako kako se na prvu čini. Vlast je, kada se govori o periferiji ili poluperiferiji, u čije pojmove možemo svrstati Crnu Goru, kompardorska– buržoazija koja radi za druge, a krade za sebe. Nemaju svoju ideju šta hoće da postignu, već će raditi sve ono što druge nacionalne buržoazije žele da oni rade.

To je najčešće Beograd, ali i iznad cara ima car. Isti investitor sa kojim je Vučić dogovorio projekat Beograd na vodi, je sada zadužen za betonizaciju Velike plaže. Država Srbija je tada Mohamedu Alabbaru, isto, ustupila zemljište bez licitacije.

Eksperti iz Srbije procjenjuju da samo zemljište košta par milijardi eura, a da je infrastruktura koju je država napravila u približno sličnoj vrijednosti. Ipak, kako tvrdi Insajder, za sve ove godine Srbija je od Beograda na vodi prihodovali mizernih 9,7 miliona (!). U pitanju je dil koji se nikada neće ni približno isplatiti državi. Ali hoće šačici investitora i političarima koji će od toga uzeti proviziju.

Ni bivšem radikalu, ni sadašnjim svetosavcima, ne smetaju muslimani ni „stranci“, kada sa sobom donose kofere para. Ne smeta im rasprodaja kada njima dio ide u džep. U preCrnoj Gori, partije koje su do juče vikale „Ne damo svetinje!“ danas planiraju rasprodaju jedne od posljednjih– Velike plaže.

Sjećate li se kako su pričali da će Milo privatizovat (crkvenu) zemlju i tamo graditi hotele? Kako je to čitav navodni problem tadašnjeg Zakona o slobodi vjeroispovjesti?

Znači nije do građenja hotela i privatizacije, nego do toga ko ugovara posao – Milo ili oni. Otud i slogan „Mi ili on“. Ne trebamo se čuditi ako i crkva ustupi zemljište Alabbaru, u zamjenu za uvođenje vjeronauke u školama. Kod tih i takvih, sve ima svoju cijenu.

Dok su bili opozicija, bili su prvaci u borbi protiv privatizacija i korupcije. Ali čim su se smjestili u fotelje – odjednom je beton postao razvoj, a Velika plaža nova destinacija za dječačke snove investitora.

Sada vlast kaže da brani srpstvo, svetinje i narod… ali kad se pojavila šansa da se Velika plaža pretvori u još jedan beton-fest za bogate, sve parole su pale u vodu. Na površini je ostala novčanica.

Srećom po sve nas, Velika plaža nije njihova đedovina, pa da je prodaju.
Ali je na nama da ih spriječimo da pokušaju. Jer svaki metar koji žele da ode pod beton, svaki kamen koji bi da zamijene „razvojem“, svaki kompromis koji pravdaju parolama – još je jedan dokaz da nas ne vode ljudi sa vizijom, već pohlepni GPS-ovi koji skeniraju slobodne parcele.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

izvor: cdm.me