ANDREJ Nikolaidis: Pravna država je opijum za narod

Kao što sam vam više puta ponovio: pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša demokratska tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju – pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

Živio u Staljinovoj Rusiji genijalni matematičar. Naizgled spokojno veče bilo je kada ga je dobar prijatelj, zaposlen u tajnoj službi, obavijestio da mu se sprema hapšenje i da su agenti već na putu k njemu. „Iz ovih stopa bježi. I bježi što dalje, dobro vodeći računa da nikada ničim ne odaš svoj identitet“.

Bježao je matematičar, odjeven u kućni mantil i papuče. Sve dok nije stigao do gradića u sibirskoj zabiti. Tu se zaposlio kao čistač snijega. Tvrdio je da je nepismen, no njegovo znanje matematike pomoglo mu je da posao organizuje savršeno efikasno, zbog čega je snijeg uklanjao brže od svih drugih čistača.

Drugovi su zapazili vrijednog radnika, pa su odlučili da ga za nagradu pošalju u večernju školu, ne bi li stekao osnovno obrazovanje.

Išao je tako mjesecima genijalni matematičar na časove i učio slova i brojke. Jedne večeri više nije mogao trpjeti poniženje. Kada je učitelj rekao „Dobro zapamtite: jedan i jedan uvijek su dva“, promrmljao je – „Nisu“.

Učitelj ga je prekorio, no za matematičara više nije bilo povratka. Zgrabio je kredu, stao pred tablu i tamo ispisao niz kompleksnih matematičkih formula. No kada je završio, rezultat je ipak glasio: 1+1=2. Odmakao se dva koraka unatrag ne bi li uočio gdje je napravio grešku u računanju.

Tada je primijetio da mu svi polaznici večernje škole u Sibiru šapuću: „Plankova konstanta, Plankova konstanta“.

Poenta ovoga vica je jasna. No zbog drugoga sam vam ga ispričao: zbog tvrdnje da 1+1 nisu uvijek dva.

Tanko je moje znanje matematike. Tanje čak i od optimizma za koji se drže ljudi koji nadu pletu kao pauk mrežu. Jbg, debeo konop je uvijek pouzdanije rješenje problema od tanke nade.

Grk sam i Ulcinjanin. Što znači da su za mene sabiranje i množenje računske operacije, dok su oduzimanje i dijeljenje, ne dao Bog nikome, ljudskom greškom praćen splet nesretnih okolnosti, za koji valja gledati da se ne ponovi.

Ali ovoliko vam mogu reći: ne samo da jedan i jedan nisu uvijek dva, nego ono što smatramo očiglednim po pravilu nije istina. Sigurnost ne postoji. Stoga iluziju sigurnosti plaćamo slobodom. Što znači da ono što imati ne možemo plaćamo najvrjednijim što imamo.

Na toj, najgoroj od svih trgovina, počiva država i njen takozvani „pravni poredak“.

Karl Šmit je tvrdio da su svi pregnantni pojmovi savremene političke teorije zapravo sekularizovani teološki pojmovi. Država, tako, dolazi na mjesto crkve. Parlament na mjesto biskupske sinode ili svetog sinoda – kako vas volja. Biračko tijelo je stado a „predstavnici naroda“ njegovi pastiri. Vlast više ne dolazi od Boga, nego od naroda: no ni Božija ni narodna volja ne izražavaju se direktno, nego preko posrednika koji, gle čuda, vladaju. Dok su ustav i zakoni na mjestu Božijega zakona. Hijerarhijska struktura moći je ista, samo se više ne legitimiše religijom, nego ideologijom – koja, opet, nije drugo nego sekularizovana religija.

Centralno mjesto u održanju monopola države, čitaj: vladajuće klase, ima takozvana „vladavina prava“. Svi ste obavezni poštovati zakone. Kao ideal vam se navodi država u kojoj su „zakoni jednaki za sve“.

Aha, u kurcu. Niti su zakoni, nikada i nigdje, jednaki za bogate i siromašne (naprotiv: zakoni postoje da bi bogati ostali bogati a siromašni – siromašni) niti vi učestvujete u donošenju zakona koje vas pozivaju da poštujete. Zakone donosi vlast, koja tvrdi da ste je za to vi ovlastili.

Kao što se Novi zavjet sastoji od četiri verzije jedne te iste priče, zbog čega je hrišćanska civilizacija neizbježno upućena na pluralizam istine, odnosno „istina“, tako i ustav i zakoni imaju bezbroj tumačenja. Ljepota je, vele, u oku posmatrača – pravna je istina u rukama tumača.

Iz tog razloga ćete za svaku pravnu odluku dobiti bezbroj međusobno suprotstavljenih, a jednako „kompetentnih“ tumačenja. Na koncu, sve se svodi na ovo: čija je vlast, njegovi su i sudovi. Njegovo je, dakle, tumačenje prava.

Argument da tako nije u „konsolidovanim pravnim državama“ očito ne stoji. Koja bi bila takva država? Amerika? Stvarno? Pa zašto onda, ako pravna istina ne zavisi od vlasti i njene ideologije, Trampov Vrhovni sud o jednoj te istoj stvari, pozivajući se na jedan te isti američki ustav, donese posve suprotnu odluku od suda čiji su sastav imenovali liberali?

Kao što sam vam više puta ponovio: pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša demokratska tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju – pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

Pravo je, hoću vam reći, opijum za narod.

Ako ne vjerujte, gledajte kako imperija, preko Trampa, sada kada joj poredak koji je sama uspostavila više ne odgovara, razvaljuje “pravnu državu” i “međunarodno pravo” i kako na mjesto “vladavine prava” vraća pravo jačega.

Gledajte kako počinje novo mračno doba.

Piše: Andrej Nikolaidis

izvor: aktuelno.me